PIŠE: Muharem Bazdulj
Eropski komesar za susjedsku politiku i pregovore o proširenju EU Johannes Hahn izjavio je ovih dana da je 2025. godina realan vremenski okvir do kojeg bi Srbija i Crna Gora mogle biti primljene u punopravno članstvo Evropske unije. Naoko paradoksalno, ova izjava ni u Srbiji ni u Crnoj Gori nije naišla na pretjerano velikodušan odziv. I iz jedne i iz druge zemlje, naime, stižu glasovi da bi se taj cilj mogao ostvariti i ranije.
Nekim zvaničnicima Crne Gore je zasmetala anticipacija “paketnog prijema” ove dvije zemlje jer je Crna Gora u pregovorima ipak odmakla dalje, a i nema problem Kosova i usaglašavanja politike prema Rusiji, a još je i članica NATO-saveza, što mada nije formalan uslov za prijem u EU, u praksi provjereno pomaže. S druge strane, iz Vlade Srbije žele da iskoriste pozitivan momentum pa im se čini da je osam godina prilično dugačak period.
Ipak, imajući u vidu doskorašnje signale iz vrha EU, ova izjava je zapravo izuzetno ohrabrujuća, pošto je poslije šoka Brexita bilo ideja da će se svako iduće proširenje EU blokirati dok se stvari iznutra ne poslože te da će taj moratorij trajati barem jednu deceniju.
Ako Srbija i Crna Gora zaista budu primljene u EU, 2025. godine, to će za Bosnu i Hercegovinu značiti da će postati enklava unutar Evropske unije. Naime, sve vanjske granice BiH, biće istovremeno i granice sa EU. Po nekim najavama, dotad će biti gotov i Pelješki most, pa bi se i izvan svake distopijske paradigme Bosna i Hercegovina mogla pretvoriti u svojevrstan geto.
Nerealno je, naravno, i pomišljati na mogućnost da BiH uđe u EU za osam godina, kad još uvijek nema ni status kandidata, ali puno toga će zavisiti od toga da li Bosna i Hercegovina može da smanji zaostatak za svojim susjedima ili će taj zaostatak samo da se povećava. Aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović izjavljuje pak ovih dana da se nadao da će Bosna i Hercegovina dobiti dugo željeni status kandidata do kraja ove godine, ali da je sada skeptičan zbog neispunjavanja Upitnika, što je uslov da bi se status kandidata i teoretski dobio.
Ove Čovićeve riječi zvuče prilično cinično, jer iz same EU, čak i od ljudi blagonaklonih spram Bosne i Hercegovine, stižu poruke da je vrlo nerealno da BiH čak i u 2018. godini dobije status kandidata.
Za Bosnu i Hercegovinu danas, slučaj Makedonije bi trebao da bude jako poučan. Makedonija iza sebe nema pravi rat, ali ima multietnički sastav stanovništva i historiju međuetničkih napetosti koje su išle i do krvoprolića. Ima osim toga i spor sa Grčkom oko imena, vjerovatno najbizarniji mogući razlog da joj se zaustavi prijem u NATO koji je već bio osiguran i da započne zastoj u pregovorima sa EU gdje je jedno vrijeme prednjačila i ispred Hrvatske koja je u međuvremenu postala punopravna članica.
Sa novim premijerom Zoranom Zaevom, međutim, i sa internim makedonsko-albanskim dogovorom, najjužnija bivša republika nekadašnje SFRJ ponovo je na putu da postane mezimče Zapada i međunarodne zajednice. U tom smislu će joj po svoj prilici biti lakše i da riješi spor sa Grčkom te da relativno brzo dostigne Crnu Goru i Srbiju. Ako je 2025. i pretjerano ambiciozan cilj, 2027, recimo, vjerovatno nije.
I tu se vraćamo na Bosnu i Hercegovinu koju naredne jeseni čekaju opšti izbori. Ima li Bosna i Hercegovina ikakve šanse da od “najgore od sve djece” postane ako ne odlikaš, a ono solidan trojkaš (u kontekstu školskog ocijenjivanja: dobar, tri)? Kako sada stvari stoje, teško, vrlo teško. Odnosi unutar Bosne i Hercegovine su u mnogo čemu najgori u posljednjoj deceniji, a postdejtonsko društveno uređenje je takvo da bilo kakav napredak zavisi od prohodnosti zakona i odluka jednako u predstavničkim domovima i u domovima (vijećima) naroda entitetskih, odnosno državnih parlamenta.
U tom smislu, iz perspektive partija čije je sjedište u Sarajevu, pa i sarajevske javnosti, kao ključno pitanje se postavlja da li će Stranka demokratske akcije ostati najjača politička partija ili će je poraziti bilo stranke koje teže lijevom dijelu političkog spektra, bilo neka šira koalicija u kojoj bi bio i SBB. Nijedna od te dvije-tri varijante ne obezbjeđuje stabilnost vlasti bez koaliranja sa strankama za koje glasaju Srbi u Republici Srpskoj, odnosno Hrvati u kantonima sa hrvatskom etničkom većinom.
Ne treba zaboraviti ni da će prema već ustaljenom rasporedu, predsjednik Vijeća ministara nakon narednih izbora biti Srbin. Ako se zaista želi napredak u evroatlantskim integracijama, odgovorni politički lideri u Sarajevu već bi morali da znaju ko su im poželjni partneri u Banjoj Luci, odnosno Mostaru. Na tragu “makedonskog poučka”, neka nova vlast koja bi unijela makar i privid zajedničke politike, od međunarodne zajednice bi mogla da očekuje veliku podršku.
S druge strane, na Zapadu već neko vrijeme postoji umor od bh. pat-pozicije. Nastavak takve politike, sa izvjesnošću da novi/stari “rogovi u vreći” imaju pred sobom cijeli novi četverogodišnji mandat, predstavljao bi signal za početak nove epizode “loše beskonačnosti”. Vrijeme brzo prolazi i nema prostora za oklijevanje. Kampanja samo što nije počela. Ozbiljne politike ne osmišljavaju se pet do dvanaest. Ako se u najskorije vrijeme ne artikuliše ozbiljna i prepoznatljiva alternativa, ulazi se u već poznati reality show “Piši propalo”.
(oslobođenje.ba)