PIŠE: Saša Bižić
Tokom 2017. godine, kojoj se bliži kraj, samo tri unutrašnja konflikta bili su istinski izazov za vlast u Republici Srpskoj. Zanimljivo, nijedan nema potpis opozicionih stranaka, koje su se tokom pobuna zaposlenih protiv oktroisanih direktora u bolnici u Zvorniku, te u šumskim gazdinstvima u Čajniču i Sokocu, opredijelile za nijemo posmatranje, uzaludno pokušavajući da poentiraju tek u završnici, kada im se učinilo da bi rezultat mogao da bude neizvjestan.
Međutim, gnjev pravednika pobjeđuje samo u filmovima i litertauri, ali ne baš često i u stvarnom životu između Novog Grada i Trebinja, pa su osobe sa odlukama Vlade, odnosno direktora „Šuma RS“ o imenovanju, nakon višenedjeljnih tenzija, ipak zasjele u direktorske fotelje – Jovan Okuka umjesto Milorada Drljevića u Zvorniku, 23. oktobra, a Neđo Mašić umjesto Slobodana Pejovića u Čajniču, 12. avgusta. Samo je u Sokocu ključni zahtjev sa protesta uvažen, pa je Rajko Bulajić 17. aprila odustao od kandidature za čelno mjesto u ŠG „Romanija“ i prepustio poziciju vršioca dužnosti Jovanu Golijanu.
Šta je zajedničko ovom nizu od tri ozbiljna sukoba? Prije svega, svi su se odvijali unutar najjače vladajuće stranke, SNSD-a. S tim da su Okuka, Mašić i Bulajić aktuelni favoriti pojedinih centara moći u toj partiji, a njihovi konkurenti su u ovoj hijerahiji dobro kotirali u ranijim periodima, ali su se u jednom momentu našli u silaznoj putanji. Interesantno je da se njihov zenit, okvirno, može smjestiti u 2012. godinu, kada je Milorad Drljević bio u gornjem dijelu liste SNSD-a za lokalne izbore u Zvorniku, a Slobodan Pejović najavljivao govor Milorada Dodika na predizbornom skupu u Čajniču. Sokolac je i u ovom slučaju specifičan, jer je Jovan Golijan, tada samo predsjednik lokalnog aktiva mladih SNSD-a, prošao kroz „vatreno krštenje“ prošle godine, kada je pretučen na pragu vlastite kuće, po svemu sudeći zbog mutnih internih relacija u političkom jatu kojem pripada.
Dakle, ličnosti u čiju odbranu su stali radnici tri preduzeća nisu nestranačke ili nadstranačke, već jasno politički svrstane. Drljević i Pejović su se, očigledno, suočili sa padom ličnih dionica na stranačkoj berzi pošto nisu na vrijeme vezali svoje profesionalne sudbine za uticajnije figure. Upravo to su učinili Okuka i Mašić, budući da ih, sa solidnim utemeljenjem, već prati reputacija kadrovskih hirova Lazara Prodanovića i Luke Petrovića. Sokolačka saga je, opet, kompleksnija, jer je Golijan adut Milana Jolovića – Legende, a Bulajić produžena ruka Mirka Čolovića, pri čemu je u duelu dva SNSD-ova kapitalca sa Romanije „Legenda“ dobio jednu bitku, što još nije dovoljno za trijumf u lokalnom „ratu“.
Sljedeća zajednička nit slučajeva Zvornik, Čajniče i Sokolac jeste – negativna selekcija. Prema svim dostupnim podacima, smijenjeni direktori, koji, naravno, nisu nikakvi sveci, niti apolitični eksperti, imali su iza sebe sasvim solidno poslovanje, a u završnim bilansima preduzeća koje su vodili nije bilo ozbiljnih razloga da budu pometeni. To što nisu shvatili na vrijeme šta se od njih očekuje, kada je dr Prodanović najavio pokretanje privatne klinike u susjednom Bratuncu – ili zašto je loše kada je šumsko gazdinstvo u Čajniču u plusu, a dobro kada je ŠG u samo 80 kilometara udaljenom Sokocu u minusu – već je drugi „par rukava“.
U svakom slučaju, od Okuke i Mašića sigurno se neće čuti: „Jao meni, do boga miloga, što pogubih od sebe boljega“. A i zašto bi, kada sa najvišeg mjesta stiže samo arogantno istrajavanje na diskutabilnim personalnim rješenjima nižerangiranih funkcionera, u skladu s principom: „Nije bitno da li su u pravu ili ne, važno je da se ne pokrene domino efekat osporavanja kompletne kadrovske ukrštenice, koji bi mogao da sruši čitav sistem“. Tu dolazimo do još jedne sličnosti sve tri situacije, a to je – angažman policije. Čega u RS, kakva god da je i ko god njom vladao od Dejtona do danas, u mirnodopskom periodu nikada nije bilo. I sve to još nikome nije povod za brigu, već razlog za rast samopouzdanja?! Iz matice Srbije potiče optimalno zapažanje u ovakvim okolnostima – ako vam je dobro, onda ništa.
A gdje su radnici u cijeloj toj priči? Negdje na pola puta između dobronamjernog rezona da nema potrebe mijenjati kapitene timova koji još nisu počeli da gube i iluzije da se u statusnoj sferi ništa nije promijenilo od vremena SFRJ do sada. Jer, regres, topli obrok, prevoz i slični relikti prethodnog sistema, nekim čudom jesu preživjeli sva iskušenja tranzicije, bar za onaj dio zaposlenih u RS koji ima „državni posao“. Međutim, nema te manifestacije radničkog nezadovoljstva koja će u 2017. na ovom prostoru zaustaviti kadrovske čistke, makar u njima sa direktorske funkcije odletjela neka ovdašnja reinkarnacija Bila Gejtsa.
I, šta dobijemo kada u jednačinu uvrstimo sve poznate elemente? Dobijemo zemlju u kojoj samo javni sektor i njegovi partneri među privatnicima posjeduju finansijski puls, u kojoj samo policija garantuje izvršenje bilo kakve odluke sa realnim uticajem na ljudske živote, i u kojoj je borba za političku moć moguća jedino ako je vode različite struje unnutar vlasti. U takvoj RS, opozicija, sa svim njenim performansima, pištaljkama, velikim i malim salama i jalovim predsjedničkim kandidaturama, tek ima rezervisana mjesta na klupi za rezerve, bez nade da će u dogledno vrijeme moći da računa na nešto više od uzaludnog zagrijavanja pored terena. Što i nije toliko loše, ako se osvrnu iza sebe, pa vide pune tribine onih koji nisu imali sreću da od osam do 16 časova svakog radnog dana budu prekodrinske verzije Torbice, Čvarkova i Boškića, već nesreću da žive u bizarnom, hibridnom kapitalizmu sa zapadnjačkim korporativnim obavezama i indonežansko-bangladeškim radnim pravima.
U ovoj jednačini, jedina nepoznanica jeste – šta će danas ili sutra „izvaliti“ ministar zdravlja Dragan Bogdanić, pošto je prekjuče govorio da direktora u Zvorniku smjenjuje zbog „narušenih međuljudskih odnosa“, a već juče da to čini usljed „poslovanja sa gubicima“. Jer, ipak je Jovan Okuka, sa „biserom“ o tome kako će „oprostiti“ radnicima koji ga nisu dočekali sa ovacijama, postavio visoke standarde. Zato će Bogdanić morati da se vraški potrudi kako bi u disciplini tragikomičnosti pretekao zvorničkog „Đuru“, spremnog da, poput pandana u „Balkanskom špijunu“, „oprosti onima koje je tukao“.
