PIŠE: Muharem Bazdulj
Prije nekoliko godina jedina aviolinija sa banjalučkog aerodroma bila je ona za Zürich. Stvari su se u međuvremenu promijenile nabolje, barem za popularne Mahovljane, pa makar više i ne bilo letova za Švajcarsku, postoje letovi za Srbiju, Belgiju, Njemačku i Švedsku, a drukčiji link između Banje Luke i Züricha ovih dana je izazvao priličnu pažnju u medijima sa njemačkog govornog područja.
Naime, kako ovih dana prenosi Deutsche Welle, poznati njemački list Süddeutsche Zeitung objavio je nedavno tekst koji počinje ovako: “Amela Domazet je Bosanka. Živi u Banjaluci, glavnom gradu Republike Srpske na sjeveru Bosne i Hercegovine – oko 1.000 kilometara udaljenom od Luzerna. Ipak, ona prilično dobro zna šta se dešava tokom karnevalske noći u glavnom gradu švajcarskog kantona. Amela Domazet vodi firmu Tool-e-byte u Bosni i Hercegovini. Kompanija je osnovana 2014. godine i ima 30 zaposlenih, od kojih svi tečno govore njemački, uključujući i samu Amelu. To je naslijeđe rata. Gotovo svi koji rade u njenoj firmi su kao djeca izbjegli u Njemačku ili Austriju, kaže ona. Dodaje da im je njemački bio maternji jezik i da su mnogi morali učiti bosanski kada su se vratili. (…) Tako je, u oktobru 2017. godine, tim u Banjaluci počeo svakodnevno korigirati do 100 stranica švajcarskih regionalnih novina. Poslovni partner Amele Domazet na švajcarskoj strani je CH Media. Ova izdavačka kuća nastala je prošle jeseni spajanjem regionalnih medija u okviru NZZ-a (Neue Zuercher Zeitung) i medijske grupe AZ. CH Media objedinjuje oko 80 publikacija, uključujući više od 20 dnevnih novina. Tim Amele Domazet ispravlja regionalna novinska izdanja u okviru NZZ-a, uključujući Luzerner Zeitung, St. Galler Tagblatt ili Bieler Zeitung”.
Koliko mi je poznato, bosanskohercegovački mediji nisu dosad pokazivali pretjerano veliki interes za kompaniju Tool-e-byte, a radi se o perfektnom primjeru uspješnog preduzetništva. Švajcarska je još od vremena socijalističke Jugoslavije za ovdašnje radnike bila, skupa sa Austrijom i Njemačkom, gastarbajterski eldorado. Ipak, u ono vrijeme, Bosna i Hercegovina je u jugoslovenskom kontekstu imala izuzetno mlado stanovništvo i jako veliki natalitet. Rat i poraće promijenili su sve, pa danas svjedočimo ogromnoj depopulaciji. Do prije koju godinu, ljudi su pred stranim konzulatima i ambasadama uglavnom stajali u redovima čekajući turističke vize; sada se čeka zbog radnih viza i trajnih odlazaka. U ovom slučaju ljudi ostaju u Bosni i Hercegovini, a de facto imaju švajcarskog poslodavca.
Dobro, ako bismo cijepali dlaku načetvoro, poslodavac im nije direktno iz Švajcarske, nego rade za lokalnu kompaniju koja ima ugovor sa kompanijom iz Švajcarske. Sve kao da je izašlo iz jedne od definicija pojma autsorsing (outsourcing) prema kojoj: “outsourcing predstavlja saradnju između kompanija i pojedinaca, sa time da je jedna od dvije kompanije (odnosno pojedinac) u ulozi izvođača, dok je druga u ulozi poslodavca. Drugim riječima, jedna kompanija ili pojedinac drugoj kompaniji pruža svoje usluge”. Ovakvi aranžmani nisu rijetkost za zemlje u tranziciji, samo što od njih koristi obično imaju ljudi s nekim inžinjersko-programerskim vještinama. Ovo je zanimljiv primjer kako filološka znanja koja se sve češće proglašavaju “nepraktičnim” osiguravaju dobar posao.
Naravno, interes kompanije iz Švicarske je jasan: Oni dobivaju dobar “proizvod” za mnogo manje novca nego što bi ga dobili na svom tržištu. Ali i interes bh. kompanije i njenih radnika je jasan: za ovdašnje uslove oni su više nego solidno plaćeni. Nije to suštinski nimalo drukčije od silnih projekata “direktnih stranih investicija” o kojima kao nečemu najpoželjnijem neprestano govore ovdašnji političari. Ulagač po pravilu traga za radnom snagom, po mogućnosti stručnom, koju može da plati što je moguće manje. Sindikati u Švajcarskoj mogu i da se bune, ali u tamošnjoj javnosti je lakše “progurati” ideju angažovanja stranaca koji ostaju da rade u svojoj domovini, negoli uopšte uplitati u to bauk emigracije.
U gimnazijskim udžbenicima sa latinskim frazama i poslovicama obično se nalazi i citat koji se pripisuje Cesaru Borgiji koji glasi: “Aut Caesar, aut nihil”, što će reći “Ili car ili ništa”. To je zapravo isti stav u životu kod nas sažet u naslovu pjesme “Il’ si bos il’ si hadžija” – stremiš najvišem položaju, jer te ništa manje ne zadovoljava. To za pojedinca vjerovatno može da bude zgodan podstrek, ali postoje društva u kojima je najbolja opcija odavno stvar prošlosti. Kad nema drugog izbora, onda lozinka postaje autsorsing, aut nihil. Naročito to važi u situacijama kad su u poslovima s lokalnim vlastima neizbježni korupcija, nepotizam i politička podobnost.
Prije nepunih trideset godina, nacionalne stranke su Bosancima i Hercegovcima obećavale Švicarsku na Balkanu. Poslije trideset godina, oni koje je rat kao djecu istjerao iz domova, koji su se školovali na njemačkom jeziku, pa se naposljetku vratili, u najboljem slučaju, evo, indirektno rade za švajcarske kompanije. Nije baš “Švajcarska na Balkanu”, ali, eto, ima i Švajcarske i Balkana, pa, kao, može da prođe. Nije da ovdje nisu prolazile i veće laži.
(Oslobođenje)
