U davna vremena, gotovo svako domaćinstvo pod Kozarom imalo je drveni tkački razboj, a danas je ova sprava tek u nekoj kući samo vrijedni suvenir. Milena Živanić iz prijedorskog sela Marićka, koje je dio Omarske, i danas ručno tka na drvenom razboju, koji je nasljedila od svoje majke.
Da zaista ima zlatke ruke, uvjerili smo se i mi pri samom ulasku u njenu kuću, gdje smo je zatekli pored razboja za tkanje. Kako kaže, za tkanje uvijek nađe vremena i u tom radu pronalazi svoj mir.
– Sav posao u kući i u polju se odradi i nađe se vremena za tkanje. Pretežno ujutro, a zatim i poslijepodne ili naveče. Tkam ćilime, ponjave, pokrivače, zidnjake, torbe. Spojila sam ugodno s korisnim kako bi ostavila i uspomene svojoj djeci i unucima – dodaje Milena.
Priča nam da je od svoje majke naučila ovu danas zaboravljenu vještinu. Ovaj stroj se dugo nalazi u njenoj kući, a sve sa ciljem da se ne zaboravi plemenita vještina, ali i da pokaže svojoj djeci šta su to naše bake radile.
– Imam unuka u Americi. Nedavno me je nazvao i pitao: “Bako, hoćeš mi uraditi jedan komplet za sobu?” Sa radošću sam pristala. Nisam rada da prodajem svoje radove, već ih čuvam i za moje unuke kada se budu udavale, pa koja bude htjela, neka uzme sebi za uspomenu – kaže Milena.
Za tkanje je potrebna dobra koordinacija ruku i nogu.
– To je isto kao kad vozite auto i morate znati kad trebate zakočiti, dodati gas i promijeniti brzinu. Najkomplikovaniji proces je “snovanje”. To je izrada osnove za tkanje i vrlo složen proces. Na početku se određuje dužina i širina osnove, što zavisi o vrsti predmeta koji će se tkati. Niti se slažu na unaprijed utvrđen način i time se dobija osnova koja se prenosi na tkalački stan – pojašnjava nam Milena i dodaje da staza izrađena na razboju ima vijek trajanja do 50 godina.
Žao joj je što mlade danas ovaj zanat ne zanima, jer, kako joj kažu, sve mogu kupiti “za male pare”.
– Nekada su djevojke pred udaju morale biti iskusne u tkanju. Kada mlada uđe u kuću kod mladoženje, a ne donese čarape sa specifičnom šarom, govorili su da nije vrijedna. Uz to, morala da je isplete čarape i za muža i svekrvu i svekra. Da se pohvalim, ja sam znala tkati prije udaje. Kasnije sam sama sebi plela, zahvaljujući mojoj majci koja me je naučila – kaže kroz smijeh Milena.
Iako je u svim oblastima tehnologija izuzetno napredovala, razboji se svuda u svijetu i danas prave isključivo od drveta, najčešće od kuvane bukovine.
Najveći svjetski proizvođač je Kanada. Tamo su, međutim, konstruisali razboj povezan sa kompjuterom koji, zajedno sa tkaljom, naravno, „komanduje“ kakva šara će biti napravljena, odnosno koje niti će u nju biti utkane.
(M. Šodić, opcija.net)
