PIŠE: Muharem Bazdulj
Ima ljudi netalentovanih za pričanje viceva. Po belaju, to su vrlo često baš oni koji u pričanju viceva naročito uživaju. Problem je što ne uživa niko osim njih. Neki od njih barem upamte da su neki vic nekoj publici već ispričali pa barem iste glupe viceve ne pričaju istim ljudima više puta. Neki, međutim, ni to nisu u stanju. Teško bi ipak bilo pronaći nekog takvog šaljivdžiju koji ne samo da isti glupi vic priča više puta nego mu taj vic u novim pričanjima biva sve besmisleniji i sve gluplji. A ipak ima i takvih. Tako je, sjetiće se čitaoci, početkom maja ove godine, u vrijeme inicijalnih pregovora o osnivanju Socijaldemokratskog pokreta, Lagumdžija u intervjuu za Avaz TV, govoreći o osnivačima ovog (ne)političkog subjekta, izjavio kako je njih tridesetak, a među njima i “iz reda Komšića, oba Komšića”.
Jedva su prošla dva i po mjeseca, kad eto Lagumdžije na N1, kod Emele Burdžović. I odmah na početku, valjda da nastupi sa “cakom” za koju misli da mu je adut, on ponovo potencira “dvojicu Komšića” (Ivu i Željka) kao SDP-ove visoke kadrove iz njegovog vakta, dok, eto, današnji SDP, na visokim funkcijama, ima osobe što se prezivaju Prlić i Boban. Jasno je da je Lagumdžija aludirao na Lanu Prlić i Ivana Bobana, potpredsjednicu, odnosno potpredsjednika Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. Teško je i početi nabrajati zbog čega sve je ova izjava pogrešna i odvratna jer ne zna čovjek od čega bi prije počeo. Najprije, isti taj Lagumdžija samo nekoliko minuta kasnije optužuje SDP za gubitak multietničnosti, a on se izruguje činjenici da su dvoje mladih ljudi koji nisu Bošnjaci potpredsjednici te iste partije. Važno je reći da su to mladi ljudi, odnosno da nisu u SDP-u po prijeratnoj inerciji kao većina nebošnjačkih kadrova iz Lagumdžijinog vremena (uz rijetke izuzetke, poput Bojana Bajića, dok ga Lagumdžija nije otjerao). Poigrava se Lagumdžija sa činjenicom da je Lana Prlić rodbinski povezana sa Jadrankom Prlićem, a da je Ivan Boban prezimenjak Mate Bobana.
Da li bi po Lagumdžiji Boris Pavelić, jedan od najboljih hrvatskih novinara kosmopolitske i lijeve orijentacije, trebao da bude žrtva izrugivanja jer se preziva kao Ante sa Bradine? Da li bi historičarka Dubravka Stojanović, koja spada među najistaknutije protivnike nacionalizma i historijskog revizionizma, trebalo da bude “sumnjiva” pošto je u jednom skorašnjem intervjuu otkrila javnosti kako među precima ima i jednog zloglasnog četničkog oficira iz Drugog svjetskog rata? Da li bi Lagumdžija zaista želio da živi u društvu u kome ljudima sude zbog onoga šta su radili njihovi preci i prezimenjaci? Paradoksalno je da Lagumdžija kome su nekada zamjerali izostanak sa “Skakine liste” danas upotrebljava još goru argumentaciju. Čovjek koji za sebe, usprkos doktorskoj tituli, tvrdi da je “vječni student” i da je jedino što bi htio da radi “cjeloživotno učenje” trebao bi pokušati da malo “smanji doživljaj” u javnim nastupima te da odustane od jeftinih folova koji ne stoje ni stand-up komičarima.
Nije Lagumdžija pred Emelom Burdžović i gledaocima N1 televizije, međutim, nastupio samo kao šaljivdžija. Imao je i monolog pod kodnim nazivom “Sve znam, ali neću da kažem”. Optužio je, naime, trojicu visokopozicioniranih esdepeovaca da su “krtice” tajne službe neke od susjednih država. U maniru sporednog lika iz serije “Alo – Alo” nazvao ih je 3M. (Da je bar rekao 3N, morali bismo mu priznati dobar muzički ukus, a ovako ništa.) I mada ga je voditeljka uporno i profesionalno “prozivala” da saopšti imena, on se nije usudio. Naravno, pojedinim portalima nije dugo trebalo da u 3M prepoznaju trojicu funkcionera SDP-a čija prezimena počinju slovom M (Magazinović, Mašić, Mijatović). Neki od njih su, kao uostalom i Lana Prlić, odreagovali javno, ali važnije od toga bi bilo da je principijelno reagovala javnost. Ali javnosti je, barem njenom glasnijem dijelu, važnije bilo komentarisati Facebook status Sanje Vlaisavljević.
Da se razumijemo, navedeni status je višestruko problematičan i ako stvar svedemo do krajnjih konsekvenci, po duhu je sličan pomenutoj Lagumdžijinoj izjavi. Razlika je, međutim, u javnoj i političkoj težini Zlatka Lagumdžije nasuprot Sanji Vlaisavljević sa jedne strane, odnosno javnoj i društvenoj važnosti televizije N1 nasuprot privatnom Facebook profilu s druge. Da i ne govorimo kako čak i oni novinari što su poznati po nekadašnjoj ljubavi sa Lagumdžijom koja je u međuvremenu prešla u animozitet uživaju u tome da u svojim tekstovima Sanju Vlaisavljević zovu po njenom djevojačkom prezimenu koje ona u javnosti ne koristi barem posljednjih 20 godina. Cilj je vjerovatno da se ukaže na pretpostavljeno “etnogeografsko porijeklo”, a tehnika frapantno podsjeća na “filosofiju palanke”: neprijatelj se upozorava da se o njemu svašta zna. Tako je, eto, Zlatko Lagumdžija najprije Lani Prlić rekao da je genetika sudbina i da ne može pobjeći od baštine svog strica; Ivana Bobana je upozorio da njegovo prezime profesora Zlatka prije podsjeća na Matu, nego, recimo, na Ranka ili Zvonimira, dok je trojici “špijuna” sa inicijalom M poručio da im je sve džaba jer tu je Lagumdžija Zlatko, doktor za kontrašpijunažu. Milić Vukašinović je doktor za rokenrol, ali kako je krenulo, mogao bi Lagumdžija da ga pomiješa sa Milićem Stankovićem, zvanim Milić od Mačve, pa da sve ode u 3PM, da baš ne kažem – u Šabac na vašar.
(Oslobođenje)
