PIŠE: Nedžad Latić
Govor Bakira Izetbegovića na godišnjici osnutka 7. muslimanske brigade vrlo dobro bi pristajao jednom radikalnom opozicionom bošnjačkom lideru. Evocirajući doba rata opomenuo je Bošnjake da više nikada ne smiju biti tako naivni i da se moraju naoružavati jer, kako je rekao, te silnice rata još su žive i vatra skoro svakog časa može ponovo buknuti. Mnogi će ovaj njegov govor ocijeniti priprostom ratnohuškačkom frazom. Međutim, nijedan drugi bošnjački stranački lider, koji su sad okupljeni u opozicionom anti-SDA bloku nikad nije održao ovako radikalan i agresivan govor.
Samo zato što to Izetbegović govori sada kad su veliki izgledi da njegova stranka, koja je predvodila Bošnjake u odbrambenom ratu, prvi put odlazi u opoziciju, njegov govor neće biti shvaćen ozbiljno. Inače, Izetbegovićevo upozorenje da se „Srbi i Hrvati opet naoružavaju“ i da bi im „nenaoružani Bošnjaci mogli biti lahak plijen“ moralo bi naciju dići na noge. Pošto se niko ozbiljan nije ni osvrnuo na ovaj njegov govor, znači da mu se više ne vjeruje ili da ga se ne smatraju vođom iza koga bi nacija stala kao što je stala iza njegovog oca na kojeg se on u ovakvim prigodama po pravilu poziva.
Ako zaista opozicioni blok stranaka ostane čvrst pri stavu da ne želi sa SDA u vlast, naslušat ćemo se ovakvih govora Bakira Izetbegovića. Onog dana kad se formira vlast bar na kantonalnom i državnom nivou bez SDA, za očekivati je da Izetbegović na nekoj drugoj ratnoj obljetnici podsjeti Bošnjake da im ponovo prijeti klanje jer takva vlast, bez njegovih „patriota“, ne može odbraniti državu, njene institucije pa tako ni narod.
Tako ćemo, konačno, dobiti pravog opozicionog radikalnog lidera i, naravno, pravu radikalnu opozicionu stranku. Jer treba znati da će za SDA vječno glasati oko 12 posto bošnjačke populacije koje sam Izetbegović definira kao tradicionaliste. Međutim, ne radi se tu o konzervativnim tradicionalistima koliko o ekstremnim vjerskim fanaticima premreženim vehabijskom organizacijom i zatupljenom, skoro srednjovjekovnom inkvizitorskom ideologijom. Možda se ovom procentu može još dodati 5-6 odsto tih tradicionalista i nacionalista koji nisu praktični vjernici, ali imaju kulturološki afinitet prema tradicionalnim vrijednostima bosanskih muslimana. To bi mogao biti budući izborni maksimum opozicione SDA, jer sigurno desetak procenata samih uhljeba svoj glas je davalo njoj kao vladajućoj stranci.
Ovakva perspektiva jednoj stranci koja ima nasljeđe antitotalitarizma – kroz rušenje komunizma, i patriotizma – kroz vođenje odbrambenog rata, svakako je poražavajuća. Ali, zaista u posljednjoj dekadi svoje skoro neprikosnovene vladavine, SDA je pokazala sve svoje siromaštvo kad je politika i ideologija u pitanju. Naravno, kreator te politike bio je Bakir Izetbegović. Na međunarodnom planu, u vrijeme dok je on vodio vanjsku politiku kao član Predsjedništva, Bosna skoro da i nije postojala kao faktor, već isključivo kao svjetski problem. Na lokalnom planu, potpuno je storniran kooperativni duh stranke koje je veoma dobro promovirao i upražnjavao Sulejman Tihić. Mogu se danas neki bošnjački intelektualci sprdati sa prudskim i inim dogovorima koje je Tihić pokušavao postići sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, ali i to je bilo bolje od jeftinog populizma i kavge koja je obilježila Izetbegovićev period. Zapravo, mora se to reći, to je bilo politički vrlo hrabro od Tihića, zbog čega je bio favoriziran političar od međunarodne zajednice.
Iako je samo Tihić umro, svi njegovi oponenti, iako su, hvala Bogu, živi, politički su mrtvaci. Mislim tu prvenstveno na Harisa Silajdžića i Mustafu Cerića, da Edhema Bičakčića i Ejupa Ganića uopće ne spominjemo. Šta ove činjenice znače? Znače da je poslije Tihića došlo do potpunog poraza bošnjačke nacionalne politike. Odlaskom Izetbegovićeve SDA u opoziciju definitivno će se završiti ciklus bošnjačke nacionalne postkomunističke politike!
Možda je ovdje izuzetak Hasan Čengić, jedna od najmoćnijih i ujedno najmistificiranijih figura u bošnjačkoj politici. On je dugo bio „progonjena zvijer“ u redovima SDA, posebno u vrijeme vladavine Tihića, ali je preživio i o(p)stao u stranci. Svoju političku a posebno finansijsku moć sakrio je pod plašt Islamske zajednice, gdje je još uvijek predsjednik Sabora IZ, a finansijski djeluje preko mreže studenata koji su tokom rata studirali u islamskim zemljama, poput Amera Bukvića, direktora BBI banke, ili Edhema Foče, direktora Al Jazeera balkan. Između njega i Bakira Izetbegovića vlada nepovjerenje ali imaju prećutan sporazum o „nenapadanju“.
Pošto se dugo spekulira o mogućnosti puča u SDA kojeg bi trebali izvesti jedan od dva klana koje predvode Denis Zvizdić i Adil Osmanović, ovakav odnos ignoriranja i opće anateme koja je bačena na SDA svakako je prilika da se to desi. U potencijalne pučiste se ubrajaju još i Šemsudin Mehmedović i Semir Efendić. Osmanović i Mehmedović, kao ostaci tzv. Tihićevog klana, nemaju podršku „stranog faktora“, zato ih treba i prekrižiti, dok Zvizdić uživa punu podršku njemačkih diplomatskih i lobističkih krugova u Sarajevu, a Efendić ima najdirektniju podršku iz krugova veoma bliskih samom predsjedniku Recepu Tayipu Erdoganu. Osim toga, Efendić je jedan od Čengićevih pulena iz spomenute mreže bivših studenata iz islamskih zemalja. Najizgledniju poziciju da bar pokuša smijeniti Izetbegovića sa čela stranke ima Zvizdić jer ima podršku istih krugova iz međunarodne zajednice koji su podržavali Željka Komšića u kampanji.
Tako da bi tandem Komšić i Zvizdić koji preferiraju provladini krugovi iz Berlina bio mnogo ubjedljivija konkurencija tandemu Nikšića i Radončića koji sada vode opozicioni blok. Više je razloga da ovaj, uvjetno rečeno, njemački koncept neće proći, što se vidi i po tome da je Komšićev DF prestao zazivati SDA u vlast, nakon rezolutnih stavova ostalih opozicionih lidera. Tako da se pitanjem političke sudbine SDA i njenog lidera Izetbegovića još samo bave Turci. Oni su patološki vezani za ime i prezime Izetbegovića i ne mogu objektivno sagledati da se ova stranka nalazi bukvalno u živom blatu. Toga je vjerovatno svjesniji Čengić i stoga nije za očekivati da će nagovoriti Efendića da krene ka rušenju Izetbegovića, mada se ovaj nadobudni junoša već od prošlog stranačkog kongresa sprema za to.
I na koncu, svi eventualni Izetbegovićevi oponenti znaju da će svaka stranačka konvencija ili kongres biti izrežiran i da će biti pokradeni. Očito se SDA izverzirala u tome da se mogu smatrati virtuozima u krađi izbornih rezultata. Sve ovo govori koliko malo ljudi i faktora ima motiva spašavati SDA od Izetbegovića i stoga je za očekivati da će ostati doživotni predsjednik i okončati u živom blatu kojeg je sam stvorio.
Zato je pravo vrijeme postaviti pitanje: šta nam je činiti? Prvo pitanje koje se nameće treba li spasavati SDA, sa Izetbegovićem ili bez njega. Odgovor na ovo pitanje ovisi o ocjeni da li opozicioni blok stranaka kojeg predvode SDP Nermina Nikšića i SBB Fahrudina Radončića, može kompenzirati odsustvo SDA iz vlasti i da li će beskompromisno zastupati bošnjačke nacionalne interese.
Ruku na srce, ovo je samo utješna varijanta, a nikako alternativa nekada moćnoj SDA. Vlast koju će, nadamo se, formirati 7-8 opozicionih stranaka ispred bošnjačkog faktora, izgleda samo kao „pontomski most“ iznad duboke klisure koju je svojom pohlepnom politikom izlokala SDA. To je po zakonima statike izdržljivo, koliko god da je rizično u slučaju da nadođe povodanj i bujica koja bi ga odnijela. Ovdje mislim na bujicu nacionalizma koju je Izetbegović nagovijestio ovim govorom pred bivšim pripadnicima 7. muslimanske brigade.
Nešto su mi u ideološkom smislu vehdi istupi lidera novog opozicionog bloka. Nešto dugo mudruju o platformama, nešto se priknadaju oko raspodjele vlasti, a k’o fol neće fotelje itd. Zapravo, vidi se koliko im nedostaje vizija i ideologije kojim bi parirali Izetbegovićevom već ocvalom populizmu. To što drve sarajevski kvaziljevičari o građanskim konceptima, osim što je demode u kontekstu širokih rasprava u evropskim intelektualnim krugovima o krizi liberalnih demokratskih društava, to je definitivno u kontekstu bosansko-hercegovačkog dejtonskog nasljeđa mlaćenje prazne slame i medijsko zamajavanje prije svega Bošnjaka. Baš u njima vidim najveću slabost koju već uočavaju SDA-medijski kerberi, gdje će napadati SDA iz opozicije.
I pored svega moguće je da živimo, ili bar smo saučesnici historijskog procesa da se završava vladavina jedne familije nad Bošnjacima. Ovaj proces bi mogao biti značajan ukoliko shvatimo da su tokom komunističkog perioda Bošnjacima vladale dvije familije – Pozderci i Dizdarevići, a nakon pada komunizma vlada(la) je samo jedna – Izetbegovići!
(TBT)
