PIŠE: Nedžad Latić
Živo me zanima zašto do sada nije objavljen „Manifest“ kojeg je, kao svoju političku platformu, najavio Bh. blok, odnosno SDP i Naša stranka. Zanima me, naravno, i šta piše u tom „Manifestu“, ali sam više radoznao zašto oklijeva ljevica sa tim dokumentom.
Vjerovatno je kongresna platforma SDA u kojoj ova stranka zagovara republiku iznenadila lijeve intelektualce te ih pomela u poslu, jer je ovaj stranački akt SDA bio dugo vremena predmet političkih sporenja i analiza. Nakon uobičajene halabuke koju je izazvala, platforma SDA je već zaboravljena. Vjerovatno će se potezati i na nju će se referirati srpsko-hrvatski secesionisti u narednim predizbornim kampanjama.
Nakon toga nije za očekivati da će ikakva deklaracija ili platforma opozicionih lijevih stranaka izazvati posebnu pažnju, niti će same stranke imati velike političke koriste od toga. Tom programu nije baš ni ime čemu, jer asocira na komunistički Manifest. Zanimljivo je da je pod istim imenom, „Manifest“, objavljen i program engleskih laburista, čiji su autori lijevi intelektualci koji su podržavali politiku Jeremyja Corbyna. Kao što je poznato, na proteklim izborima doživjeli su debakl i takav im program uopće nije vrijedio. Corbyna je pobijedio notorni populist i lažljivac Boris Johnson.
Zašto je ipak važno da se pojavi ovakav dokument čiji bi autori bili iz redova sarajevske ljevice? Zato što su nacionalne stranke koje okupljaju desne intelektualce, nacionaliste, secesioniste i populiste, na ovaj ili onaj način iskazale svoje vizije Bosne i Hercegovine. Te njihove vizije države pune su paradoksa, ali u biti, po njima je Bosna i Hercegovina država koja pripada narodima i koja može imati zajedničke institucije, ali, na primjer, ne može imati (zajedničku) državnu imovinu.
Za ove i ovakve paradokse nacionalne vladajuće oligarhije krive Dejtonski mirovni sporazum, ali to uopće nije tako. Već sam davno pisao kako je Dejtonski mirovni sporazum „zlatan“ u odnosu na to kakvi ga politički debili implementiraju.
Hrvatski politički naturčik Miroslav Škoro lansirao je tezu da su političke poratne oligarhije u Hrvatskoj narodu otele državu i da se on stoga politički angažirao kako bi to što je oteto vratio narodu. Sudeći po nevjerovatnih skoro pola miliona glasova, narod mu je i povjerovao. Hrvatska i Bosna i Hercegovina po svom ustrojstvu uopće nisu slične države, ali su im političke oligarhije veoma slične. Ako bismo nastavili komparirati ove dvije države, onda bismo trebali uočiti paradoks da je kandidat ljevice Zoran Milanović dobio više glasova od opskurne Kolinde Grabar Kitarović koja je predvodila desnicu.
Da bih dao nauk ili poučak ljevičarima usudit ću se reći da je to više zasluga Ivice Račana, jednog od najautentičnijih postkomunističkih ljevičara na prostorima Balkana, nego njegovog ponajboljeg učenika Milanovića. Za razliku od Zlatka Lagumdžije koji je dijete „crvene buržoazije“, Račan je odrastao u sirotištu, na primjer. Samo takav profil socijaldemokrate mogao je na svojim plećima iznijeti teret opozicionog lidera u možda najretrogradnijem i najksenofobičnijem političkom ambijentu na ovim prostorima kojeg je kreirala hrvatska desnica.
Ono što smatram da je veoma dobro za bosansko-hercegovačku političku scenu jeste reakcija javnosti na odluku vladajuće koalicije (SDA – DF – SBB) na „crni petak“, te raskrinkavanje ljevice, odnosno lijeve inteligencije uslijed toga velikog sarajevskog tufana. Neki su prozvali „pećanine, suljagiće i bajroviće“ da im neće više „krojiti kapu“, a drugi su optužili Žarka Papića, Slavu Kukića i Envera Kazaza za „utjerivanje straha medijima“ itd.
U ovakvom rašomonu optužbi među ljevičarima najgore je, ipak, prošao Željko Komšić, kao „maneken ljevice i građanske opcije“. Njegova izdaja „obraza“ i časti izazvala je toliki gnjev građana da se nije mogao iskupiti ni uspjehom slanja ANP-a, kako on tvrdi, u Bruxelles, te zakletvom da nikad neće prihvatiti formu Izbornog zakona koju nudi Dragan Čović.
To što je Komšić lupetao o „mjeri stvari“ kad je komparirao Muamera Zukorlića i Marija Nenadića, te ustvrdio da su stranke Narod i pravda i A-SDA radikalnije od SDA, nisu bitno štetile njegovom imidžu, a mogle bi ga stići i te fakture, posebno od Sandžaklija i vehabija. Jer, zaista nije u pravu i nema argumenata za to. Možda se Dino Konaković sa svojih nekoliko vrlo loših političkih izjava, te nekih gestova prema nekim prilično problematičnim likovima, pokušao dodvoriti rulji i kriminogenim skupinama, da bi se suprotstavio ništa manje opasnom podzemlju koje kontrolira SDA, ali to sigurno nije u toj mjeri i prisutno u njegovoj politici.
Malo ko je uočio da građani nisu tako burno reagirali na Komšićevu „izdaju“ zbog loših političkih odluka i grubih i netačnih kvalifikacija, već da su reagirali emotivno isključivo iz ljudskih i moralnih pobuda. Naime, Komšić je slovio kao antipod Bakiru Izetbegoviću, pa i Fahrudinu Radončiću, zbog toga što se ponaša(o) sasvim obično i ophodi(o) s građanima na veoma ljudski način. Pješice se kretao gradom, vozio je bicikl Vilsonovim šetalištem, pio kafe u kafićima s rajom itd. Nije građanima toliko žao Vlade Kantona Sarajevo, niti Edina Forte, pa ni Dine Konakovića, oni rezoniraju da „kud ide june, nek ide i uže“, ali jest’ im žao nade koju je u njima bila probudila ljevica dok je njoj pripadao i takav Željko Komšić. Građani su se bili ponadali da će ljevica vratiti (glavni) grad građanima, a potom i državu njenim narodima.
Niko više nikad neće povjerovati u korektnost izbora u Bosni i Hercegovini nakon krađe od pola miliona glasova na prošlim izborima. Ali, stiče se dojam da još samo opozicija, a to su svi oni koji nisu pristali uz političke oligarhije, bar gaji nadu da će jednog dana, možda na narednim izborima, vratiti gradove građanima, a poslije toga i državu kutarisati iz kandži političkih oligarhija. Sigurno, u to vjeruje velika većina građana, ima puno više Bosne i Hercegovine, kao domovine, u ljudskim prsima, nego u glavama političara, ili na naslovnicama režimskih medija. Stoga ljudi žele i žale političare iz naroda, odnosno one koji sliče na (svoj) narod.
Prema tome, ako bi ljevičari htjeli izvući poučak iz najsvježijih političkih događaja, to jeste iz političke svakodnevnice, u svom „Manifestu“ bi trebali iznijeti svoju viziju države, ali da pri tom misle na tog građanina koji nije pristao uz vladajuće političke oligarhije.
Da budem malo subjektivan, pa da sebi dopustim rezoniranje o „mjeri stvari“, na šta se Komšić poziva pri političkim odlukama, Nermin Nikšić i Peđa Kojović, kao lideri Bh. bloka, do sada su pokazali više emocionalne inteligencije i ljudskosti, nego nekog teoretskog, lagumdžijskog, političkog znanja i umijeća. Ako me osjećaj ne vara, to je veoma toplo primljeno kod njihovih (su)građana. Zato, nakon formiranja Vijeća ministara BiH, te slanja, nek’ bude, ANP-a u Bruxelless, očekujem da će po sistemu „zelene spirale“ Bakir Izetbegović ići prije na rušenje Vlade KSA, nego na formiranje nove (!) Vlade Federacije BiH. Opozicija se ne mora predati bez borbe, ali ne bi smjela ni izgubiti previše energije u odbrani Vlade KSA. Treba političke oligarhije prepustiti njima samima da se gložu i rasipaju energiju. Opozicija svoju energiju treba usmjeriti ka narednim (lokalnim) izborima!
(The Bosnia Times)
