PIŠE: Nedžad Latić
Bilo je to davno, prije možda više od godine, kada sam čuo Nermina Nikšića kako izjavljuje da nikad više neće koalirati sa SDA. Mislim da je to bilo netom nakon neke stranačke konvencije SDP-a na kojoj je donesena takva odluka. Nazvao sam Nikšića i dogovorio kahvu kako bih se uvjerio iz prve ruke u ove njegove proklamacije. On me uvjerio da zaista tako misli. Obećao sam da ću podržavati SDP uz preporuku da pokuša okrupnjavati ljevicu, ali i da tješnje surađuje sa SBB-om kako bi napravili postizbornu koaliciju.
Nikšić se žalio kako mu SDA preko Dragana Lukača pokušava „namjestiti“ afere, što smo ocijenili kao oblik zastrašivanja.
Isto sam sugerirao i Senadu Šepiću kad se odlučio formirati stranku, ali on se vajkao koliko zbog bojazni da će mu se osvetiti, toliko i zbog procjene da će SDA pobijediti i da je računao eventualno sa njima ući u vlast. Zbog njegovih kalkulantskih stavova oko SDA, više nikad s njim nisam popio kahvu, iako sam u njemu vidio politički potencijal dobrog opozicionara.
O Željku Komšiću i njegovom DF-u uvijek sam imao pozitivno mišljenje i smatram da je njegova probosanska politika poželjna, a njegov patriotski imidž jako koristan za imidž Sarajeva. No, ipak sam principijelno bio protiv njegove kandidature, jer je to zloupotreba Daytonskog sporazuma, ali mnogo više „zabijanje trna u zdravu nogu“ Hrvatima od strane Bošnjaka koji masovno glasaju za njega.
Kako su sukobi Komšića sa SDP-om definitivno razbili mogućnost saveza na ljevici, a potom i kandidatura Denisa Bećirovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH dodatno zahladila odnose na ljevici, razvoj situacije išao je na ruku SDA.
Preostale su bile još dvije opcije koje će se eventualno ozbiljnije suprostaviti režimu u kampanji, a to su SBB Fahrudina Radončića i dvije „kćerke“ SDA – A-SDA iz Krajine i PDA iz Tuzle. Lidera PDA Mirsada Kukića uopće nisam poznavao, kao što najslabije poznajem političke relacije u tuzlanskoj regiji, dok sam dugo godina prijatelj sa liderima A-SDA Ogreševićem i Hozanovićem. Kukić je vrlo rano dao do znanja da će surađivati sa Radončićevim SBB-om, dok je Ogrešević podržao Bećirovića, što će ga potpuno udaljiti od SBB-a.
Napadi koji su se desili na Kukića i Hozanovića pripisani su SDA, zbog čega je bilo veoma jasno da će njih dvojica voditi najljuću kampanju protiv režima. Hozanović je stoga podržao Bećirovića kako njegovi glasači ne bi dali glas Džaferoviću.
Radončić je imao mnogo dilema i problema, kako osobnih, tako i stranačkih, što je veoma razumljivo, ako se ima u vidu kroz šta je sve prošao u vremenu od općih izbora 2014. godine. Pitanje je bilo kako konsolidirati stranku, ali i da li će on osobno biti voljan i spreman kandidirati se. Prvo, njegov problem je bio što je SBB formalno u vlasti i što je u koaliciji sa SDA doživio debakl na lokalnim izborima.
U razgovoru s njim osjetio sam da bi bio spreman praviti postizbornu koaliciju sa SDP-om i da nema osobnih problema u komunikaciji sa Nikšićem, dok je imao rezervu prema Komšiću, koliko zbog njegove loše izjave kad je bio uhapšen, toliko zbog prijateljstva sa Draganom Čovićem, koji ga je čak i posjetio u zatvoru. Možda će baš ova dilema i ovo raspeće između Čovića i Komšića u bitnom odrediti konačan razultat njegove kampanje, jer su upravo tenzije između Hrvata i Bošnjaka izazvale plimu negativnih emocija i neviđen populistički uragan u čijem kovitlacu je bukvalno pokidana „djetelina sa četiri lista“. Radončić je očito osjećao tako nešto i zato se dugo snebivao oko kandidature.
Još jedan problem se uočavao kod njega, a to su kadrovski reslovi koalicionog partnerstva sa SDA, koji su mu uporno sugerirali da drži „kopču“ sa protihićevskom frakcijom unutar SDA koja iščekuje poraz SDA na izborima, što bi uvjetovalo i svrgavanje Bakira Izetbegovića sa trona. Vjerovatno im je Radončić povjerovao, što se može zaključiti na osnovu njegove izjave da SBB neće koalirati samo sa „Bakirovom SDA“.
Sve je ovo otupilo oštricu SBB-a protiv režima, iako su se ove dvije stranke u medijima doimale kao smrtni neprijatelji. Tako je očito Bakir Izetbegović i vidio stanje stvari i tako je vodio kampanju uvjeren da će, kad eliminira SBB kao protivnika, sve druge opozicione lidere uspjeti na ovaj ili onaj način privoljeti da koaliraju sa SDA.
Sigurno neću pretjerati ako kažem da je Rifat Hozanović najpragmatičniji bošnjački političar. Može to mnogima izgledati otužno i(li) smiješno, ali je ovo, uvjeren sam u to, prilično tačna konstatacija.
Kada me je nazvao da popijemo kahvu da bi mi saopćio da je u nekom hotelu na Igmanu okupio Šepića, Konakovića i Kukića sa kojima je formirao novi koalicioni blok, te da obećava da će, ukoliko Nikšić i Radončić budu formirali postizbornu koaliciju, prvo pregovarati sa njima radi uspostave vlasti, uopće nisam bio iznenađen njegovom vidovitošću, jer samo me on nije euforično lagao kako će se „režim urušiti sam od sebe“ i da će svi pobijediti osim SDA koja će „grohnuti“. „Žilavi su, Boga mi, Nedžade“, rekao mi je Hozanović.
Tako sam objavio informaciju da je ova „četvorka“ formirala novi blok pod naslovom da „niko neće sa SDA“. U svojim kolumnama, kao i javnim nastupima, uporno sam nagovarao i sugerirao opozicionim liderima da javno kažu i to opetuju da će praviti postizbornu koaliciju i da niko neće koalirati sa SDA. Vidio sam komentare na te svoje kolumne kako griješim, jer se „ne pravi pita od g…..“ itd.
Danas imamo situaciju da je vrlo izvjesno da će SDA „otići na klupu“, bar na kantonalnim razinama vlasti. Mogao bih reći, koliko god to bilo neuvjerljivo i nemušto artikulirano od opozicionih lidera kako neće sa SDA, jedino je ta poruka rezultirala nadom da „nismo džaba krečili“. Sve ostalo je jadikovka za ukradenim glasovima.
Pa da postavim pitanje, nakon ovakvog osobnog iskustva sa opozicionarima, stvarno, ima li nade i čemu da se nadamo, te da, nakon ovako dugog uvoda pokušam dati odgovor.
Nisam baš inspiriran da razglabam nadugo i naširoko, iako samo pitanje zahtijeva širu elaboraciju.
Ali, po onome kako se ponašaju i kako nastupaju Nikšić, Kojović, pa i Konaković, počinjem biti skeptik i zadržat ću toliko optimizma kako ne bih ubio samu nadu.
Ta skepsa mi se pojavila nakon press-konferencije na kojoj se uz Nikšića i Kojovića pojavio Zlatko Miletić ispred DF-a. To najbolje ilustrira ključnu zamjerku u Nikšićevoj politici formiranja koalicionog bloka stranaka koje bi trebale „poslati SDA na klupu“. Ovo je SDP-ova igra da se usisa DF nakon što je Komšić ostvario sve svoje životne ambicije ulaskom u Predsjedništvo, a zapravo se radi o pukom uhljebljenju DF-ovaca . Ono par GS-ovaca koji nisu osvojili mandate, a Komšić im je dužan zbog podrške u kampanji, može on osobno uhljebiti u diplomatiju. Nakon toga moguće je da se desi i kongres ujedinjenja nekakve ljevice itd.
Ovdje je Nikšić pokazao koliko je (ne)principijelan, jer mu je preče stranačko ukrupnjavanje kroz uhljebljivanje DF-ovaca od principijelne osude izbornog inženjeringa u kojem su Komšić i njegov DF bili u „talu“ sa SDA. Ne, nisu oni krali, jer oni to nisu sposobni, već kažem da su SDA-ovci krali glasove od drugih i dodavali ih na Komšićev „konto“.
Deklarativno osuđivanje krađe na prebrojavanju glasačkih listića od strane SDP-a, umjesto smrtno ozbiljne osude izbornog inženjeringa kao zločina nad demokratijom, samo je pokazatelj koliko male nijanse, kad je o principima riječ, dijele opoziciju od režima, odnosno SDP od SDA.
Nikšić se ponaša vrlo zadovoljno jer ga nisu pokrali kao Radončića, na primjer. A ne razmišlja zašto ga nisu pokrali. Nisu ga pokrali jer je, po procjeni samog Bakira Izetbegovića, SDP uvijek bila najpoželjnija „udavača“ za „brak“ sa njegovom SDA. Ako se tome doda da je DF bio štićenik režima tokom kampanje, onda su njihovi rezultati vrlo neubjedljivi.
Treba izdvojiti Našu stranku koja je istinski radila najkorketniju i napošteniju kampanju u kojoj je sam lider Peđa Kojović išao „od vrata do vrata“ i „brao“ glasove kao šumske gljive – jedan po jedan. Njegova pobjeda je veća jer se radi o Srbinu za koga su glasali Bošnjaci u Sarajevu, što se može uzeti kao ohrabrujući znak da živac multietičnosti kod Bošnjaka još pulsira.
No, međutim, sve je to nedovoljno za priču kako se radi o historijskom procesu rušenja (nacionalističkih) režima. Vjerujem da će Nikšić sa novim blokom možda i formirati vlast u 3-4 kantona, ali to je nedovoljno za eliminiranje SDA kao političkog faktora. I to bi sve moglo i trajati do lokalnih izbora kad će režim uzvratiti udarac. Tad će Nikšić biti u Radončićevoj koži. Teško će preživjeti sa ovako neprincipijelnom politikom svedenom na tri ljevičarske stranke. O manjku solidarnosti sa drugim opozicionim strankama suvišno je govoriti, jer je to hronična boljka opozicije.
(The Bosnia Times)
