PIŠE: Muharem Bazdulj
Kalendarska vrteška udesila je da Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine uvijek pada na isti dan u sedmici kad i Dan žena. Pošto je ove godine prvi mart bio nedjelja, u nedjelju je pao i osmi mart. Ima, međutim, razlike kod praznika koji prate neradni dani u odnosu na praznike koji se samo obilježavaju. Ako prvi padnu u nedjelju, radni dan se obično “prenosi”, kako se to kaže, pa neradni bude ponedjeljak.
Kad osmi mart, međutim, padne u nedjelju, to je nekako kao kad je školarcu rođendan u julu ili avgustu, ispadne kao da se i ne slavi. Možda u ponekoj firmi pojedini muškarci kolegicama i devetog, sa zakašnjenjem, donesu čokoladu i karanfil, ali to ipak nije to. Ono čega nema, to je onaj ritualni izlazak s posla ranije, ono žensko druženje i opuštanje kao tradicionalna uspomena za nikad završenu borbu za emancipaciju.
Mediji su, ako ništa drugo, posvetili puno pažnje Danu žena. Nedjelja je uvijek dan s manjkom događaja, pa sve svakako dobro dođe. Iskusni političari bez prevelike težine u javnosti odavno znaju da im je najbolje da konferencije za štampu drže nedjeljom jer dežurne ekipe jedva dočekaju da imaju šta da rade. U tom smislu su i manifestacije koje su pratile osmi mart u Bosni i Hercegovini dostojno propraćene. Naročito je zanimljivo bilo u Mostaru, gdje je uz marš s transparentima i snažnim porukama pročitan i proglas Mostarki u kojem, između ostalog, stoji: “U Bosni i Hercegovini žena nema u Ustavu, nedovoljno ih je u politici, malo na rukovodećim mjestima. Naši glasovi su često utišani zbog straha, prijetnji ili su prosto proglašeni nevažnim. Nemamo iste mogućnosti za dobivanje posla, dostojanstven rad i jednaku plaću. Danas u nedjelju brojne žene rade u trgovačkom sektoru, bez prava na stolicu, bez plaćenih prekovremenih sati ili posebne nadoknade za rad. Naše radne sedmice traju više od 40 sati. Dobijamo otkaze zbog trudnoće, a smatraju nas odgovornim za rađanje i natalitet. Naše majčinstvo nema radne sate, naši kućanski polovi nisu plaćeni. Majčinstvo je izbor, ali koncept majčinstva u ovoj državi izrabljuje se umjesto da se podržava. Porodilje ne traže milostinju, već jednaka prava”.
Problemi koje imaju Mostarke slični su problemima koje imaju žene širom Bosne i Hercegovine, nezavisno od entiteta, kantona, grada ili opštine. Zapravo, problemi su slični širom bivše Jugoslavije. Period socijalističke Jugoslavije bio je, uz sve ostalo, i period dotad nezabilježene emancipacije žena na ovim prostorima. Sa takozvanom tranzicijom, u najvećoj mjeri je došlo i do pada u nivou ženskih prava. Uostalom, cinik bi rekao da tu naši prostori slijede svjetske trendove. Objavljeno je ovih dana kako istraživanja pokazuju da ne postoji nijedna zemlja na svijetu gdje je dosegnuta ravnopravost spolova, kao ni dokidanje predrasuda o ženama i muškarcima.
Indikativni su i simbolični vrh i dno te liste: “Zimbabve je u samom vrhu liste, jer samo 0,27 odsto ljudi nema nikakve predrasude. Na začelju se nalazi Andora, gdje, po istraživanju, čak 72 odsto ljudi nema nikakve predrasude kada su u pitanju različiti spolovi”. Ovo je, naravno, lista gdje je bolje biti na začelju nego na vrhu, a posebno je interesantno kako su u kontekstu abecede na početku i na kraju zemlje što počinju slovima “A” i “Z”. Takođe, nije nezanimljivo da najmanje predrasuda ima u paradigmatski maloj zemlji sa brojem stanovnika manjim od osamdeset hiljada, koju u tom smislu više ima smisla uporediti s gradom Dobojem nego s bilo kojom državom.
U kontekstu prisjećanja na socijalizam, Jugoslaviju i emancipaciju žena, ovoga osmog marta pojavile se se dvije simbolične nekrološke vijesti. Istog tog osmog marta objavljeno je kako su umrle Zdenka Vučković i Mica Trofrtaljka.
Prva se proslavila pjesmom “Moja mala djevojčica” (koju mnogi pamte kao “Tata, kupi mi auto”). Jugoslavija se, kažu sociolozi, od drugih socijalističkih zemalja najviše razlikovala po kupovnim navikama svojih stanovnika, a ova pjesma je u tom smislu nezaboravna: Tata kupi mi auto/ Bicikl i romobil/ Kupi mi medu i zeku/ Kolica ‘Jugovinil’/ Tata kupi kolača/ bombona i narandže dv’je/ bar jednu malenu bebu/ Velim ti da je to sve. Kad je o Mici Trofrtaljki riječ, njena poetika je mnogo drugačija. Kako prenose bezbrojni portali, na pomen njenog imena, mnogima odmah u sjećanje naviru dvosmislene lascivne pjesmice kao što su “Davorike dajke”, “I labavi ume da zabavi”, “Predem vunu i kučinu”, “Drž’ se, ćerko, čvrstog kursa”, “Rđavome kupcu i dlake smetaju” i druge u sličnom fazonu.
Bile su sličnih godina i obje su bile pjevačice, no nije bilo prevelike sličnosti između Zdenke Vučković i Mice Trofrtaljke. Ipak, obje su na neki način bile simboli položaja žene u jugoslovenskom društvu: od šopingholije do seksualne revolucije po domaćoj kajdi. I obje su uoči smrti bile praktično zaboravljene kao što je praktično zaboravljena i borba koja je dovela do ženske emancipacije, borba čiji su dometi djelovali neizbrisivo, a kojima se temelji, evo, već decenijama krune. Ostaje taj osmi mart kao simbol i sjećanje koje ne treba potcjenjivati i kad se čini da se pretvorio u skoro okamenjeni ritual.
(Oslobođenje)
