PIŠE: Denis Kuljiš
Sad i Bozanić kritizira Vladu zbog ”Uljanika”! To što za nevolje u škveru Plenkovića okrivljuju vođe IDS-a, sasvim je logično, svojstveno demagoškoj tehnici koja se zove ”Suslovljev manvar”, po najvećem staljinistu post-staljinizma, Mihailu Andrejeviču Suslovu. Svodi se na to da neprijatelja optužiš upravo za ono za što si sam kriv. Gotovo trideset godina IDS je upravljao Istarskom županijom, a sudjelovanjem u vladinim i parlamentarnim koalicijama osiguravao ”politički kišobran” za veliku pljačku koja je odnijela milijarde… Ali zašto se o tome gotovo na isti način oglašava i Kaptol?
Brodogradilište koje nije imalo nikakav ekonomski rezon, povećavalo je iz godine u godinu broj zaposlenih, te broj ugovorenih brodova, na koje bi povlačili državne garancije u milijardama. Brodovi ne bi isporučili i na kraju, ostala je rupa od pola milijarde eura – zbilja fantastičan iznos za jednu beznačajnu i davno odumrlu industriju najnižeg tehnološkog nivoa. Sva hrvatska razvijena strojarska industrija propala je puno ranije, a ovih je dana otišla u stečaj i ona daleko najmodernija koja je ovdje ikad uspostavljena. Riječ je o Tvornici radio-odašiljača zagrebačkog RIZ-a, za koju su kao podugovarači radili ”Siemens” i kalifornijska poduzeća. Gradila je najjače radio-stanice na svijetu.
Još sedamdesetih godina, RIZ je na Zagrebačkom velesajmu na svoj štand primio neku malu južnokorejsku firmu koja je tu izlagala svoje radio-gramofone, neki ”Samsung”. Moj otac bio je tada direktor RIZ-a i kaže: ”Da je vlast ulagala u RIZ koliko je ulagala u ‘Dinamo’ imali bismo danas u Maksimiru elektronsku industriju!” To nipošto nije sigurno, iako je slovenska ”Iskra”, najveće poduzeće u bivšoj Jugoslaviji, u drukčijoj klimi, opstala, doduše kao mala tvrtka od tisuću zaposlenih, ali silno uspješna. Kupila je, recimo, napredno šibensko brodogradilište. A i to brodogradilište je danas uspješno, za razliku od ”Uljanika”. Zašto? Jer je privatno, kao i sama ”Iskra”! Jedino što ni u kojem slučaju ne možeš preživjeti u predatorskom socijalističkom postsocijalizmu je državna pomoć i državno upravljanje.
Kao što je propao ”Uljanik”, propao je ”Gredelj”, a zamalo i ”Đuro Đaković”, a posebno ”Petrokemija” koja svake godine uspostavi račun od gotovo milijardu kuna gubitka. Gube državne željeznice, gube državne šume. Kod nas je čak i lutrija neko vrijeme bila u gubitku. Da u Hrvatskoj postoji rudnik zlata, trebalo bi ga subvencionirati, a radnici ne bi dobivali plaću. Za sve to kriv je u najvećoj mjeri HDZ, koji je za posljednjih 28 godina zemljom upravljao 20 godina, a SDP i HNS su proporcionalno manji sukrivci. Sve te stranke rastu na klijentelizmu i njihove vlade nastoje sačuvati što veći državni portfelj, što više poduzeća u javnom vlasništvu, kako bi u njih mogle raspoređivati svoje ljude, pa na tisuću načina izvlačiti novac koji onda nadoknađuju porezni obveznici. To stvara neizdrživ pritisak pa uz teror opće i lokalne birokracije, onemogućuje poslovanje u Hrvatskoj.
Mora se priznati kako se ova, Plenkovićeva vlada, ipak uzdržavala od najgorih intervencionističkih poteza – ”Agrokor” je samo restrukturirala i predala privatnim vlasnicima, odustala je od renacionalizacije ”Ine”, prihvatila da je u ”Uljaniku” i ”Trećem maju” stečaj neizbježan. Napali su je stoga lokalni klijentelisti iz IDS-a, dok se SDP uzdržao pa nije proklamirao kako bez obzira na sve, treba očuvati brodogradnju, makar i tako da se država natovari dugovima neizlječivih gubitaša.
Kritizirali su taktiziranje, odugovlačenje, rješavanje problema na stečajnom sudu, a ne političkom odlukom, pa radnici ”ne znaju na čemu su”, iako zapravo dobro znaju i svi koji su zainteresirani za posao u branši već su otišli u obližnji ”Monfalcone” ili u privatno brodogradilište koje se nalazi stotinjak metara od ”Uljanikove” kapije, a uzalud na burzi traži varioce. Radnici u pulskom velikom škveru radije štrajkaju iako ne primaju plaću. Znaju da će naposljetku primiti plaću za sve te mjesece štrajka, jer vide da će vlada na kraju preuzeti barem socijalni dio troška, kako bi izbjegla napade za neosjetljivost prema jadnim radnicima.
Istu optužbu i opomenu vladi izrekao je sad u lice Plenkoviću kardinal Bozanić. Napao ga je na uskršnjoj misi, oštro poput IDS-a, otprilike esdepeovskom retorikom. Ide li to Bozanić s biskupskim zborom ”nosioca ljubičastog pojasa” u opoziciju, zar su nezadovoljni vlašću koja im se toliko podastire?
Hrvatska je katolička crkva u ovom času u nekom unutrašnjem prijeporu, ali to nema veze s njihovom pozicijom u odnosu na svjetovnu vlast. Država im daje novac, te svake godine otpušta besplatno nekretnine fantastične vrijednosti, s kojima zapravo ne znaju što bi počeli. Veći dio budžeta Ministarstva kulture troši se na održavanje sakralnih objekata. Sve razine vlasti podupiru novčano sve njihove izdavačke i kulturne akcije. Javna televizija izvješćuje o vjerskim obredima s predanošću koju nismo vidjeli od vremena kad je isto tako pomno pratila samoupravljačke aktivnosti u doba ocvalog socijalizma. Na stotine ljudi upisuje se na liste čekanja za žudije, rimske vojnike koji sudjeluju u procesijama po jadranskim mjestima.
Bosonogi volonteri nose naokolo teške križeve. A sezona još nije ni počela… Zašto onda nezadovoljstvu crkve Plenkovićevom vlašću? Naivno bi bilo Bozanićeve riječi interpretirati kao njegov ”Rerum novarum”, znak brige za radnike u štrajku, izrečene u uskrsnom ozračju milosrđa, lišene političke invektive. Plenković je invektivu osjetio i odmah se pred vratima crkve stao opravdavati u televizijske kamere. No s propovjedaonice su ga optužili za liberalizam, pa ga nije moglo spasiti što se poslije priključio hvarskoj procesiji bosonogog križonoše…
Što je to egzemplarno našao Bozanić u pulskom štrajku? Nije se oglašavao kad je propalo ”Kamensko”, ili ”Varteks” spao sa 10.000 radnika na tisuću, što je gubitak radnih mjesta četverostruko veći od onoga koji prijeti u ”Uljaniku”. No, ne treba očekivati od zagrebačkog nadbiskupa razumijevanje hrvatske ekonomije, ne zna on jako dobro ni hrvatski, a ni latinski, kako je tvrdio pokojni Tomislav Ladan, ali u politiku se razumije, jer time se bavi cijeli život, kao i većina biskupa, tek u posljednje vrijeme osujećenih unekoliko u tom svom glavnom angažmanu.
Da je Bozaniću manje bitna Pula od Zagreba, a ”Uljanik” od Vlade možeš zaključiti već i po tome što je Istra za hrvatsku katoličku crkvu prilično težak teren, a za Bozanića izvor svakovrsnih neprilika. U toj anomaliji od županije u kojoj je (ideesovska) administracija smještena u malom gradiću, a ne u Puli, glavnom gradu, a sjedište biskupa u Poreču, sve je drukčije, pa i crkveni kadrovi. Bivšeg biskupa Milovana smijenili su jer nije htio vratiti samostan kod Novigrada talijanskim benediktincima koji su ondje od pamtivijeka, ali su ih istjerali partizani u poratnom etničkom čišćenju.
Sam je Bozanić morao odlučivati u komisiji koja je o tome odlučivala po strogim napucima Vatikana, pa su ga biskupi poslije toga prekrižili kao hrvatskog domoljuba. Na Milovanovo mjesto došao je tada najmlađi biskup na svijetu, Dražen Kutleša, u kojemu su svi odmah vidjeli Bozanićeva nasljednika. Kurtleša je asistirao mostarskom biskupu Periću kod uvođenja reda u Međugorje, discipliniranja i isključenja iz reda devetorice franjevaca koji su se ondje suprotstavili papi i Vatikanu, dok je Bozanić pri tome kao i svemu ostalome ostajao u pozadini, izbjegavajući konfrontaciju.
Je li, dakle, Bozanić opaska o radnicima u Uljaniku neka poruka Kutleši, koji je Uskrs slavio u Eufrazijani, uz splitsku najstarijoj hrvatskoj katedrali, ili neki nemušti politički napad na Plenkovića, koji je s predsjednikom Sabora, sjedio pred njim u prvom redu?
Bozanić nema izravni motiv da napada premijera, ali možda se u tome iskazuje opće nezadovoljstvo, neispunjenosti, kriza usmjerenja crkve koju s malim uspjehom Bozanić vodi kroz sve veća iskušenja, izložen sve očitijim znacima nepovjerenjem vatikanske kurije?
Bozanićev autoritet nepovratno je uništen. A otkako je ustoličen papa Franjo, počelo je veliko pospremanje, koje je doseglo i Hrvatsku.
U skladu s intencijama Vatikana, koruška crkva onemogućila je da u Bleiburgu misu hrvatskim žrtvama poratne retorzije služi netko iz više hijerarhije hrvatske Katoličke crkve. To ima jasan smisao u politici Kurije – crkva ne smije sudjelovati u nacionalnim političkim projektima, u fokusu je sad nešto sasvim drugo – unutarnje etičko čišćenje, karitativni i pastoralni rad te ekumenizam.
Jezuitski papa preokrenuo je politiku Ivana Pavla II. Komunizam je pobijeđen, a sad slijedi moralna obnova Crkve. U Hrvatskoj, hijerarhija to uglavnom ne razumije ili ne želi zaista prihvatiti. Kad su biskupi papi otišli u pohode (misija Ad liminem) pitali su ga jedino o Stepincu. A Franjo im je govorio o ekumenizmu i moralnoj borbi za održanje Crkve. U naše redove, rekao im je, ušao je Sotona.
Poslije toga oni su simbolično su otišli otkriti spomen-ploču kojom komemoriraju godišnjici papinskog dopuštenja Hrvatima da se u liturgiji služe glagoljicom, svojim barbarskim pismom. Na periferiji latinskog svijeta, nisu se istinski podvrgli Rimu sve do protureformacije. A kad je počela reformacija svi su dalmatinski biskupi listom bili za Luthera, kao i najveći hrvatski velikaši, protestanti Zrinski i Frankopan, smaknuti zbog sudjelovanja u hrvatsko-ugarskoj buni koju je započeo mađarski velikaš Rakoczi. U hrvatskom kleru i Božjem narodu, papa uvijek može računati na neposlušnike.
O novom smjeru Crkve, hrvatski su visoki prelati slušali i na izvanrednom zasjedanju biskupa posvećenom pedofilskim zlodjelima u Crkvi. No, to ih nije dotaklo. U nas nije otvoren ni jedan od seksualnih skandala. Hijerarhija to i dalje potiskuje. I dalje samo Stepinac, Bleiburg, te prigodni napadi na Srpsku pravoslavnu crkvu (koja ti, naravno, za to uvijek daje štofa koliko hoćeš).
U Međugorje Vatikan je poslao stalnog nadzornika, poljskog biskupa – u Poljskoj je kult Blažene djevice Marije još puno jači nego u Hrvatskoj, ali to je istinska, dubinska pobožnost, spojena s poslovičnom poslušnošću papi, a ne balkansko politikantstvo.
Još jedan poljski biskup – nadbiskup, štoviše, došao je u ”bratski posjet”, zapravo u inspekciju u Zagreb, u vezi s nedoglednim prebendarskim financijskim skandalima i neugodnim saznanjem da kardinal Bozanić u Vatikanskoj banci (koja je zatvorena također zbog skandala) drži poveći iznos. Odakle mu? Kad je išao na studij u Rim, arheolog Branko Fučić dao mu je svoja stara dva odijela.
Istodobno, u hrvatskoj crkvi provedena su kadrovska osvježenja, mnogi stariji biskupi skloni desničarskim ispadima u politici, umirovljeni su, a dovedeni mlađi, puno obrazovaniji ljudi, samo što se još ne osjeća njihov učinak u javnom životu. Dok vode hrvatsku politiku umjesto hrvatske vlade, biskupi najlakše zadobivaju autoritet, ali sve što kažu, dovodi ih u izravni konflikt s Vatikanom. No ne znači da će odustati.
Uostalom, umirovljeni papa Benedikt oglasio se neočekivano s tvrdnjom da za pedofilske skandale nisu krivi svećenici, nego duh modernog doba koji je zahvatio društvo… Reakcionarna Crkva nije izgubila moć, u njoj još ima ljudi koji su kao i Ratzinger opstruirali II vatikanski koncil i sve što je donio. Kao mlad teolog, Benedikt je na koncilu bio glasnogovornik upravo te nazadne frakcije, a kad je postao papa uklonio je Hansa Kuenga, koji je na Koncilu predvodio moderniste i ekonomiste.
Kueng je poslije opisao kako je Benedik ”putinizirao Katoličku crkvu”. Ali, poslije toga, nastupa Franjo u režiji neke više providnosti. Svjetlo je obasjalo mračne hodnike Vatikana, ali ne dopire u hrvatsku biskupsku utvrdu na Medvešćaku, sagrađenu u istočnonjemačkom stilu, s fasadom od oniksa. Ondje ima ljudi koji misle kao i Benedikt i bili bi spremni dati ruku IDS-u, SDP-u ili Sotoni, kakva se već ukaže prigoda. Sam Bozanić nije takav – on je oportunist koji se pogiba pred većinom. Vatikanska metla naprosto se još nije dovoljno razmahala.
(dnevno.hr, foto: jutarnji.hr)