PIŠE: Denis Kuljiš
Zašto je Slovenija toliko uspješnija od Hrvatske, ne samo ekonomski? A nije pritom bitno što je uspješna u usporedbi s Hrvatskom, nego i u usporedbi s cijelom (istočno)europskom okolinom tranzicijskih zemalja, među kojima bilježi najveći gospodarski rast, nedostižan po stopi i za sve zapadnoeuropske ekonomije.
Dostigla je bruto domaći proizvod (BDP) per capita od 26.000 dolara, znači veći od Portugala i Grčke, iako je u EU ušla 18 godina poslije te prve, a 23 godine poslije druge države na suprotnim krajevima Europe. Kako je Slovencima to samo uspjelo? Naposljetku, i Slovenija je bila dio propale Jugoslavije, kao Hrvatska, s tim da je Hrvatska imala neusporedivo jaču industriju, more i obalu, nevjerojatno razvijen turizam s brojnim zračnim lukama, te gotovo milijunsku ekonomsku emigraciju, koja je kući slala novac.
Među tim Hrvatima u rasijanju bilo je, k tome, mnogo ljudi koji su mogli imati itekakvu ulogu u novom svjetskom pozicioniranju zemlje, budući da su se neki od njih iznimno afirmirali u političkim i ekonomskim strukturama najjačih zapadnih zemalja. Hrvatska je imala i plodnu ravnicu, visokorazvijenu mljekarsku i drvnu industriju, svašta je Hrvatska imala, ali ipak se pokazalo presudnim ono što nije imala, te sve ono što su učinili ljudi koji su odlučivali kad su je odvuku u pogrešnom smjeru…
Kao ključno razlikovanje prvo pada na um to da je Slovenija bila pošteđena rata za osamostaljenje – vodila ga je, naime, samo deset dana, a među postradalima (ukupno 20) gotovo je najviše bilo turskih kamiondžija na ruti Ankara – Stuttgart. Ali, može se na to gledati i drukčije – Hrvatska je u tom ratu pobijedila, a velika pobjeda u ratu u koji je stupila kao inferiorna strana, bez vojske i oružja, moralo je probuditi neslućenu nacionalnu energiju. Moglo je to postati baza za izgradnju moderne demokracije izgrađene konsenzusom svih slojeva i nacija koje su se u borbi mobilizirale za obranu građanskog društva. Jer, među časnicima i vojnicima, bilo je također mnogo hrvatskih Srba, Mađara, Slovenaca, pa čak i Istrana, koji su se inače držali dosta apartno… Hrvatska politička nacija stvorena je tada, 1991. Slovenci su je pak imali pedeset godina ranije, sve od časa kad je Josip Vidmar u dosluhu s lokalnim komunistima utemeljio Osvobodilnu frontu.
Što je, dakle, pošlo tako krivo za Hrvate, a tako povoljno za Slovence, u čemu je poučna razlika?
Naravno, najlakše je reći – ma, Slovenci su Slovenci, oni su naprosto drukčiji, oni su radišni, disciplinirani, oduvijek sigurni u to da su Slovenci, a ne nekakvi Jugoslaveni ili nešto slično, oni su svoji, zasebni, iako i ondje imaš 14 vrlo raznolikih dijalekata u isto toliko kraških dolina, koje ni Žuja ne može objediniti, a njihovi sjevernjaci preziru južnjake, upravo kao i ovdje, pa jedino Gorenjci i njihova urbana ljubljanska formacija, sebe smatra kvintesencijom slovenstva, dok su im Štajerci zaostali evolucijski izdanak, negdje između vodozemaca i Hrvata.
Lakše je odgovoriti na pitanje što je pošlo krivo kod Hrvata, nego zašto je dobro išlo Slovencima. Dakle, od hrvatske industrije (koja je samo u zagrebačkom bazenu imala udio od 25 posto u ukupnoj jugoslavenskoj) poslije privatizacije nije ostalo gotovo ništa. Ne zato što je privatizacija bila promašaj, nego zato što se, zapravo, nije dogodila. Ekonomija je, u stvari, podržavljena. Sve važne, infrastrukturne kompanije završile su u rukama državne nomenklature. Lažno je privatizirana jedino maloprodaja (Agrokor), a prehrambena industrija stvarno (recimo Vindija i Dukat, koji su postali najbolja domaća poduzeća).
U Hrvatskoj, u ekonomiji su zavladali političari, a u Sloveniji svime su iz pozadine upravljali direktori, uz suglasnost ”duboke države” koja ni u komunizmu nije pretendirala da rukovodi ključnim bankama i korporacijama. U Zagrebu su u socijalizmu ekonomskim sektorom upravljali vodeći direktori, preko Izvršnog vijeća (republičke vlade), sastavljenog od gospodarstvenika, koje je imalo veliku moć. Na čelu su mu bili redom direktor INA, Končara i Đure Đakovića. No, nad njima je bio CK. U Sloveniji, takvi su ljudi iz privrede sačinjavali CK. Zato nije uvedeno samoupravljanje, ZUR (Zakon o udruženom radu) i slične besmislice, koje su se u Hrvatskoj zaista, sve do gorkog kraja, iskušavale u praksi, u svim tvrtkama osim onih najvažnijih, strateških (INA, Končar, banke). Tu su vladali direktori i strogo ih je nadzirala Partija. I, što se dogodilo s hrvatskom privredom?
Hrvatski direktori došli su na kolektivno poklonjenje Tuđmanu. On ih nije ni primio, nego im poslao beznačajnog aparatčika i prelivodu Bernarda Jurlinu, koji im je navijestio da je njihovo vrijeme prošlo. Jer, Tuđman se bojao konkurencije tih ljudi koji su puno znali, a bili su dobro povezani, pa bi se u konkurenciji da je do nje došlo, razni njegovi otrcani Krpine, Canjuge i slični, izgledali smiješno.
Tuđman se, doduše, okružio kompetentnim tehnokratima, jer on nije bio nikakav revolucionar, pa je Udbu dao udbašima, vojsku generalima JNA, a ključne pozicije u ekonomiji onima koji su to radili i ranije, dr. Greguriću i njegovim adeptima… Ali, to je vrijedilo samo na Dvoru, dok su na terenu vladali kabadahije i oni su, privatizacijom malih tvrtki koja je više nalikovala na pljačku, obogaljila hrvatsku ekonomiju. Tajna je produktivnosti uvijek u malenim i srednjim, a ne u velikim, infrastrukturnim tvrtkama, koje su vezane za državu i globalne trendove.
U Sloveniji, dogodila se posve suprotna stvar. Velike tvrtke ostale su u kolektivnom, državnom, praktično socijalističkom modelu vlasništva, tako što su njima upravljale zatečene direktorske strukture, ali s manjinskim udjelom, dok su većinu sačuvali državni fondovi KAD i SOD. Njima je prepušten državni portfelj, ali se država nije izravno miješala preko ministarstava, nego su u upravama dioničkih društava u ime fondova sjedili profesionalni upravljači, kao kod nas u poduzećima u većinskom vlasništvu obaveznih mirovinskih fondova.
Manje slovenske tvrtke – kooperanti ovih velikih – prepuštene su privatnicima, koji su za dvadesetak godina izveli neviđeno čudo. Oko 85 posto slovenskog izvoza sad je izvoz upravo tih malih i srednjih poduzeća na zapadnoeuropska nišna tržišta.
Slovenske tvrtke iz sela za koje nisi nikad čuo imaju nevjerojatno jake pozicije u europskoj svemirskoj industriji, u visokoj tehnologiji, strojarskoj i procesnoj industriji. Kupuju, štoviše, poznate tvrtke u Zapadnoj i Istočnoj Europi te osnivaju podružnice po cijelom svijetu. Obični obućari, slovensko dioničko društvo ”Alpina” osvojilo je tržišta na svim kontinentima, dok se hrvatsko ”Borovo” umjetno održava na životu.
No, najbolji primjer slovenskog ekonomskog čuda može se vidjeti na selu Idriji – teško je nazvati gradom mjestance s manje od 6.000 stanovnika do kojega s autoceste Ljubljana – Gorizia vodi krivudava džada. Bilo je to zanatsko i rudarsko središte još u Željezno doba prije deset tisuća godina, jer je tu jedan od najstarijih europskih rudnika žive, nužne za pravljenje čelika od željeza.
Dakle, u Idriji su sjedišta dviju slovenskih korporacija – jedna je industrija alatnih strojeva Kolektor, koja se pretvorila u korporaciju s 5000 zaposlenih raspoređenih u tri divizije, s tvornicama po Europi, Americi i Aziji. Vlasnik je Stojan Petrič, skroman, no markantan gospodin. Lokalac, upravo je otišao u penziju, da bi se mogao baviti unucima.
Najveća slovenska konkurenciji Kolektoru je nešto manja idrijska tvrtka Hidria, s oko 3000 zaposlenih u 30 svjetskih kompanija, u vlasništvu drugog domaćeg lika, Edvarda Svetlika, koji Petriča ne može vidjeti nacrtanog. U Sloveniji nema još na stotine podjednako velikih tvrtki, ali ima upravo toliko podjednako uspješnih. Globalno je najuspješniji Ivo Boscarol iz gradića (sela?) Ajdovščine u neposrednoj blizini Idrije (35 km), koji jedini na svijetu serijski proizvodi električne zrakoplove, te ima niz tvornica aviona u Sloveniji, Italiji i Kini (u Nanxingu su štoviše dvije). Do sad je tvrtka (zove se ”Pipistrel”) prodala dvije tisuće zrakoplova, ali to je tek početak… Malo dalje (u Ivančnoj Gorici) nalazimo Akrapoviča, vodeću svjetsku tvrtku za proizvodnju auspuha ekstremnih performansi (kukaju da nigdje ne mogu naći varioce, na pažnju nezaposlenima u pulskom Uljaniku!).
Svi ti industrijski proizvođači nastali su kao kooperanti u sjeni ”velike” industrije i zatim stekli takvu društvenu moć, da ih za politiku uopće nije briga. Kad sam Boscarola pitao tko je na vlasti u njegovom izbornom okrugu, nije imao pojma, pa je upitao pomoćnika, koji to također nije znao. Ivo se druži s vlasnikom Googlea, koji leti njegovim avionom, i nema vremena za slovenske političke epizodiste.
U tvrtki drži na počasnom mjestu sliku engleske kraljice s kojom se susreo prilikom njena državnog posjeta Sloveniji, a gotovo sam siguran da se još nije vidio s novim slovenskim premijerom, bivšim gradonačelnikom Jesenica, koji je prethodno bio komičar na radiju, nešto kao naš Pervan, ali onako slovenski operiran od humora. Jedan prijatelj, vodeći slovenski mlađi poslovnjak objašnjava mi logiku uspona toga lika na vlast. Ranija vlada bila je vrlo uspješna, s kontinuiranim rastom BDP-a od 4-5 posto, u državi bez ozbiljnih društvenih potresa (ne računajući proplamsaje nacionalizma u odnosima s Hrvatima, ali to Slovence ne razjedinjuje nego spaja). Biznis-krugovi i ”duboka država” zaključili su stoga – ovima ide previše dobro, osilit će se… Daje nekoga drugoga. Exeunt stara garnitura, odnekud iskače klaun iz Jesenica!
U Hrvatskoj dotad sve više raste moć politike i državnih struktura. Politika plus vlast plus država jednako je – korupcija. Korupcije nema u privatnim tvrtkama, ne možeš krasti od vlasnika, jedino on sam može nešto klepiti ako se dogovori s predstavnicima vlasti, ali to je, dakle, uvijek jednosmjerna ulica – kradu ljudi iz politike, a privatnike pretvaraju u svoje ortake. Sad, ti možeš kriviti ljubavnika, ali ipak je primarni ”mover and shaker” žena, koja se na odgovarajući način muva i trese pozadinom, kako bi privukla siromašnog mužjaka, koji se uplete u njene mreže…
Vidjeli smo kako je propala hrvatska industrija. Manjim su je dijelom razvukli lokalni hadezeovci, a većim dijelom uništili državni namještenici, koji su narodno bogatstvo podvrgli redistribuciji. U socijalizmu si imao sto ili dvjesta njemačkih maraka plaće, a onoj hrvatskoj pak svakom se ćati počelo davati petsto, a svakom funkcioneru na hiljade, plus auto, plus sve što treba za familiju, zemljake i ljubavnicu, dok se privreda rapidno smanjivala… I nije doteklo! Koliko je samo skromnija slovenska nomenklatura! U restoranu Vele Bled ili u Dvorcu Otočec lako uočiš direktora s mlađom sekretaricom, ali ne premladom i ne osobito luksuznom, onako, pristojna, feš-trebica, trideset plus, kraća haljina, ne previsoke štikle, takorekuć dobrovoljna. U Beogradu, nose lubotinke, imaju silikonske ćube i odmah vidiš da koštaju bogatstvo, a u Zagrebu su dame, što je još najskuplje… Dobro mi je rekao dopisnik ”Kleine Zeitunga” kad je nakon stjecanja nezavisnosti došao preko Slovenije u Zagreb: ”Ondje u vladi neke mlade cure u trapericama kuhaju kavu na rešou, a ovdje stare komunjare sjede među goblenima…”
Kao beamterski narod, Hrvati nisu imali sreće s razvojem industrije, nedostajao im je onaj, što se srpski lijepo kaže – ”sitnosopstvenički mentalitet”. Čak i najuspješniji hrvatski direktori bili su državni ljudi, odani tehnostrukturi, državi, ideji…
Pravo je čudo kako Hrvatska ništa nije uspjela ostvariti na svom moru – nikad nije usvojila tu ”jadransku orijentaciju”, za koju se zalagao autor termina, pokojni partizanski admiral Mate Jerković, poslan stoga u penziju. Dubrovačka republika bila je svjetska talasokracija, ali to je bio grad oligarha, u kojem je vladalo manje od sto ljudi, tri tuceta obitelji s plemstvom u koje se više nije moglo ući nakon zatvaranja Velikog vijeća 1332. godine. Kotor je bio veličanstvena pomorska velesila – 300 brodova, Perast, također – više brodova nego kuća… Ali to su bili ljudi jedne druge (latinske) supkulture, bez obzira na hrvatski etnicitet. Brodogradnja koja se silno razvila u socijalističkoj Jugoslaviji, u posve neekonomičnim okvirima, zadano nuždom da se dođe do deviza po svaku cijenu, propala je u Hrvatskoj čim je uvedena konvertibilna kuna fiksnog tečaja – ali trebalo je 25 godina da se to osvijesti, shvati i prizna. Trgovačko pomorstvo je propalo, a kruzersko nije zaživjelo, iako su dva kruzera u Splitu sagrađena još prije rata. Zašto se to dogodilo? Tko bi ga znao? Papci koji su vodili državu nisu imali, a i sad nemaju nikakve vizije, oni su se na vlast popeli demagogijom i raspirivanjem nacionalističkih fantazija, pa tu nije bilo mjesta za razumne poslovne ideje…
Turizam? Hrvatska ima drugorazredni turizam, koji bi bio trećerazredni da Dalmacija nije najatraktivnija putnička destinacija na svijetu. Tu nikad nije bilo masovnog turizma (rezorti), osim nekoliko osrednjih u Istri, a nikad nije bilo ni elitnog turizma – svi ajnc-A luksuzni hoteli na Istočnom Jadranu su u Crnoj Gori (Rovinj nešto pokušava ne bi li to malo sustigao). Obalne zračne luke u državnom su vlasništvu, također nikad nisu postigli bog zna kakav uspjeh – Dubrovnik i Split tek su nešto prometniji od Tirane, Zakintosa, Burgasa i Varne, a puno zaostaju za grčkim marginalnim Krfom.
Najčudnije je to s ratom i ratnom pobjedom. Sav kredit pobjede protiv JNA potrošen je u ratu u Bosni, koji je Hrvatska gubila godinu i pol, što se nekako zakrpalo Vašingtonskim sporazumom, ali odnijelo je ukupno pet godina, sve do Dejtonskog sporazuma. Iz toga je sukoba, umjesto kao trijumfator obrambenog rata, Hrvatska izašla kao moralni invalid, a nečuvenu prominenciju u državi, ekonomiji i na dvoru oslabljenog, bolesnog Tuđmana, stekli su likovi koji su se obogatili u tim pothvatima i stvorili svoj lobi, a zatim inicirali idejni građanski rat, podjelu na udbaše i ustaše, iako su, kad ih malo pažljivije promotriš, upravo to famozni ”udboustaše”, ratni profiteri, odbjegli ratni zločinci koji su po Hercegovini držali privatne konc-logore, a poslije se busali u prsa ”dokazanim patriotizmom”. Ginuli su neki drugi dečki, dok su se ovi bavili švercom (sa Srbima ili muslimanima svejedno), a onda su svoj novac investirali u mutne hrvatske korporacije pod državnom zaštitom, koje i danas imaju znatnu ekonomsku snagu i politički utjecaj.
I u Sloveniji postoji idejna podjela na retro-socijaliste (nacionalne socijaliste) i nacionaliste koji, međutim, nisu pravi etatisti-socijalisti, jer više vjeruju u liberalnu, poduzetničku ekonomiju. Ali, u Sloveniji dugo postoji društveni konsenzus, uvjerenje stvoreno još u komunizmu, da se politika ne treba miješati u ekonomiju, a u takvoj atmosferi, kako su govorili u onoj besmrtnoj reklami za Bronhi-bombon, ”lakše se diše”.
Hrvatska dijaspora imala je prilikom formiranja nacionalne države puno veći idejni, nego ekonomski utjecaj. Ljudi koji su u svijetu bili uspješni poduzetnici, odmah su shvatili da se u Hrvatsku ne isplati ulagati novac ili energiju, jer tu dominiraju idejna pitanja, a nitko ne postavlja ono osnovno – kako prosperirati? Upravo je to ljude i navelo da emigriraju. Da su bili u pravu što su se poslije držali podalje, pokazao slučaj premijera Tihomira Oreškovića. On je naivno pristao da dođe i svoje sposobnosti stavi na raspolaganje nešto manjoj “tvrtki” (Hrvatskoj) od one u kojoj je ranije radio (Teva).
No, čim je najavio kako će dati u koncesiju autoceste jer država na njima gubi, dok bi ih privatni investitor mogao staviti u funkciju novim investicijama, povezivanjem s europskom putnom mrežom, nastupila je nedoumica. Zatim se sam postavio na čelo komisije koja će s MOL-om riješiti kvagmiru vlasničkih odnosa u Ini, što je izazvalo alarm širokog kruga zainteresiranih, koji su na temelju državnog udjela izgradili privatna carstva. A prekipjelo je kad je Tiho obećao da će ”Badel” prodati onom tko da najviše para, a ne onome tko ima najbolje veze s utjecajnim hadezeovcima u Slavoniji. Odmah je u štampi počela orgija diskreditacija, s napadima da ne zna dobro hrvatski, iako ga je govorio puno bolje od zagrebačkog nadbiskupa i sadašnjeg ministra obrane.
Tako je golemi potencijal hrvatske dijaspore bio za zemlju izgubljen. Poljaci su od svojih emigranata imali silnu korist već i stoga što su im bili važan kadrovski pool. Isto je bilo i u baltičkim tranzicijskim državama. Česi se, kao ni Slovenci, nikad nisu iseljavali, pa su radi premoštenja prema Zapadu strance naprosto uvezli. U jednom času bilo je u Pragu je na desetke tisuća Amerikanaca koji su se doselili, inspirirani drugarstvom Vaclava Havela i Franka Zappe, te osnovali novine na engleskom, birtije i banke.
Što naposljetku reći o Slavoniji, gdje je biskup Strossmayer s neograničenim kreditom bečkih banaka, kod kojih je založio nepregledna imanja svoje (vrhbosanske) nadbiskupije, pokrenuo eksploataciju hrasta i drvnu industriju? Tako su nastale globalne tvrtke ”Našice d. d.” grofova Pejačević i divovsko ”Belišća”, kombinat jedne židovske obitelji pobijene u Holokaustu, prodan u suvremeno doba budzašto jednoj austrijskoj kompaniji, koja je zadržala hrvatsku upravu.
Slavonska industrijska baza dovela je početkom prošlog stoljeća do procvata bečke industrije namještaja, obrtnih stilova bidermajera i secesije… Jugoslavija je pak slavonsku drvnu industriju pretvorila u industrijski masovnjak, a Hrvatska cijelu pokrajinu u poprište nacionalnog egzodusa. Ideologija industrijskog kombinata bila je, naime, neprihvatljiva za desničarski populizam vladajućeg HDZ-a, pa je ta industrija destruirana, umjesto da se denacionalizira. Zamijenjena je individualnom ruralnom proizvodnjom na OPG-ovima, što ne može osigurati ekonomsku i društvenu podlogu modernog društva. Poticaji koje upumpava država, stvaraju klijentelističke odnose, produbljuju osjećaj marginalizacije i nepravde, pa se stanovništvo sustavno iseljava.
Ukupni rezultat? Tih 26.000 dolara po Slovencu za samo pet godina narast će sadašnjim tempom na 35.000 dolara per capita, pa će oni dostići današnju razinu – Italije. Hrvatska će dotad sa sadašnjih 15.000 dolara i manje od tri posto rasta dosegnuti manje od 18.000 i tako pasti na – polovicu slovenskog BDP-a, a dostići će današnju razinu Slovačke. Politika stabilnosti u zaostaloj ekonomiji ne vodi ničemu. U Sloveniji se broj stanovnika pritom povećava, a u Hrvatskoj rapidno pada.
Tko ima vremena čekati da hrvatski politički um nešto domisli, da poticaj iz dinosaurskog repa stigne do brontosaurskog mozga, može se ovdje i zadržati. Dobra je klima, sasvim je ugodno u toj plitkoj močvari. No, usporeni reptili niže inteligencije uglavnom su izumrli prepustivši mjesto na Zemlji toplokrvnim bićima. Politička hladnokrvnost, puno ne vrijedi u moderno doba. Vlade koje su zasnovane na tom kvalitetu dugo traju, ali brzo padaju.
