PIŠE: Zoran Panović
Dragi Mustafa, ispisasmo se o filmu, ranije smo pisali o muzici, pa bi bio red da koju prozborimo i o stripu. Reče mi da si radio u Italiji, pa me interesuje da li si možda čitao italijanske stripove? Posle domaće Italije, bivša Jugoslavija je bila zemlja u kojoj se najbolje primio satirični strip Alan Ford, a interesantno je da u Srbiji ljudi obožavaju samo izvorni – hrvatski prevod tog stripa. Od Alana Forda samo je možda popularniji Zagor – špageti verzija Tarzana iz produkcije ‘Boneli’. Zagor živi u izmaštanoj šumi Darkvud negde u imaginarnoj Americi, a taj Darkvud je bio najprijemčiviji eskapizam za generacije koje nisu sebe videle metaforički u Prerovu – mitskom srpskom selu iz romana Dobrice Ćosića, neke vrste neformalnog oca nacije, gurua srpskog ‘demokratskog nacionalizma’ i ‘srpskog Tolstoja’, kako su mu laskali fanovi.
Inače, ovih dana na RTS-u (javnom servisu), emituje se TV serija snimljena prema jednom od najuspešnijih Ćosićevih romana – ‘Koreni’. Ta adaptacija je, sudeći po prvoj epizodi, prilično uspešna. Nakon Prerova kao našeg Makonda, u srpski nacionalni imaginarijum (reč koja je ušla u masovnu upotrebu tek nedavno pošto je tvorac ultimativnog srpskog rijalitija ‘Zadruga’, vlasnik TV Pinka Željko Mitrović, svoj proizvod nazvao imaginarijum), upisala su se i neka druga sela – kao ‘izgubljeni rajevi’. Na primer imaginarni Petlovac koji je čvorno mesto radnje najgledanije srpske TV serije poslednjih godina koja je dobila ime po srpskoj poslovici ‘Selo gori, a baba se češlja’. Baš me interesuje postoji li u albanskom jeziku slična poslovica koja bi tako slikovito označavala zaumnost u dramatičnim situacijama?
Ali da se vratimo Zagoru – ‘Duhu sa sekirom’ (američki Fantom je u svetu stripa ‘Duh koji hoda’): Koliko je njegov Darkvud bitan za generacije odrasle ovde, pokazuje i to da se jedan od najboljih srpskih bendova zove Darkwood Dub. Ove godine, dragi Mustafa, slavimo pola veka Zagora na našim prostorima. Ovog italijanskog junaka stvorili su scenarista Gvido Nolita (pseudonim Serđa Bonelija) i crtač Galijeno Feri davne 1961, a na YU tržištu premijeru je imao 1968. u kultnoj strip ediciji ‘Zlatna serija’ koju je u bivšoj državi objavljivao ‘Dnevnik’ iz Novog Sada. ‘Zlatna serija’ je obnovljena, (izdavač ima simpatično ime – ‘Veseli četvrtak’), a čak su se pre koji mesec vodile u Srbiji ozbiljne polemike da li je u duhu originala naslovna strana koju je nacrtao svetski relevantan strip crtač iz Srbije Aleksa Gajić. Kad sam se ja uključio u polemiku neko me je onespokojio poslovicom – ‘Dokon pop i jariće krštava’. Imate li nešto slično u jeziku?
Da li, Mustafa, veruješ da čak i jedan fantazmagorični vestern kao što je Zagor može da ima veze sa srpsko-albanskim odnosima i Kosovom? Negde 2015. u vreme kad je Zagor bio i glavna zvezda prestižnog Salona stripa u Beogradu, sa velikim bilbordom ispred kultnog Studentskog kulturnog centra, dobijem odnekud jedno neobično izdanje Zagora. To je bilo vreme kad je još bio svež briselski potpis na sporazumu koji je predviđao i formiranje famozne Zajednica srpskih opština na Kosovu. Taj neobičan Zagor oštampan je u malom tiražu kao neka vrsta piratskog izdanja. Mislim da mnogi Zagorovi fanovi u zemlji i svetu ne znaju za ovu konceptualna epizodu iz 2010. godine. Čak je ‘pozajmljen’ i Bonelijev logo da sve bude autentično.
Sveska s naslovom ‘Spasonosna poruka’ delo je dvojice nepoznatih autora koji su potpisani pseudonimima i predstavlja rođendanski poklon jednom dečaku iz Beograda. Taj dečak – Danilo – faktički, postaje Čiko – verni Zagorov sidekick (pratilac, heroj, zabavljač savetnik). Samo hrabriji, spretniji i mršaviji. Dečak u školskom dvorištu zatiče starca sa šajkačom (tradicionalnom srpskom kapom) i kokardom (rojalističkim srpskim grbom). Drugovi mu kažu da je starac zalutao, ne poznaje dobro Beograd, ali ima važne informacije.
– Šiptari (koristi se taj, ovde neprijateljski termin za Albance) će za sedam dana napasti Pećku patrijaršiju. Podaci su tačni, pripremaju se, a niko mi ne veruje. Trebalo bi javiti tamo – kaže starac.
– A naši, vojska i policija? – pita dečak.
– Neki veruju, neki ne veruju, ali ne mogu ni da mi pomognu niti išta da učine. Sve je opkoljeno, a sve veze su u prekidu. Poruku može preneti samo kurir lično… Ali, to mora da bude neko dovoljno mali i brz da se provuče – kaže starac.
– Evo, ja ću. Ja smem i mogu. Javite mami i tati da sam ja ovo morao da uradim. Srbija to od mene očekuje – odlučuje dečak.
Posle dva dana i dve noći pešačenja stiže na Kosovo i iz šume posmatra patrolu Kfora. Odjedanput, neko mu prilazi iza leđa, šakom prekriva usta… U pitanju je, naravno, Zagor.
– Ja sam uvek tamo gde je nepravda i borba za slobodu. Pozvali su me neki moji prijatelji Srbi da im pomognem u borbi – objašnjava dečaku otkud on na Kosovu. I ostalo je, naravno, legenda.
I hrvatski dnevni list Slobodna Dalmacija iz Splita je citirala srpsku štampu pod nazivom – ‘Zagor na Kosovu!’. Bilo je posle šala po Beogradu da je Dačić bio inspirisan Zagorom kad je iznosio argumente protiv ulaska Kosova u UNESKO.
Jedno od opštih mesta analize geneze srpskih poraza na Kosovu je to da su Albanci pobedili natalitetom. Kod nas traje neka vrsta kampanje za podizanje nataliteta. Ona ponekad poprima i pomalo bizarne momente. Predsednik Vučić je pre neki dan naveo podatke nekog istraživanja, sa kojim stručna javnost nije upoznata, da se manje dece rađa u višespratnicama. ‘Zato ćemo u centralnoj Srbiji graditi zgrade sa četiri sprata, a u Beogradu i Novom Sadu sa pet i šest spratova’ – rekao je predsednik.
Bizarnosti je bilo i početkom godine kad je javnost osudila predloge slogana koje umalo nije prihvatila država tipa: ‘Rađaj – ne odgađaj’, a što je opet doživelo opskurne varijacije tipa ‘Ne u usta – da sela ne ostanu pusta’. Sve se svelo na još jednu priču o ‘populizmu’ vlasti, iako ja zaista sumnjam da li može postojati kampanja za povećanje nataliteta koja ne bi u suštini bila populistička? Ovde se kuka da mladi i stručni ljudi odlaze iz zemlje, a paradoksalno je da će tek odlaziti ako Srbija uđe u EU, kao što i Hrvatska može da dođe do ciničnog epiloga – da se broj mladih Hrvata koji su je napustili izjednači sa brojem proteranih Srba.
Da se vratimo na poetiku Dobrice Ćosića (jer i ‘Koreni’ su jedna vrsta literarne studije o natalitetu) i ono što je govorio i moj deda, možda i bolje od ‘srpskog Tolstoja’ – uvek je, dakle, tako bilo u Srbiji: ‘Država za rat daje topove, gazde volove, a sirotinja sinove’. Dobro, danas se umesto volova daju džipovi, ali je suština ista. Što naravno nije razlog da se ne rađaju deca, jer ako ih i bude, teško je danas reći šta bi sutra radili „Vučićevi bejbi bumeri“ – da li bi neko od njih otvorio u vojničkoj uniformi vrata Pećke patrijaršije na tragu ‘Zagora na Kosovu’, ili bi mnogi od njih radili na srpskim plantažama softvera? Ili bi ‘vatali zjale (e, ovo je prevodilački izazov).
Politika opsesivne podele „za i protiv Vučića“ radikalizuje (delom i banalizuje) svaku ozbiljnu društvenu temu – pa i populacionu. Svaka priča o pospešivanju populacione politike uvek vrati u opticaj i onu zlokobnu kovanicu o ‘biološkoj supstanci’. Ali, ako gledamo mapu evropskih zemalja na temelju haplogrupa – to su grupe koje dele zajedničkog pretka te mogu biti jedan od načina na koji se može posmatrati genetski sastav neke populacije – dolazi se do zaključka da su muški preci u slučajevima Srba, Hrvata, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca veoma slični (u nekim grupama gotovo identični), što navodi na zaključak kako su razlike među navedenim narodima prevashodno kulturološke naravi. Pa otuda su i klanja na prostorima Jugoslavije u ovom slučaju ‘bratoubilačka’. Kao što je i netrpeljivost u presudnim i latentno genocidnim nacionalnim narativima, kolektivnim predstavama o daljoj i bližoj prošlosti. Ne, dakle, u ‘supstanci’, ali to ne znači mnogo žrtvama pretvorenim u ‘supstancu’ bez imena i prezimena.
“Netačnosti” u holivudskim filmovima o Albancima
PIŠE: Mustafa Nano (Tirana)
Dragi Zorane, gledao sam „antisrpski“ film sa Andželinom DŽoli, koju si pomenuo u zadnjem svom tekstu. Stigao je do mene odjek reagovanja mnogih Srba protiv nje. Ne može se reći da sam bio zatečen. Dobro mi je poznata ova vrsta reagovanja. Sećam se da je 1994. godine, kada se pojavio italijanski film „L’America“ reditelja Đanija Amalija, u kome se prikazuje jedna ružna slika o Albaniji i Albancima iz toga vremena, izazvao neobičnu uznemirenost u Tirani. Film je predstavio nas Albance u ružnom, bednom i lažnom svetlu, a i mi nismo navikli da vidimo druge šta pričaju o nama na svoj način. Tek što smo za sobom ostavili pola veka, kada smo bili zaklonjeni od očiju sveta, i kad nam je izgledalo kako nas drugi „ismevaju i ponižavaju“, ogoljujući nas sasvim. Ismail Kadare bio je među prvima koga je to potištilo. „Ovaj film vređa naš narod“, rekao je on. Bilo je i drugih, stranaca, koji su se solidarisali sa Kadareom. Među njima bio je i peruanski pisac Mario Vargas Losa.
Bio sam u Italiji, emigrant, kada se pojavio film, i bio sam uveren da je Kadare bio povređen ne zato što su Albanci predstavljeni kao da su neki drugi, naprotiv, predstavljeni su kako su stvarni. On je poznavao bolje nego svi drugi albanski jad iz tih vremena. A kao patriota jako je želeo da sav taj jad neupadljivo prođe dok ne bude došao drugi trenutak, u kome bi Albanija stekla bar minimum privlačnosti. Događa li se to često, ili ne? Želimo da nas drugi vide u našim boljim danima, i to je razlog što činimo sve da sakrijemo ono što nas čini ne može biti gorim. Pamtim da se u jednim italijanskim novinama iz toga vremena, upravo kada je odjeknuo sukob između Kadarea i Amelija, pisalo se da je albanski pisac imao susret sa italijanskim kolegom Albertom Moravijom u njegovoj kući, u Rimu. Bio je to početak 1990. godine. Moravija je rekao Kadareu da je želeo da poseti Albaniju. Mislio je na nekoliko varijanti iskrcavanja u toj stranoj zemlji, a toliko blizu, kao da je bio moreplovac koji je hteo da zagazi na usamljeno ostrvo sa strmovitim obalama. Ali nije uspeo u tome. Meni je lako da zamislim Kadarea koji u sebi kaže: „Baš je dobro što nije imao mogućnosti da ostvari tu posetu, zato što bi se zastrašio od tog ‘usamljenog ostrva’ koje je hteo da otkrije“. Međutim, Albaniju je posetio Đani Amelio umesto njega. I snimio je film „L’America“.
Razumem Kadareovu potištenost (ne znam da li sam ti rekao, dragi Zorane, da je Kadare jako važan u mom životu; njegove knjige su bile one koje su izazvale u meni strast za književnošću i da pišem. Da nije postojao Kadare, ti bi sada vodio korespodenciju s nekim drugim, a ne sa Mustafom Nanom). Ipak, nije mi trebalo mnogo da razumem sam da Amelio nije imao neku krivicu, i da nisam imao zašto da u njemu otkrivam neku rasističku ili antialbansku nastrojenost. Albanija je stvarno bila to o čemu je film govorio. Ja sam, kao što sam rekao, bio emigrant u Napulju, baš u vreme kada se Kadare pred očima sveta prepirao s italijanskim rediteljem. Radio sam na građevini. Mnogo sam se mučio da razumem kako to da jedan čovek, kao što sam ja, koji voli knjige, koji voli Kadereovu književnost, i koji nije bio za fizički rad (ako ima nešto što mrzim na ovom svetu, to je fizički rad; iz toga izvire neka vrsta divljenja koju imam za one koji fizički rad vrše bez ikakvog problema), mora da radi u građevinarstvu. „To se dešava zato što si Albanac“, govorio sam sebi, i ovo moje mišljenje odmah me je uvodilo u konflikt sa kadareovskim patriotizmom, i nekako me je zbližilo s filmom „L’America“. Evviva Amelio!
Poslednji holivudski proizvod koji se drži dobro poznatog stereotipa na Zapadu o „albanskom posebnom talentu za kriminal“ jeste film „Taken“. Glumac Liam John Neeson, u ulozi agenta CIA u penziji, treba da se suoči s jednom albanskom bandom koja se bavi trgovinom mladim devojkama za potrebe prostitucije. Članovima te bande se pripisuje neuobičajna svirepost i bezdušnost. A to je mobilisalo mnoge Albance online da se okome na autora filma Luka Bessona, silno ga vređajući. Prvo su ga napali kao rasistu, ali su ga i profesionalno omalovažavali. A za to su se oslanjali na činjenicu da je on izmislio lik „Marko iz Tropoje“. Marko nije neko tipično ime u Tropoji, da ne kažem da je nemoguće naći čoveka sa takvim imenom u čitavoj Đakovačkoj Malesiji. U najboljem slučaju, može se naći poneko ko se zove Mark, ali ne Marko, sa „o“ na kraju. U stvari, Bessonu bi bilo dovoljno da je kratko razgovarao s nekim prostim Albancem da bi shvatio da ovo ime ne postoji. Da kažeš Marko iz Tropoje to je isto kao da kažeš Rodrigo iz Novog Sada.
I ja se malo čudim kako se u holivudskim filmovima, u suprotnosti sa perfekcionizmom koji se vezuje uz njih, s vremena na vreme javljaju takve zablude. U jednom drugom filmu, Inside Man, reditelja Spike Lee, detektiv Denzel Washington treba da dešifruje jedan glas koji dolazi iz banke, u kojoj su zatočeni taoci. Iznenađenje za sve gledaoce, naročito za Albance, bio je glas Envera Hodže u jednom od njegovih propagandističkih svađa, gde je govorio o identitetu i ponosu Albanaca. Otmičari su napravili taj izbor kao jednu prevaru, da bi izludeli policiju. Denzel Washington zahteva da se nađe jedan čovek koji poznaje albanski jezik. Šalje nekog u albanski konzulat, u NJujorku, da traži pomoć, ali taj se vraća odande praznih ruku: „U Albanskom konzulatu neće mrdnuti prstom ako im se ne da novac za uzvrat“. Zatim mu dovode jednu devojku Albanku. Bila je prostitutka, koja ulazi pušeći cigaretu u policijskoj kabini montiranoj na mestu događaja. Ona je izrazila spremnost da pomogne policiji, pod uslovom da oni na sebe preuzmu da joj izbrišu sve kazne koje je imala za prekršaj saobraćajnih propisa, koje nije platila. Kao da nije bila dovoljna činjenica što se u filmu pojavljuje korumpirani službenik albanske ambasade i Albanka koja se bavi prostitucijom, nego ona još pregovara da joj se oprosti kazna. Autori filma izražavaju nemarnost „na štetu“ Albanaca. Za ulogu prostitutke angažovana je jedna devojka bugarske ili rumunske ili ruske nacionalnosti. Ona ne liči na Albanku, po naglasku, licu, gestikulaciji. Možete da nađete puno albanskih devojaka u Los Anđelesu ili u NJujorku da igraju epizodnu ulogu, ali su išli kraćim putem, ne pridajući važnost tom „detalju“. Izgleda da genijalnost ljudi u Holivudu prati lenjost.
Bilo kako bilo, više od filmova, masmediji su izveštavajući o raznoraznim delinkventima, krijumčarima, švercerima, mangupima i nasilnicima koji su, pošto im je Albanija tesna, okupirali metropole starog kontinenta, stvorili ovaj imidž o nama u Evropi. Nije da treba da ih krivimo, ali ponekad pomislim: Zašto je to važno? Mene lično prati ovaj imidž. Kada naiđem na razne novine na Zapadu s raznim naslovima, koji izveštavaju o zločinima koje su počinili emigranti ili pripadnici zajednica, mene obuzima jedna „kadareovska“ patriotska panika i molim se u sebi: „Daj Bože da nije reč o Albancima!“ Na primer, pre nekoliko dana (16. oktobra), pogled mi se zaustavio na naslovnu u Daily Mail Online: „Jedno vozilo sa stranim tablicama prešlo je na pogrešnu stranu autoputa, udarilo je u dva druga vozila i stradale su tri žrtve“: „Hm“ rekao sam u sebi, „bili su Albanci koji se još nisu navikli na ta pravila britanskog saobraćaja“. I počeo sam da čitam vest, siguran da će se obistiniti moja pretpostavka. Međutim, nije tako. Krivci koji su u sudaru takođe izgubili živote, u nesreći koju su sami izazvali, bila su dva muškaraca oko osamdesetak godina, koji su se ko zna iz kog razloga vozili okolo-naokolo i po Engleskoj. Nisu bili Albanci. Dva albanska osamdesetogodišnjaka mogu da ih zamislim u uličicama naselja s crvenim svetlom „De Wallen“ Amsterdama, ali ne i da se voze automobilom Subar Forester po ulicama Engleske.
Trebaće nam mnogo vremena da dobijemo bitku sa ovim našim imidžom po Evropi. Jer to je jedna stara priča. Ima više od jednog veka da se o Balkanu govori samo ružno, kao da je to jedan izgubljeni ćošak sveta, gde su ljudi samo nasilnici, svađalice i izgrednici, s kojim je bolje da nemaš posla. Sećaš se odgovora koji je Donald Trump dao novinaru Tucker Carlson na Fox News? Kada ga je novinar pitao: „Zašto moj sin treba da ide u rat u koji je uključena i Crna Gora?“, američki predsednik mu je rekao: „U pravu si, Crnogorci su oštar narod, agresivan; nema smisla da NATO ulazi u Treći svetski rat zbog njih“.
Nije kriv Donald Trump. To je jedan kliše koji se nalazi svuda u zapadnoj kulturi. Sam Harris, u kilometarskoj debati koju je imao u poslednje vreme, u Vankuveru s Jordanom Petersonom upotrebio je termin „balkanizam“ na jedan svoj način. „Balkanizam znanja i informacije“, rekao je u jednom trenutku tokom debate. Bum-tras!
(Danas)