PIŠE: Ante Tomić
Jedni pričaju da je granicu odlučila duljina topovskog hica iz utvrde. Drugi kažu da su Turci iz istočnog dijela polja potkupili mjernika da njihova imanja izuzme od kršćanske vlasti. Kako god bilo, kod Imotskog su se na koncu ljeta 1717. godine, nakon jedne kratke i šaljive bitke, raskusurali Turci i Mlečani. Na jednoj je strani bio neki Mocenigo, a na drugoj jedan Mehmed. Uspomena na taj slavni događaj danas živi u imenu restorana Venezia, jednog mjesta s odličnom janjetinom na gradskoj periferiji, premda su geopolitičke prilike odavno druge. U Donjim Vinjanima sada se razdvaja Hrvatska od Bosne i Hercegovine, tu završava Europska unija. Što se jednom zvalo Mocenigova linija, uskoro će, tvrde, biti Schengen.
Granica je dulje od tri stoljeća na istom mjestu. Katkad je bila čvrsta, jasno označena, katkad mekana, nevidljiva. Bilo je razdoblja da se tu s oružjem zaustavljalo putnike, a bilo je i da su prolazili slobodno, bez zaustavljanja, ali u svakom slučaju crta koja vijuga preko brda, između vinograda i oranica, sudbonosno je odredila ovaj prostor. Ona je bila, i još uvijek jest, neprocjenjivo važan ekonomski resurs Imotske krajine, mnoge je othranila i hrani. I u gladnim godinama, kad bi miševi pojeli pšenicu, zlatica napala krumpir, studen potukla lozu, a inflacija uništila dinar, narod se mogao osloniti na granicu. Ona je, na kraju, i u svijesti lokalnog svijeta, oblikovala je mentalitet, zaslužna je za onu snalažljivost i prepredenost koje se šire prepoznaju kao karakterne osobine Imoćana.
Mogao bih vam osobno posvjedočiti o tome. Naraštajima unatrag u mojoj obitelji netko je nešto kozjim stazama kroz krš, o ponoći, po mjesecu, nosio u torbi preko granice. A koji put i po danu, bijelom cestom, skriveno pod sijenom ili kukuruzom na zaprežnim kolima, ili iza kutija na kamionskoj prikolici, ispod obješenih goveđih trupala u hladnjačama. Iz Austrije u Tursku, iz Turske u Francusku, pa opet u Austriju, u Kraljevini Jugoslaviji, NDH, SFRJ i danas u samostalnoj Hrvatskoj, mijenjaju se države, a moji ih sve jednako, bez predrasuda prema ovoj ili onoj, varaju i lažu, krijumčareći duhan, rakiju, stoku, tekstil, zlato, gorivo, vešmašine, televizore, namještaj i PVC stolariju, u jednu riječ, sve živo i neživo, od igle do lokomotive.
Svi mi iz toga kraja imamo takve nekakve obiteljske priče. Po svijetu sam sretao mnogo zemljaka, kirurga, inženjera, odvjetnika i profesora koji su svoje ugledno zvanje stekli zahvaljujući nezakonitom prebacivanju nekakve robe preko državne granice. Do sitnih sati nasmijavali smo jedni druge anegdotama o našim švercerskim precima i njihovim nevoljama s vlastima. Pa i ako nam mama i tata nisu bili šverceri s punim radnim vremenom, već samo povremeno, da popune kućni budžet, po prilici kao što danas nastavnici i medicinske sestre voze za Uber.
Iskustvo s Mocenigove linije mnogima je iz moga zavičaja, napokon, poslužilo i na drugim granicama. Uspješno su internacionalizirali svoju vještinu, iskradali se diljem Europe, tiho kroz šumu pored njemačkih i talijanskih policijskih patrola s psima. Bezočno su lagali i belgijske i nizozemske carinske službenike. Granične vlasti diljem Europe posebno su upozorene za slučaj da im dođe tkogod iz Runovića, Zagvozda ili Donjeg Prološca, laktom naslonjen na prozor Mercedesa, i na pitanje ima li što prijaviti, jezikom prebaci čačkalicu s jednog na drugi kraj usta pa prostodušno i opušteno, kao čovjek koji nema što kriti, reče: “Neman ti, brate, ništa”.
O ljudima iz moga kraja nemam vam bogzna što pohvalnoga kazati. Nismo mi iz Imotskog ni posebno dobri, ni dragi, ni pošteni, ni odani, ni istinoljubivi, ni velikodušni, ni bistri, dapače, često smo suprotno od svega toga, ali imamo ipak jednu krasnu osobinu. Stoljećima već odgajamo našu djecu u slobodarskom, buntovničkom duhu, usađujemo im jednu prvorazrednu humanističku vrijednost, zdrav odnos prema državnim granicama koji bi se najtočnije možda mogao sažeti u pet riječi: “poseremo vam se na granice”.
I tako je bilo sve do prije nekog vremena, dok se oko nekadašnje Mocenigove linije nisu počeli skupljati nesretnici s Bliskog istoka. Kad su u selima Imotske krajine vidjeli izbjeglice iz Sirije, Afganistana i Iraka, na njihovu dugom i trnovitom putovanju prema zapadnoj Europi, nadigla se strahovita graja. Gdje je policija, zakričali su prestrašeno i ljutito u Lokvičićima. Zašto naša vlast ne zaustavi drznike, podigne visoku ogradu od bodljikave žice i pusti struju kroz nju, upitali su se u Podbablju. Otvorite vatru po izbjeglicama, kazali su kršćani iz Lovreća. Narod iz Šestanovca i Ciste Provo se uzbudio zamišljajući mitraljeska gnijezda, betonske bunkere svakih stotinjak metara kao što je nekad, u doba Envera Hoxe, bilo u Albaniji. Na koncu se javio i predsjednički kandidat Miroslav Škoro, inače podrijetlom iz ovoga kraja, s prijedlogom da se rasporedi vojska na granici.
Kraj svih gluposti koje se ovdje svakodnevno izgovore, ovo je ipak nenadmašno. Nešto najgluplje u dugo, dugo vremena. To da su Imoćani zabrinuti zbog ilegalnih prelazaka granice, ima smisla koliko i mesar vegetarijanac, župnik ateist, cvjećarica alergična na pelud ili prostitutka gadljiva na penis.
Hiljadu i po kilometara neki su zemljaci jednom prošli bez ikakvog papira, osim dortmundske adrese ujca Antiše u stražnjem džepu hlača, a sad padaju u nesvjest zbog nekog nekog neuhranjenog Sirijca koji je pognut protrčao njihovim dvorištem. Kako ne shvaćaju da arapski nevoljnici koji bježe od nasilja i diktature nisu drugačiji od onih koje ni Udba koja im je oduzela pasoš nije zaustavila da pobjegnu iz Jugoslavije? I jesu li možda, na koncu konca, imotske budale i na trenutak pomislile kako bi im se zahtjev za strožim graničnim kontrolama mogao gorko osvetiti jednom u budućnosti, ako požele švercati cigarete iz Posušja ili frižidere iz Ljubuškog?
(Jutarnji list)
