PIŠE: Aleksandar Stojanović
Od samog nastanka, Bosna i Hercegovina je prkosila svim zakonima logike – ako narodi koji su konstitutivni u BiH nisu mogli da žive u mnogo većoj, ekonomski jačoj i politički stabilnijoj državi, kako će živjeti u maloj, ratom uništenoj i mržnjom preplavljenoj državi?
Završetkom rata, obračuni ovdašnja tri naroda prešli su iz vojne u političku arenu, gdje su, kroz sada već legalne dejtonske intstitucije, sukobi postajali sve češći. Oni su, kada se gleda šira slika, bili mnogo pogubniji za život običnog građanina, nego oni ratni. Rat je rat, ali mir u Bosni nije bio mir. Neslaganje u trojstvu, počevši od Predsjedništva, pa do svih institucija u ovoj državi, dovelo je do propasti i tripartitnog modela vlasti – zakonodavna, izvršna i sudska vlast su zatrovane nacionalizmom, samo kamufliranim u vitalni nacionalni interes, a običan građanin je postao žrtva brutalnog rata za političku, a samim tim i za ekonomsku prevlast pojedinaca.
Na prava na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine i života na njoj pozivali su svi, sežući u argumentaciji do prije srednjeg vijeka. Tako je ovaj prostor došao u posljednji stadijum vrijeđanja svake logike i razuma otkad je naseljen. Ti sukobi su najčešće bili na relaciji Srbi – Bošnjaci, uz fingiranje stranaca. Međutim, ni Srbi, ni Bošnjaci nisu obratili pažnju i nisu pridavali značaj hrvatskoj strani. Mada brojno inferiorni, Hrvati su ipak konstitutivan narod i njihova uloga je veoma bitna. Da bi prestao da trpi političke poraze u zajedničkim institucijama, početkom ove decenije, Milorad Dodik je počeo da zagovara i zdušno podržava ideju trećeg entiteta, smatrajući da će tako ojačati srpsku, a oslabiti bošnjačku poziciju. Zašto je to pogrešno? Da bi se objasnio ovaj problem, važno je otići čak u period i prije druge, Titove Jugoslavije.
U svojoj knjizi “Verujem u Boga i srpstvo” , Jovan Dučić je, opisivajući trulost srpsko-hrvatskih odnosa i pogrešne percepcije da su ta dva naroda bratska, skrenuo pažnju na to da Srbi i Hrvati nisu ni u jednom oslobodilačkom ratu bili na istoj strani, a Srbi su, zarad ujedinjenja, amnestirali sve političke i vojne odluke Hrvata. Ta ideja se nije svidjela ni Nikoli Pašiću, koji je smatrao da je to zaista srpski prostor i da Hrvati, ako žele takvu vrstu amnestije, moraju da prihvate sve uslove koje im srpska strana predoči. To bi usporilo ujedinjenje i ugrozilo njegovu vladavinu, pa je kralj Aleksandar ubrzao taj proces, za početak smjenivši Pašića, a kasnije dajući Hrvatima mnoga ovlaštenja, pa i stavljajući ih i u sam naziv države.
Svima je bilo jasno da je taj i takav projekat od početka bio osuđen na propast, pa tako država skoro da nije postojala, a njeno funkcionisanje bilo je čisto formalno. Nakon ubistva kralja, Hrvati su se razgoropadili u svojim zahtjevima, a nakon sporazuma Cvetković – Maček i osnivanja Banovine Hrvatske, Srbi su shvatili da su izigrani i da ih je Hrvatska strana iskoristila samo da bi prvi put u svojoj istoriji dobila nezavisnu državu. Sve nakon toga je poznato – nastanak NDH, saradnja sa Hitlerom, fašizam u punom obliku, Jasenovac…
I nakon takve greške, Srbi su toliko izgarali za ideju jedinstva, te su Hrvatima pružili još jednu šansu, a 45 godina kasnije shvataju da se istorija ponovila – nezavisna Hrvatska, zločini, Bljesak, Oluja… Istorija je učiteljica života, rekao je neko pametan davno. Postavlja se pitanje – da li je današnje rukovodstvo Srba u Bosni i Hercegovini propustilo ili svjesno zaboravlja časove istorije koji nisu bili tako davno?
Zarad trenutnog mira u kući i pobjeda u političkim bitkama koje su kratkog vijeka, Milorad Dodik ulazi u sferu koja je veoma osjetljiva. Dragan Čović ima jedan politički ideal, kao što ga imaju Srbi u BiH – autonomija u okviru BiH kao početak puta nezavisnosti i ujedinjenja sa Hrvatskom. Sporno je to da Hrvati nemaju podlogu za takve zahtjeve kao što ih imaju Srbi u Republici Srpskoj. Treći entitet bi sproveo vjekovne ideje Hrvata, od biskupa Štrosmajera, preko Ante Pavelića, do Franje Tuđmana – da su Bosna i Bosanci ,,hrvatsko cvijeće“, a nakon vijekova poraza ostvarili bi pobjedu i dobili bi na poklon ono što nikada nisu mogli da osvoje.
Ko garantuje Miloradu Dodiku ili bilo kojem Srbinu da Dragan Čović i Hrvati u BiH neće po treći put izigrati dobru volju i kratko pamćenje Srba i da se neće desiti novi Jasenovac, Bljesak ili Oluja? Kada bi dobili ono što vijekovima nisu imali, Hrvati bi, kao svaki put u istoriji, u svojim težnjama postali agresivni i teško da bi koja sila mogla da ih zaustavi.
Hrvati, kao uvijek do sada, u svom političkom djelovanju pokazuju najviše mudrosti od svih naroda na ovim prostorima. Apsolutno ostaju dosljedni ideji “zavadi, pa vladaj”, da bi stali na stranu jednog i time, neokrznuti u tom sukobu, izvukli i dobili za sebe sve što žele. Saradnja dvojice lidera, koja ima čisto ekonomski karakter i lični interes u pozadini, može imati kobne dalekosežne posljedice za Srbe na ovim prostorima. Niko ne garantuje da bi ovi, sada naizgled dobri odnosi, kasnije mogli biti problematični i dovesti do katastrofalnih posljedica, ponajviše za Srbe i Republiku Srpsku.
Zbog toga je važno ne propuštati časove istorije, jer ona se vrlo često, u drugačijem obliku, ponavlja. Onaj ko ne uči na greškama iz prošlosti, teško da će imati budućnost.
(opcija.net)
