Episkop diseldorfski i cele Nemačke vladika Grigorije ocenio je da događaji u Crnoj Gori, posle usvajanja Zakona o slobodi veroispovesti, najbolje pokazuju šta sve može da se dogodi kada se vlast nađe u rukama jednog čoveka koji je, pritom, “u potpunosti izgubio kompas i nemilosrdno gazi sve pred sobom i nije spreman da sasluša čak ni volju sopstvenog naroda”.
U intervjuu za novi broj nedeljnika NIN, koji će izaći u četvrtak, vladika Grigorije je rekao da veruje da narod u Crnoj Gori vrlo dobro zna šta je crkva, na kojim je temeljima izrasla i kako se za nju i njena dobra valja boriti.
“Upravo to su potvrdile i reakcije na usvajanje Zakona o slobodi veroispovesti, pokazavši jednovremeno i to da je narod u Crnoj Gori na visini jevanđelja i da je dosledan načinu na koji se Crkva vekovima suočava s nepravdom”, rekao je on.
Govoreći o stanju u Srbiji, Grigorije je ocenio da je apsolutna moć u rukama jednog čoveka koji upravlja većinom u parlamentu, a preko njega i celim društvom.
“Pošto u Srbiji podela na zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast de fakto ne postoji, onda parlament odlučuje ko će biti sudija, tužilac, premijer, ministar, državni službenik, a narod ili neka druga državna tela nad tim nemaju ama baš nikakvu kontrolu. Tako imamo dvostruki problem: ne postoje korektivi u samoj državi između njenih grana (na primer da sud može da obori neku odluku parlamenta), a ne postoji ni onaj narodni korektiv jer je narod isključen iz svakog procesa odlučivanja”, rekao je on.
Vladika Grigorije je ocenio da je tako narod sveden na “glasačko stado” i prinuđen da ide za pastirom “koji ga drži na lošoj paši i na koje, po potrebi, laju njegovi psi”.
“Teško se može očekivati neka napredna demokratska misao kod ljudi koji već punih stotinu godina žive u naopakom i autokratskom uređenju… Ako želimo da i Srbija postane pravna država i ako želimo da i ona ima demokratsko uređenje, valja nam oponašati način na koji su drugi uspeli u tome, proučiti šta su menjali, a čega su se držali. Jer bez uspostavljanja ustrojstva koje je zasnovano na demokratskim formama i procedurama, ne može se doći do suštine demokratskog života. To jeste težak zadatak, ali građani Srbije u tome, uveren sam, mogu uspeti”, rekao je Grigorije.
Govoreći o uzbunjivaču iz Krušika Aleksandru Obradoviću, on je rekao da ne bi trebalo da se zaboravi da Obradović nije ustao protiv neke političke opcije ili u ime neke druge, već u zaštitu javnog interesa.
“Svi se moramo zapitati šta smo pojedinačno učinili da pomognemo tom čoveku”, rekao je vladika Grigorije za novi NIN.
“Milo želi incidente, samo ga to još može spasiti”
Tjednima se u Crnoj Gori spori na pravnoj i političkoj razini oko pitanja imovine Srpske pravoslavne crkve. U središtu je staro pitanje crnogorskog identiteta. DW je razgovarao s predstavnicima dviju sukobljenih strana.
Kamen spoticanja je odredba Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je krajem prosinca izglasan u crnogorskoj skupštini po kojoj se državi vraćaju vjerski objekti i zemljište koje vjerske zajednice koriste na teritoriju Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni sredstvima države ili su bili u njezinom vlasništvu do 1. prosinca 1918. godine. Prema tumačenju crnogorske povijesti kojim se rukovodi i vlada u Podgorici, tada je došlo do vojne okupacije Crne Gore od strane Kraljevine Srbije i zemlja je nasilno anektirana. Nešto kasnije je ukinuta i autokefalna Crnogorska pravoslavna Crkva i svedena je na mitropoliju i eparhiju unutar Srpske pravoslavne Crkve (SPC) čiji patrijarh ima sjedište u Beogradu.
Kako bi predstavili dva suprotstavljena tumačenja novog Zakona i njegove pozadine razgovarali smo s jedne strane s Rankom Krivokapićem, počasnim predsjednikom Socijaldemokratske partije, ranijim predsjednikom crnogorskog parlamenta i jednim od suautora crnogorskog Ustava. S druge strane je sugovornik vladika Grigorije Durić, episkop diseldorfski i cijele Njemačke iz redova SPC-a.
Krivokapić, koji je, mada se njegova stranka trenutno nalazi u opoziciji, glasao za zakon, naglašava da je njegov osnovni cilj “uvođenje pravne čistoće”. On kaže da SPC drži posjed crkava mimo pravne osnove. “Ona nije u Crnoj Gori registrirana kao pravna osoba. Oni se ne žele registrirati i ne postoje u Crnoj Gori kao pravni subjekt. Kažu da su više od države i više od zakona. Sav je spor u tome da postanu pravni subjekt kao sve ostale vjerske zajednice u zemlji.”
Krivokapić naglašava da je po ustavu Crne Gore iz 1905. Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna, ali je imovina koju je koristila bila u vlasništvu države. Ona je nakon aneksije 1918. bila dana Crkvi, ali je nakon Drugog svjetskog rata vraćena državi. Potom su tokom 1990-ih za vrijeme, kako Krivokapić kaže, “kada je na vlasti bila velikosrpska vlast u Crnoj Gori”, neki objekti ponovo “bez ikakve pravne osnove” upisani na SPC. Pritom je međutim i danas velika većina crkvenih objekata, Krivokapić govori od 70 do 80 posto, u vlasništvu države – među njima primjerice i manastir na Cetini, koji je u vlasništvu općine.
To pak, naglašava Krivokapić, nije neki jedinstven slučaj u svijetu: “Sve crkve u Francuskoj su vlasništvo države, jednako kao i sve crkve u Ruskoj Federaciji.”
Sasvim drugačiji pogled na smisao Zakona o slobodi vjeroispovijesti ima vladika Grigorije Durić. “Zakon traži da se dokaže imovina nad hramovima koji su izgrađeni u 13.,14.,15. stoljeću. To su gradili zadužbinari, pretežno Nemanjići, kasnije i drugi, i gradio je narod. Kako je sada moguće ići u neki katastar iz 13. stoljeća i dokazati da neki manastir, recimo Morača, pripada crkvi”, pita se Durić. On je, kaže, dan crkvi, koja je tada bila kanonska i ta kanonska crkva živi do dana današnjeg neprekinuto u tim manastirima. “Političke mjene kroz povijest za Crkvu nemaju nekog značaja.”
Razlog za donošenje ovog zakona episkop diseldorfski i cijele Njemačke vidi na sasvim drugoj razini: “Radi se o pokušaju da (crnogorski predsjednik Milo) Đukanović napravi incident, jer ga samo to još može spasiti. Svi znaju da on vlada svim, država je njegova privatna država, on svu moć ima u svojim rukama. Priču da se tu radi o brizi za crnogorski identitet više mu nitko ne vjeruje, ni Srbi u Crnoj Gori, a ni Crnogorci”, smatra Durić. To je, kako on kaže, samo izlika. “Ako bi mu uspjelo pokazati da se tu radi o nekom velikosrpskom napadu na crnogorski identitet i crnogorsku državu, on bi mogao u svojim redovima napraviti homogenizaciju koju je izgubio iz ruku jer ljudi vide da se bogati jedna vrlo mala grupa oko njega. Obični ljudi više nemaju strpljenja da se uspostavi pravna država”, tvrdi Durić.
Zbog toga se kriza oko religije namjerno izaziva, podgrijavaju se strasti. “To je jedino što je moglo izazvati sukobe između Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori. Ja mislim da je namjera bila da se na tom tananom religijskom planu izazovu sukobi, da se izazovu emocije, da se ljudi posvađaju, potuku, a onda da on ispadne mirotvorac i jedino rješenje za tu zemlju”, uvjeren je Durić.
Ranko Krivokapić ne negira da u svemu postoji neki politički motiv: “Svaka vlast bira moment koji joj odgovara za neki potez.” Krivokapić otkriva da je “ovaj zakon bio spreman odmah nakon referenduma. Tada je donešen novi Ustav Crne Gore i sljedeće je pitanje bilo rješiti problem zaostatka aneksije iz 1918″.”Tada (Đukanovićeva, op.a.) Demokratska partija socijalista to nije htjela uraditi iz političkih razloga i naravno, i sada postoje politički razlozi zašto se to baš sada radi. Ali to ne mijenja suštinu”, smatra Krivokapić. A ona se, po njemu, sastoji u potvrđivanju i obrani crnogorskog identiteta. “SPC negira postojanje Crnogoraca, a time i crnogorske države. To je problem. Oni tvrde da su to sve Srbi. To je dio velikosrpske politike. Rasprava o ovom pitanju je rasprava o jednom od posljednjih poglavlja i posljednjih pitanja referenduma o nezavisnosti iz 2006. godine”, naglašava Krivokapić.
Stoga je, smatra Krivokapić, upravo Srbija ta koja čitavu problem politizira: “Pravno je sve jasno i zato SPC i zvaničnici u Srbiji žele to zamagliti politikom. Oni znaju da na pravnom terenu nemaju argumenata. Pokušavaju ono što su imali na korištenje pretvoriti u svojinu.” Zato se, kaže Krivokapić, vodi politička akcija i stvara se strah kod ljudi da im netko uzima manastire. “Ne, manastiri ostaju gdje jesu, oni se mogu koristiti, nitko ne uvodi neku novu crkvu u te manastire, samo što će to biti do kraja čisto i zaštićeno kao kulturno dobro.”
Utjecaj Beograda na zbivanja u Crnoj Gori vladika Durić odlučno odbacuje, barem kada je riječ o SPC-u: “Ja sam sto posto siguran da tu nema nikakvog miješanja, osim podrške mitropoliji i eparhijama.” Što se države tiče, o tome on ništa ne može reći: “O tome ništa ne znam.”
Ali on nudi jednu drugu moguću interpretaciju čitavog poduhvata: “Mitropolija crnogorsko-primorska je vlasnik milijun kvadrata na plaži Buljarici pokraj Budve. Tu se može izgraditi još jedan grad. Priča se da je to jedan od glavnih razloga za zakon, da bi se poslije to prodalo nekim partnerima, govori se o arapskim investitorima. Mnogi pričaju o tome. Taj zakon je naprosto otimačina.”
Za Krivokapića je ta vrsta argumentacije nerazumljiva: “Pa i sada SPC zajedno sa crnogorskim tajkunima gradi stanove u neposrednoj blizini crkvenih objekata, recimo u Podgorici. A u Budvi hoće rušiti kapelu da bi se gradio trgovački centar. Tu istu SPC dakle ne smeta da s istom tom vlašću, s njihovim tajkunima, pravi poslove. Kada je novac u pitanju ta je vlast njihov bussines-partner, partner (vladajućeg, op.a.) DPS-a i te nepromjenjene vlasti u Crnoj Gori. Tako je bilo u ratu, tako je i danas.”
Vladika Durić pak aktivnosti SPC-a vidi samo kao religijske ustavove: “Postoji jasan stav: da se pokaže kako se tu radi o živoj crkvi i pokazalo se da ona ima uz sebe najveći broj ljudi u Crnoj Gori. Tamo je sada na djelu nasilje kojem se možemo suprotstaviti samo mirom. Kako je rakao Franjo Asiški, toj mizeriji moći možemo se suprotstaviti samo mirno i vjerom u život.” Strah od eskalacije nasilja je međutim vrlo prisutan: “Svi se molimo da do toga ne dođe.”
(Beta, DW)
