Visoki predstavnici su misionari novog doba, ali su stari fenomen. Oni su se motali po Bosni i Hercegovini još od vremena kada stanovnici BiH nisu ni znali da su se zamjerili cezaropapizmu, čiji su se interesi uglavnom podudarali sa ciljevima svih neprijatelja Južnih Slovena.
Jedan od utemeljivača visokog predstavništva bio je Nikola Tavelić, “križar” iz Šibenika, koji je još u XIV vijeku sa svojom “misionarskom” bratijom, pod dobro poznatim motom “Il’ se prikloni il’ se ukloni”, priklonio katolicizmu preko 50.000 ljudi u BiH, uklanjajući sve koji odbacuju papinsko ustrojstvo crkve. Njega je, kao “katoličkog borca protiv vjerskih zabluda koje su dolazile preko Drine”, iz istorijskog naftalina izvukao Alojzije Stepinac, ljubitelj križara koji su u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu dobili novu franšizu nazvanu “ustaše”. Stepinac je kandidovao Tavelića 1939. za prvog hrvatskog crkvenog “Oskara” ili, popularnije, sveca.
Štrosmajer je još davne 1897. napisao da je cilj vatikanske i bečke diplomatije da zatru male narode. Bez obzira na predanost svom poslu, to im još uvijek nije uspjelo. Bilo je tu i nekih modernijih pokušaja sa manje nasilja, kada je “visoki predstavnik” Benjamin Kalaj pokušao, kasnije će se utvrditi – neuspješno, izolovati BiH od srpskog i hrvatskog uticaja i napraviti je hazburškom podanicom.
U međuvremenu su neki od tih Južnih Slovena u BiH unaprijedili ili degradirali svoj status, zavisno od posmatrača. Priklonivši se, postali su službenici svojih bivših neprijatelja, odnosno neprijatelji svojih bivših prijatelja. Tako i danas imamo visokog predstavnika, najnovije “light” izdanje raznih križara, Kalaja i onih što su prije 80 godina paradirali u švapskim uniformama i urlali “halt”. Danas urla “genocid, genocid” i zahtijeva priznaje istog, a poslije i potpunu predaju jedinog naroda BiH koji se, nakon svih uklanjanja, još uvijek nije priklonio. Genocid kao krajnji cilj podrazumijeva plansko i sistematsko uništenje jedne etničke grupe – odraslih, djece, staraca, odnosno zatiranje jednog naroda sa lica zemlje. U modernoj istoriji, prva asocijacija na genocid su Nijemci, Jevreji i Aušvic. Druga su Hrvati, Srbi i Jasenovac. Treći su Turci i Jermeni.
Ako posmatramo odnos između žrtve i zločinca, onda možemo praviti paralele između ovih primjera. Zločinci ne objavljuju rat svojim žrtvama, niti žrtve pružaju oružani otpor zločincima. Žrtve, nenaoružane, zatečene su situacijom. I nacisti i ustaše su svoje žrtve slali u logore i tamo ih sistematski uništavali. Razlika je u detaljima. Dok nacisti to rade “u rukavicama”, ustaše koriste noževe. Jermeni su godinama prije Prvog svjetskog rata bili izloženi turskim odmazdama, do te mjere da je turska vlada savjetovala da se ne suprotstavljaju lokalnim masakrima, jer svaki otpor može dovesti do velikog masakra, koji se i desio kad je više od milion Jermena uz pratnju turske vojske protjerano prema sirijskoj pustinji. Preživjelo ih je oko 100.000. Oni koje nisu ubili turski vojnici, umrli su od gladi i žeđi.
Dok Nijemci nisu kalkulisali u svojim namjerama, usmjeravajući broj Jevreja ka nuli, Hrvati i Turci su koristili matematiku. Turska namjera bila je svesti jermensku populaciju na pet odsto, dok su ustaše, uz početnu namjeru – trećinu Srba ubiti, trećinu protjerati i trećinu prevesti u katoličanstvo – uspjeli nadmašiti sva svoja očekivanja. Poslije etničkog čišćenja koje se, uz evropski blagoslov, desilo 1995, kada je stavljena tačka na proces započet još 1941,Tuđman je slavljenički izjavio da je riješeno srpsko pitanje i da tri odsto Srba, koliko ih je ostalo u Hrvatskoj, ne može više nikada ugroziti hrvatsku državu.
Danas, kada visoki predstavnik daje ultimatum Srbima, da do jula donesu “zakon o zabrani negiranja genocida”, a pri tome najvjerovatnije misli na Srebrenicu, jer Srbi nisu nikada negirali prethodno pomenute genocide, postavlja se pitanje – kako se Srebrenica može uporediti sa ostalim genocidima? Srebrenica bi postala presedan u istoriji genocida, jer se nikada nije desilo da žrtve – u slučaju Srebrenice, muslimani – budu u oružanom konfliktu sa zločincima – u ovom slučaju Srbima.
U oružanom konfliktu najčešće postoje civilne žrtve i žrtve masakra. Žrtve genocida u većini slučajeva nemaju svoju organizovanu vojsku, niti lidera koji će ih organizovati. Srebrenica bi bila prvi genocid gdje su žrtve ne samo imale svog lidera, nego su imale i vojsku koja je bila brojnija od neprijateljske vojske i koju je taj isti lider forsirao da provocira sukobe, prizivajući neprijateljsku odmazdu.
Na žalost žrtava Srebrenice, taj lider je bio jedan od trojice suprotstavljenih bosanskohercegovačkih lidera koji su držali šibicu u ruci, i jedini koji ju je upalio, kad je 1992. povuko svoj potpis sa mirovnog ugovora u Lisabonu. U srebrenički presedan istorije genocida ušle bi i naoružane međunarodne trupe koje su se godinama kretale po Srebrenici, a da niko još nije siguran kakva im je bila uloga i čime je rezultiralo to njihovo bivanje. Ipak, najveći presedan bi bio transport na sigurnu teritoriju koji su neprijateljski vojnici osigurali ženama i djeci.
Riječ “genocid” ima ogromnu važnost i to ne može biti termin koji se olako koristi u svakodnevnom govoru, jer samim tim gubi na težini. Ne mogu postojati varijacije na temu i slobodne interpretacije genocida. Genocid nije “coca cola”, da se vremenom razblaži u “genocid light” ili “0% sugar free genocid”. Da su kojim slučajem zrtve prijašnjih genocida dobile šansu da spoznaju ko im je neprijatelj, da organizuju oružani otpor ili da pošalju zene i djecu na sigurnu teritoriju, možda bi krajnji ishod bio drugačiji. A možda ne bi ni došlo do konflikta, jer bi imali lidera koji između mira i rata bira mir, između ljudi i projektovanog imidža žrtve bira ljude.
Ali, oni nisu dobili nijednu šansu. Zato su oni žrtve genocida, dok su srebreničke žrtve – žrtve rata, ratne osvete, a najviše pogubne politike koju je vodio njihov lider Alija Izetbegović. Britanski filozof A. C. Grayling je savezničko bombardovanje Drezdena u Dugom svjetskom ratu okarakterisao kao moralni zločin, ali ne i ratni zločin. To bi ujedno bila i najpribližnija karakterizacija Srebrenice. Svako ko želi srebreničku nesreću etiketirati kao genocid trebao bi se nazvati pravim imenom – politički oportunist ili ratni huškač.
U diplomatiji se svaka usluga plaća protivuslugom, osim kada na drugoj strani stoji neko koga smatrate nižim od sebe. Tada šaljete nerazumne ultimatume i nadate se da ih druga strana neće prihvatiti, da bi imali razloga da ih surovo kaznite. Ako Republika Srpska prihvati ultimatum visokog predstavnika i njegovih poslodavaca, sljedeći ce vjerovatno biti ultimatum o prihvatanju odgovornosti za jasenovački genocid.
Nije nemoguće da će novije verzije genocida pretpostaviti da svako ko je bio dio genocida, bez obzira na kojoj strani, snosi potpunu odgovornost za taj genocid. Nakon toga bi došao ultimatum o prihvatanju nestanka Republike Srpske. Kada se riješi to pitanje, organizovao bi se masovni prelazak nepriklonjenih Južnih Slovena na slavljenje katoličkog Božića. Tek tada bi budući visoki predstavnici mogli da odahnu na trenutak i da se mobilišu za posao svih poslova – Rusiju.
Naravno, Republika Srpska ima i alternativu za sve buduće ultimatume. To je nezavisnost. A za to je potreban referendum, hrabri političari i mala podrška od te iste Rusije koja je do sada uvijek izgledala nezainteresovano. Došlo je vrijeme da se zainteresuje, jer jednom kad popuste nasipi, bujicu je teško obuzdati. A visoki predstavnici su sve nervozniji i nervozniji…
(Kostja Sukara/opcija.net)
