PIŠE: Muharem Bazdulj
U Sarajevu je prošle sedmice započelo Evropsko prvenstvo B divizije za košarkaše do 16 godina. Jedna od reprezentacija koje su članice B divizije u ovom uzrastu je i reprezentacija Kosova. Međutim, njihovi igrači se nisu pojavili u Sarajevu na dan kad je to bilo predviđeno. Ispostavilo se da im Ambasada Bosne i Hercegovine u Skoplju nije izdala vize, mada su pasoši i dokumentacija na vrijeme dostavljeni. FIBA je zaprijetila sankcijama Košarkaškom savezu BiH, pa su vize na kraju ipak izdate, a košarkaši Kosova su stigli u Sarajevu da se takmiče, makar i sa zakašnjenjem.
Neću se u ovom tekstu baviti bizarnim međusobnim optužbama koje su razmijenili predsjednik Košarkaškog saveza Republike Srpske Boris Spasojević i ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak jer ovdje ključni skandal nije u tome što su vize kasnile, nego što vizni režim uopšte postoji. U vrijeme dok se odbrojavaju nedjelje do ulaska Kosova na bijelu šengensku listu, odnosno do dana kad će se sa pasošom Kosova bez vize moći putovati u Francusku, Italiju i Njemačku, kao i u Grčku i Španiju, koje nezavisnost Kosova nisu priznale, sramota je da vizni režim između BiH i Kosova uopšte postoji i to je nešto što stvara probleme svim građanima BiH koji bi iz ovog ili onog razloga željeli otputovati na Kosovo, a nije nerealno pretpostaviti da bi među takvima Srbi mogli i da prednjače.
Ne postoji evropski pasoš s kojim je teže ući na teritoriju Kosova od bosanskohercegovačkog. Sa srpskim pasošom to nije problem, zapravo pasoš i nije nužan, dovoljna je lična karta. Ako su na Kosovu najveće srpske svetinje, to ne važi samo za Srbe koji su državljani Srbije, a skoro milion Srba nema drugog državljanstva osim bosanskohercegovačkog. Oni danas bez vize mogu da posjete svaki kutak kontinentalne Evrope izuzev Kosova. Za put u Albaniju im, paradoksalno, ne treba više ni pasoš, dovoljna je lična karta, a da bi došli na Kosovo, potrebna im je viza. Da apsurd bude veći, ta viza se ne može izvaditi u Sarajevu, nego je potrebno predati dokumentaciju u Zagrebu, Skoplju ili Tirani, zbog taksi, pošte i putnih troškova potrošiti priličan novac i onda čekati oko dvije nedjelje da se zahtjev riješi. Neki Trebinjac, recimo, školski drug oca Save Janjića, može do mile volje da putuje od Pariza do Tallinna i od Osla do Atine, ali do Visokih Dečana, Prizrena ili Prištine – jok.
Kako je došlo do ovakve situacije?
Za početak, među svim državama koje su nastale raspadom SFRJ, jedina koja, uz Srbiju, nije priznala nezavisnost Kosova jest Bosna i Hercegovina. Problem, međutim, nije u tome. Ni Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova, pa sloboda kretanja u oba pravca postoji.
Problem je započeo time što je Bosna i Hercegovina, još u vrijeme potpunog nedostatka komunikacije između Beograda i Prištine, građanima sa kosovskim dokumentima uvela vizni režim. Neko vrijeme Kosovo nije uzvratilo recipročnim mjerama, da bi se naposljetku to ipak dogodilo. Ipak, iz Prištine još uvijek najavljuju da bi oni ukinuli vizni režim istog trenutka kad to napravi i Sarajevo.
Eventualno ukidanje viznog režima ne znači promjenu politike kad je riječ o priznavanju nezavisnosti Kosova. I nije to samo stvar veta iz Republike Srpske. Pametniji i dalekovidniji među bošnjačkim političarima takođe uviđaju koliko je u pravu Raif Dizdarević kada po pitanja Kosova izjavljuje: “Problem Kosova je problem Srbije i Kosova, i mi iz BiH ne bi trebalo u to da se miješamo. To iskreno zastupam. Naravno, zbog odnosa unutar BiH ne možemo ni da razmišljamo o priznanju Kosova, a svako ko zastupa mišljenje da bi to trebalo uraditi što prije, mislim da griješi, jer to za BiH nije prihvatljivo. BiH u tom slučaju treba da se ponaša u skladu sa onim kako to riješe Srbija i Kosovo”.
Drugim riječima, ako Beograd ne priznaje nezavisnost Kosova, ni Sarajevo ne treba da ga prizna. Ali isto tako, ako se sa kosovskim dokumentima može ući u Srbiju bez vize, nema razloga da se sa istim takvim dokumentima ne može ući i u Bosnu i Hercegovinu. Pa nakon što BiH ukine vizni režim, neka Priština održi obećanje i recipročno uzvrati. To je akcija koju je moguće sprovesti brzo, samo ako postoji politička volja i nešto oko čega je potreban angažman međunarodne zajednice.
Koliko god djelovalo da Evropska unija proživljava krizu, zajednička vizija ulaska cijelog zapadnog Balkana u EU još uvijek je ključni kohezioni faktor spoljne politike svih zemalja između Grčke i Hrvatske. Ima, međutim, nečeg apsurdnog u ideji Evrope bez granica, ako se ovdje, na našem zajedničkom, mnogo manjem prostoru, međusobno hermetički zatvaramo.
Vizni režim sa Kosovom nanosi veliku finansijsku štetu kompanijama u cijeloj Bosni i Hercegovini, i u Federaciji i u Republici Srpskoj, dakle, ali koliko god bilo ekonomsko, ovo je takođe i pitanje vrijednosti. Bilo da su razlog putovanja posao, porodične veze, kultura ili puki turizam, vize su apsurd i višak. Ako u Republici Srpskoj već govore da će po pitanju NATO saveza i drugih vanjskopolitičkih odluka, slijediti stav Srbije, nije jasno zašto se ne slijedi stav Srbije i kad se radi o slobodi kretanja ljudi koji imaju putne isprave Kosova.
U tom smislu, ako ova bruka sa vizama za košarkaše podstakne bilo koga odgovornog da se upusti u akciju ukidanja viza, ovo sve bi se u konačnici pretvorilo u koristan incident.
