PIŠE: Saša Bižić
Politička scena Republike Srpske ima tri aktera – vlast, opoziciju i Dragana Mektića. Naravno, niko ne osporava Mektićevu pripadnost Srpskoj demokratskoj stranci i Savezu za promjene, ali njegove brojne nesuvisle improvizacije, uključujući i posljednji gaf sa izjavom o „genocidu“, čine ga do te mjere specifičnim, da bi morao da dobije posebnu fasciklu ili folder u hronikama ovdašnjeg pluralizma.
Vječito gladan prisustva u javnosti, ministar bezbjednosti BiH dao je intervju mostarskom izdanju zagrebačkog „Večernjeg lista“. Pošto se radi o ne baš tiražnom štivu na prostoru Republike Srpske, do Banjaluke i ostatka RS njegov razgovor za hrvatske novine prvo je stigao u vidu interpretacije kontroverznog dijela o Srebrenici. A tu su, kao što znamo, važne samo ključne riječi ili, jezikom interneta, tagovi. U ovom slučaju, brzo se podigla prašina, jer je Mektić, navodno, rekao da su „Srbi izvršili genocid u Srebrenici“, što se kosi sa većinskim stavom građana i političara u RS – da određeni broj pripadnika VRS tamo jeste počinio strašan zločin, ali da je neprihvatljivo za tu tragediju koristiti termin koji je pripisan Mektiću, jer sugeriše kolektivnu odgovornost i krivicu čitavog srpskog naroda ili onog dijela nacije koji živi zapadno od Drine.
Iz vladajućeg bloka i bliskih mu nevladinih organizacija i manjih partija u Srpskoj, uz podršku pojedinih analitičara i grupacija iz Srbije, zakotrljala se salva optužbi za izdaju, a živopisni ministar iz Prnjavora odmah je demantovao da je izgovorio to što mu je stavljeno na teret. Branio se tvrdnjom da je samo podsjetio čitaoce na raniju izjavu Milorada Dodika sa takvom konotacijom, navodno iz 2012. godine, a najvjerovatnije iz 2007. To je već bilo uvredljivo za „Večernji list“, pa su na svom portalu objavili segment tonskog zapisa intervjua s Mektićem. I novinar koji je vodio razgovor sa Mektićem, Hasan Hajdar Diab, potvrdio je javnom servisu RS da je ministar rekao baš ono od čega je pokušavao da se opere.
Istini za volju, pažljivim preslušavanjem 55 sekundi snimka, ne može se zaključiti da je Dragan Mektić decidno i nedvosmisleno, od riječi do riječi, izgovorio tvrdnju da su „Srbi izvršili genocid u Srebrenici“. Umjesto toga, čuje se niz nedovršenih rečenica, zamuckivanja, poštapalica, a sve to skupa ipak ostavlja minimalnu mogućnost da je bio na tragu pogleda na srebrenička događanja iz 1995. o kojem postoji veliki stepen konsenzusa u RS. Međutim, čovjek je i inače, a ne samo u ovoj situaciji – mada u njoj posebno – naglašeno neartikulisan i nesposoban da uobliči sopstvena razmišljanja u logičnu cjelinu sa početkom, sredinom i krajem, tako da je, naprosto, idealna meta političkim konkurentima da svako Mektićevo brljavljenje razvuku uzduž i poprijeko. U ovom slučaju, s razlogom. S tim da su u sjenci „genocidne“ formulacije, za koju ne postoje stoprocentno čvrsti dokazi, ostala dva daleko perverznija aspekta njegovog „izlaganja“. Ako taj izraz uopšte može da se upotrebi za mutni „tok svijesti“ ovog zbrkanog uma.
Naime, Dragan Mektić je počeo da „tumači“ dominantni srpski odnos prema Srebrenici, ni manje, ni više, nego komparacijom sa stavom sadašnje generacije Nijemaca prema holokaustu iz Drugog svjetskog rata. U tom poređenju, potomci predaka iz Trećeg rajha su, „konta“ Mektić, pozitivci, jer su prošli kroz katarzu, a Srbi uglavnom negativci, pošto je malo ko među njima doživio ovakvo „pročišćenje“. Zaista, neophodno je biti teška bitanga, pa vrlo kompleksnu cjelinu srpskih postupaka u posljednjem ratu u BiH jednodimenzionalno označiti kao zaostavštinu koja iziskuje „denacifikaciju“, kao u njemačkom slučaju nakon 1945.
Takođe, tu je i druga bizarnost iz Mektićevih uvrnutih 55 sekundi, jer je netačno da u RS nije bilo političara koji su o Srebrenici govorili kao o teškom zločinu koji zaslužuje osudu. Da ne idemo u širinu, dovoljno je pomenuti Mektićevog opozicionog kolegu iz SZP-a, Dragana Čavića, pošto je još 2004, kao predsjednik Republike, u televizijskom govoru izrekao sve konstatacije koje Mektić danas pominje. Iako je to učinio opreznije od sadašnjeg ministra bezbjednosti, neoprezni potpis, odnosno popuštanje pod pritiskom OHR-a da Srpska prihvati CNN-ovu verziju događaja u Srebrenici kroz famozni izvještaj Komisije Vlade RS, suočio je Čavića sa hipotekom koje se neće riješiti dok god se bavi politikom.
Paradoksalno, i sam Dodik bi, ako citiramo pojedine njegove istupe o Srebrenici stare deceniju i više, ispunio Mektićeve aktuelne „visoke standarde“. Ali, raspredanje o toj zavrzlami zadalo bi ministru bezbjednosti težak bol na mjestu na kojem bi trebalo da se nalazi glava, pošto bi se našao pred nerješivom enigmom – kako da to prizna, a da istovremeno izgubi glavni „adut“ iz demantija, na dan izlaska intervjua u VL. Jer, pozvao se baš na Dodika, čija je prošlost Mektiću odjednom koristan štit od posljedica sopstvene nepromišljenosti, bez obzira na to što ga upetljava u klupko protivrječnosti, čijem tumačenju očito nije mentalno dorastao.
Jedino čemu je ovaj politički diletant i analfabeta, sklon skoro svakodnevnoj ugradnji verbalnih kockica u mozaik vlastitog notornog šarlatanstva, uistinu dorastao, jeste strastveno i euforično istupanje u javnosti, bez obzira na temu. Pošto je takav gard najčešće usmjeren prema vlastima u RS, Mektiću se u jednom periodu zaista podigao rejting među solidnim dijelom opozicionara gladnih kafanskog štiha u medijskim nastupima svojih favorita, što nije baš roba kakvu su im isporučivali Mladen Bosić, Vukota Govedarica ili Mladen Ivanić. A jeste, avaj, „arhineprijatelj“ Dodik.
Ipak, od istog mača kojeg se Mektić prije par godina latio, on će na kraju politički i „poginuti“. A o razmjerama opšte mizerije na političkoj sceni RS dovoljno govori činjenica da vodeća vladajuća partija za ovakav „zicer“ nije pronašla respektabilniju figuru od Staše Košarca. Tako se za dodatnu mučninu u želucu pobrinula pihtija od političara, prije desetak godina prisutna na skupu u Švajcarskoj sa „misijom“ da postavi temelje za BiH bez entiteta, a sada zadužena da izigrava „nacionalnog tribuna“, što je nesavladiv košmar u svakom pokušaju definisanja autentičnog patriotizma u RS.
Ne treba biti preveliki mudrac pa ustanoviti kako će se prema Mektićevom somnabulnom intervjuu odrediti SDS i SZP. Pošto su u nizu prethodnih sličnih situacija, vođeni stupidnim i prizemnim refleksom zvanim „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“, stajali na braniku svakog lupetanja sa ministrovim pečatom, nema nagovještaja da će ubuduće biti drugačije. Rutinsko uzvraćanje ekipi iz suprotnih rovova, i to frazama koje imaju malo ili nimalo veze za konkretnim povodom, maksimum je očekivanja od tih adresa. Mada, za kreativnije krugove bilo bi i tu materijala, jer, recimo, kada bi pažljivije preslušali spornu audio-sekvencu svog štićenika, ustanovili bi da novinar Hasan Diab nije baš govorio istinu kada je rekao da je Mektićev odgovor na pitanje o genocidu započet sa „da“. Prva riječ je, u stvari, bila „pa“. Inače, daleko primjerenija konfuznom Draganu sa skučenim vokabularom.
S tim da Diaba ni slučajno ne treba otpisivati kao nekakvog šalabajzera ili provokatora. Radi se o šiitu iz Libana, koji od 1981. studira, a kasnije radi u Zagrebu. U RS je malo poznato da je ovaj vrsni tumač dešavanja na rodnom Bliskom istoku jedini novinar iz regiona koji je dobio intervju od Bašara el Asada, predsjednika Sirije. A ne treba ga otpisivati ni kao „džihadistu“, pošto ga u BiH baš u SAFF-u i sličnim glasilima satanizuju kao „islamofoba“ i „srpsko-hrvatskog agenta“. Još jedan zanimljiv detalj na relaciji Diab – Mektić jeste to da je ministar bezbjednosti prije dvije godine opovrgavao tekst ovog čovjeka, u kojem se Hasan Hajdar pozvao na izvještaj Sipe o zabrinjavajućim razmjerama širenja islamskog radikalizma u BiH. Mektić je poručio da takav dokument ne postoji, da Diab izmišlja i da je sve pod kontrolom. To su istinske gadosti iza kojih stoji ministar, a ne klimave teze o Srebrenici.
Jer, opservacije koje su mu pripisane, realno, premašuju njegove gabarite. Može se, utemeljeno, misliti sve najgore o autošovinizmu Sonje Biserko ili Nataše Kandić, ali se ne može potcijeniti njihova dosljednost i baratanje fondom znanja, neophodnim za ozbiljnu i žestoku polemiku sa neistomišljenicima. Ničeg od toga nema kod Mektića – danas će drobiti o Srebrenici, sutra će se prisjećati ličnih epopeja u VRS. Kao što je prekjuče grmio da mu je pravosuđe vezalo ruke u borbi protiv korupcije, a juče se šeretski cerekao, dajući do znanja da zagonetne nelegalnosti likova iz RS u Portorožu ne namjerava da procesuira, već će ih isključivo dozirati kao sredstvo za političku ucjenu.
Pošto svaki „atak“ na tog i takvog Mektića u njegovom jatu izaziva kontraefekat i motiviše ih na reakciju „što je više kleveta i laži, Dragan nam je miliji i draži“, bilo kakva „didaktika“ apsolutno je besmislena. Dakle, za SDS i SZP, najbolje je da ga zadrže na mjestu ministra do 7. oktobra. Ionako je procedura za smjenu vrlo komplikovana, a ako se opozicionari po rejtingu slučajno približe Dodiku i SNSD-u, Mektić će već imati nekakav „spontani“ gest, dovoljan da tu razliku u podršci vrati u sigurne, dvocifrene vode. Od osobe imenovane za šefa izbornog štaba, vjerovatno u jednom trenutku teškog rastrojstva u vrhu SDS-a, lavovski doprinos porazu mora se očekivati. A onda Mektić neće ostati zapamćen kao Ćamil Duraković opozicije u RS, već kao pandan Stjepana Mesića. Koji će, kad sve bude gotovo, kolegama u stranci i bloku saopštiti: „Ispunio sam svoj zadatak, SDS-a i SZP-a više nema“.
