PIŠE: Denis Kuljiš
Ministar Krstičević nije uspio probiti zvučni zid. Njegov Barak oboren je u američkoj eksportnoj proceduri i sad se ruši u plamenu.
Još prije nekoliko dana trojica časnika, poslani na sve nacionalne televizije, iste su večeri u emisijama vijesti, svjedočili kako je s tim poslom sve u redu, te da se hrvatska strana striktno drži ugovora, samo što je došlo do neočekivanog sukoba između američkog proizvođača kojega pokriva State Department i isporučioca, Israeli Aircraft Industry (IAI), koju zastupa izraelska vlada jer je taj obrambeni kombinat u državnom vlasništvu. Svjedočenje te trojice hrvatskih pilota, koji su nastupali u letačkim kombionezonima i kožnatim jaknama kao da su upravo doletjeli iz presretačke misije, bila bi puno uvjerljivija da te iste ljude ne povezuju s remontom ruskih MiGova u ukrajinskoj tehničkoj bazi. Riječ je o već gotovo zaboravljenom skandalu bivšeg ministra Kotromanovića, doduše puno manjem, jer je bilo riječi o nekoliko milijuna, a ne o pola milijarde dolara. A to je upravo razlika u magnutudi između šema koje su sposobni zakuhati esdepeovci, i velikih pothvata za kakve su kadri samo hadezeovci. Doduše, to vrijedi samo ako je riječ o otuđivanju javnih para, a ako govorimo o ukupnoj šteti upropaštavanja državnog vlasništva, esdepeovcima nema premca. Treba samo pobrojati slučajeve zadarske luke Gaženicu, zagrebačke zračne luke i svih hrvatskih brodogradilišta… Od oka, govorimo o sto-dvjesta milijuna u prvom slučaju, o 800 milijuna u drugom, te o nekliko milijardi eura u trećem. Pouzdan račun još nije napravljen. Ali, oko aviona sve je već jasno.
Godina poricanja
Uoči nove godine, premijer je demonstrirao odlučnost – ako ne ide s Barakom, rekao je, raspisat će se novi natječaj. Mediji koji Vladu prate poput vjernog šnaucera, šokirani su neočekivanim saznanjem – što, pa nije valjda posao stoljeća propao? Pa kako samo?
Možda je sad prikladan moment – kraj je godine kad se svode svi računi 2018. – da ukažemo kako je ta afera otkrivena i praćena u realnom vremenu upravo ovdje, na blogu zurnalist.online, u novinarskoj zanatskoj radionici moje nezanemarive malenkosti, iz koje su izašli sljedeći uradci:
– F-16 i ”izraelska veza” (siječanj 2018.)
– Izraelske stare kante za hrvatsko zrakoplovstvo (ožujak 2018.)
– Trofejni Barak i nedohvatni Gripen (travanj 2018.)
– Barak vs. Gripen (travanj 2018.)
– Barak? Nije to još gotovo… (listopad 2018.)
– Barak Kaputt! (studeni 2018.)
– Barak: Leteće Potjemkinovo selo (prosinac 2018)
– I poslije šesnaestica šesnaestice? (prosinac 2018.)
To je samo dio mojih članaka koji su prošle godine ovdje o tome objavljeni, a bilo ih je još, ne računajućži napise kolega Denis Krnića i Danijela Vukovića. I neki ljudi iz zrakoplovnog miljea, koji ne mogu otvoreno istupati, pridonosili su alertima i informacijama.
U svim tim tekstovima tumačio se najdetaljnije promašaj napravljen kod akvizicije Baraka. Oslanjao sam se pritom na saznanju da je američka strana još sredinom 2017. uputila službeno pismo hrvatskoj predsjednici, premijeru i ministru obrane s jasnim upozorenjem da se američki avion F-16, nadograđen u Izraelu, smije prodati trećoj strani – Hrvatskoj – samo ako se ogoli na izvornu konfiguraciju, te vrati proizvođaču za izvođenje svih radova na produženju vijeka trajanja i modernizaciji, što se, naravno, nikome od tri aktera togha posla ne isplati. To je sve ponovio, javno, i američki ambasador u Zagrebu.
Lockheed Martin, najveća obrambena industrijska korporacija na svijetu, upravo je pod takvim uvjetima ustupila svoje šesnaestice izraelskim oružanim snagama. Naknadna preprodaja i šverc američke tehnologije ne dolazi u obzir. Američki politički i poslovni akteri očekivali su da će hrvatska Vlada to i sama razumjeti, ali su im za svaki slučaj to još i nacrtali. No, Ministarstvo obrano nastavilo je uporno po svome – rečunali su valjda da će Izraelci nekako nagovoriti Amerikance, kao da je to još jedna balkanska šverc-komerc operacija, a ne ozbiljan međunarodni milijardski biznis, u kojem hrvatski ”posao stoljeća” po iznosu ne znači ništa, ali može biti opasan presedan, budući da po svijetu ima na stotine šesnaestica kojima je istekao resurs, a Izrael ih može osuvremeniti i unaprijediti za manje pare nego Lockhee. No to bi značilo da se LM-u izbija novac iz džepa, krade njegova tehnologija, te kvari tržište za novu, četri puta skuplju inačicu F-16 Viper, kakvu je upravo kupila Slovačka. A princip koji važi jasno je definirao sam predsjednik Trump: ”America First”!
Ministri-amateri
Sve to razumiju mnogi stručnjaci, te bolje upućeni ljudi u Hrvatskoj, a nije bilo jasno jedino ekipi iz Ministarstva obrane, koja sad mora izvesti ”borbeni zaokret” i iz poniranja uzletjeti u novi okršaj, koji će se voditi između samo dva logična i moguća isporučioca: Lockheeda i švedskog SAAB-a. Kako će pak tu neopisivu blamažu podnijeti ministar Damir Krstičević? Za nj bi bilo najpametnije da se odmah povuče, preda ostavku i na rezervnom položaju čeka neki novi razvoj događaja… U sadašnjoj poziciji previše je ranjiv. Sve što ubuduće poduzme, gledat će se s podozrenjem, u kontekstu Barak-šeme. Ali, to ipak nije najbitnije – najbitnije je uočiti kako je Vlada opet upala u jednu zamku, što se stalno događa, jer ne percipira neizbježne probleme koju pred njih stvaljaju brzopleto donesene odluke resornih ministara.
Najveća je slabost Plenkovićeve vlade što u njegovu kabinetu ne sjede poslovnjaci i ljudi s iskustvom u upravljanju velikim sustavima, nego političari i blijedi činovnici s ekonomskim fakultetom. Ova garnitura preuzela je vlast bez sustavnog uvida u ekonomske probleme i teške dubioze, bez programatskih ideja i komitmenta za strateške poteze koje valja povlačiti. Danas se sve svodi na ekonomiju, ali ne na makroenomiju i analitiku, za to je dovoljna ekspertiza Ministarstva financija, nego na poteze ”nacionalnog poslovodstva”. Hrvatska je jedna mala firma, velika otprilike kao tvrtka ”Lenovo”. No, Plenković nije tehnokrat, nego politički taktičar, nalik na igrača briškule koji dugo razmišlja hoće li izbaciti sedmicu špada ili kavala. Ne savjetuju ga stručnjaci za gospodarstvo, nego Šeks. Zato ga je, uostalom, zatekla i afera ”Agrokor”, kad je nagazio na jednu od mina koje su ostale iza bivše vlade, i onih koje su joj prethodile… Plenković se tada izvukao uz žrtvu kraljice – jedine liberalne članice njegova tima i osobe sa svojim ja, koja ima cohones. Ministrice gospodarstva, izvela je smion manevar i tu ekonomsku Fukušimu na brzinu zatrpala, s tim da još ne znamo treba li se bojati i ”kineskog sindroma”, beskonačne lančane reakcije u neugašenom reaktoru… Nekoliko najkrupnijih financijskih igrača na tržištu pretrpjeli su, naime, znatnu štetu po tom scenariju sanacije, i nisu je spremni lako otpustiti, nego i dalje buše, preko suda, medija i politike, a osim toga, novac koji je uložio američki gusarsko-spasilački venture-fond, opterećen je divovskom kamatom i još se ne zna tko će ga preuzeti, što je nužno da se očuva ”Konzum”, bez kojega cijeli vertikalno integrirani ”Agrokor” nema smisla.
Katastrofa hrvatske brodogradnje
Ako je 2018. bila u znaku ”Agrokora”, 2019. proteći će pod zloslutnim astrološkim znakom Zmijonosca, boga Posejdona – bit će to godina suočavanja s tragedijom hrvatske brodogradnje. Odakle to znamo? Kao i u slučaju F-16 Barak, raspolažemo jednim papirom, autoritativnom studijom koju je prije dva mjeseca primila i hrvatska vlada. Što u njoj piše? Ukratko, navodi se da je izloženost države u jamstvima koje je osigurala brodogradilištima za njihove izvozne poslove – 759 milijuna dolara, odnosno 5 milijardi kuna. Toliko će bljunuti Vlada, ako sva brodogradilišta odu pod led, a ne vidi se još način na koji bi se to moglo izbjeći, s tim da su brodogradilišta sama dužna još i razliku do ukupno 1013 milijardi dolara minusa.
3. maj
Riječki ”3. maj” tu je zanemariv problem. Lako ga je gurnuti u stečaj, budući da će povući samo 33 milijuna eura jamstava. Znači da se brzo može prodati, i onda bi se tu ipak izašlo na zelenu granu. Tko god da kupi – a Fincantieri je zapravao jedini ozbiljni kupac – opet će tu graditi brodove, ali sekcije (barže), puno efikasnije i jeftinije nego do sada, i opet će zaposliti istu radnu snagu, ali u manjem broju. Teško do će ”Fincantieri” ući doirektno i samostalno, o tome biu s njima trebala pregovarati Vlada, koja za to nema kapacitet, pa će biti nužan neki domaći partner, koji će glumiti suinvestitora, natezati se s radnicima, državom, političkom nacionalnom i lokalnom mafijom. No, tako bi se već u 2019. mogla uspješno obnoviti proizvodnja, što je lagano rješenje s kojim bi svi bili zadovoljni, osim nepopustljivih radničkih vođa, Željka Komadine i Vojka Obersanela, riječkoga Karla Libknechta i fjumanske Rose Luxemburg.
Uljanik
”Uljanik” je tvrd orah. Država je tu izložena 623 milijuna dolara, ali to je šparni Marić već stavio na stranu, poljubio 2,5 milijarde kuna i zauvijek se s njima oprostio. Ostaje još oko 200 milijuna dolara, tj. 1,3 milijarde kuna koje otpada na udio u jamstvima koji se pisao samom brodogradilištu. A za kupovinu te izraubane podrtine, nitko neće dati toliko para, ako mu se ne omogući da raskrči kramu, proda dizalice i dokove na otpad i na istom mjestu otvori hotele, isto što je pametni Milo Đukanović napravio u dva ružna bokokotorska škvera, gdje je doveo dva najjača hotelska operatera na svijetu pretvorivši bivši remont ”Sava Kovačević” u najluksuzniju mega-marinu na Mediteranu. Na koncu, kupio ju je emir od Dubaija za 800 milijuna eura.
Hrvatska vlada, dakle, traži kupca na krivoj adresi. Traži brodograditelje i njihove lažne domaće ili internacionalne partnere, dok je zapravo potrebna turistička grupa te investicioni fond. Tu država može opako zaraditi, ali prethodno mora ukloniti industriju iz pulskog zaljeva, najljepšeg na Mediteranu, gdje je već saniran kamenolom cementare izgradnjom najvećeg gradsklog hipomarketa. Sad još treba likvidirati policijsku kasarnu na Muzilu, kasarnu na Stoji i carinski pristan u luci (treba ga urediti u novoj mega-marini koju tek valja sagraditi). Zašto pulska gradska hunta ne angažira akademika Nikolu Bašića koji je napravi urbanističke makro-planove, po kakvima se sad razvijaju Zadar i Šibenik? On je te izradio i odgovarajući projekt za Split – Splitorina. Čovjek se razumije upravo u te stvari – on i splitsku arhitekt Ante Kuzmanić najveći su hrvatski stručnjaci za mediteransku mariurbanistiku, a s Andrijom Rusanom, koji je projektirao impresivni superlukusni rezort u Lošinju (Čikat) mogli bi razviti koncept za pretvaranje Pule u turističku destinaciju br. 1 na Istočnom Mediteranu. Tu bi se privuklo investitore koji raspolažu milijardama. Ali, kako bi onda lokalni moćnici došli do svoji pet tisuća eiura mjesečne plaće koju fasuju kod međunarodnih prevaranata manjeg kalibra, za koje rade? Bio bi to problem, naravno…
”Uljanik” i ”3. maj”, je li to zadnja nepogoda što će se u neposrednoj budućnosti treba sručiti na Vladu, koja kao i sve dosadašnje hrvatske ne razumije more, promorsku privredu i ”jadransku orijentaciju”. Hrvatima uvijek vladaju neki Zagorci, te slavonski, vlajski i hercegovački lobi, gomila neplivača. Oni neusporedivo kulturnije, produktivnije i vrednije prostore hrvatskog Mediterana, treturaju kao svoju nižerazrednu koloniju. Metaforički, seljaci iz Konavala i Hercegovine, zajašili su dubrovačku gospodu, kao što je to predvidio još Ivo Vojnović u ”Ekvinociju”. U Dubrovniku, gradu pod zaštitom UNESCO-a, zloglasna bivša ministrica graditeljstva Anka (Crni) Mrak Taritaš, započela je proces legalizacije dvije do tri tisuće bespravno sagrađenih objekata dubrovačkih luksuznih favela koje se uspinju uz obronke Srđa. No, to je samo globalna metafora onoga što se dogodilo u cijeloj Dalmaciji i samo u nešto manjoj mjeri u Istri.
Brodosplit i Brodotrogir
Što, dakle, Vladu čeka u tom neugodnom i neprijateljskom morskom ambijentu? Izložena je sa još 105 milijuna dolara jamstava za ”Brodosplit” i ”Brodotrogir”, dva škvera u Kaštelanskom zaljevu, u privatnom vlasništvu nebično slikovitih hrvatskih tranzicijskih protagonista.
Prvi je od njih ruski biznismen domaćeg podrijetla koji je robijao osuđen na 12 godina zbog pronevjera u Karlovačkoj ”Jugoturbini”. Kako se prema njemu odnose hrvatske vlade? Ona Milanovićeva, prepustila mu je trogirsko brodogradilište i dopustila da bez građevinske dozvole na dijelu pomorskog dobra sagradi marinu, dala mu novac i jamstva za kredite za izgradnju brodova koje sam od sebe naručuje. Njegovo je, naime, brodogradilište ”Arctech” u Helsinkiju prepustilo ”Brodotrogiru” da dovrši ledelomac, koji se inače ne bi mogao prodati zbog raznih komplikacija u vezi s međunarodnim sankcijama protiv Rusije. Finski mediji tvrde, naime, da je helsinška firma, zapravo, u kremaljskom vlasništvu i dokazuju to izvodima s Wikileaksa.
Plenkovićeva vlada, odnosno njen ministar državnog portfelja Goran Marić, dopustili su istom liku da preuzme – ”Adriadizel”, tvornicu turbina u Karlovcu u gdje je ”Brodotrogir” naslijedio dvadesetak posto vlasništva. Većinski vlasnici su šal ”Uljanik”, zatim hrvatski državni fondovi i karlovačke komunalne firme, ali upravu vodi – sin vlasnika ”Brodotrogira”. Kako je to promaklo sokolovu oku nepotkupljivog bivšeg nogometnog suca, g. Gorana Marića?
Drugi je slikoviti protagonis tipične hrvatske ”pretvorbene” priče industrijalac šarafa iz Knina. On je bio vlasnik bravarije u Samoboru, koji je u stečaju kupio kninsku tvornicu za 2 milijuna eura. Upravo njemu odlučila je Milanovićeva vlada dati 2 milijarde kuna državnog novca da preuzme ”Brodosplit”, te očuva proizvodnju i zadrži radnike. Sadašnja vlada daje mu pak – jamstva. To je živi novac, jer se uvidom u knjigu narudžbi splitskog brodogradilišta vidi da su strani naručitelji brodova u stvari njegove vlastite ofšor-firme na Maršalskim otocima. Riječ je o skupini koraljnih grebena sa 53 tisuće stanovnika, od kojih je najpoznatiji Bikini, na koji je bačena H-bomba. Na ostalima, uzgajaju se kokosovi orasi i kupuju brodovi koji se navodno grade u Splitu. Svake godine Maršalci otkažu po dva naručena cargo-broda i naruče dva do četiri nova. Posao ide kao lud, iako u splitskom škveru četiri godine nitko nije vido ni jedan kontejnerski cargo-ship u gradnji. Vidjeli su samo jedrenjak, najveći na svijetu, koji kupac nije preuzeo pa je još privezan uz dok, jedan arktički kruzer (isto), luksuzni riječni kruzer (isto) te luksuznu mega-jahtu (isto) koja dimi parna likomotiva (ugrađen je neki prastari motor).
Evo, to je tragično stanjena Jadranu, s kojim je Vlada dobro upoznata, to su milijarde eura koje će se na koncu strovaliti na nejaka pleća g. Zdravka Marića, mučeničkog hrvatskog ministra financija. Ono što dubinska studija stanja u hrvatskoj brodogradnji otkriva uvidom u historiju i uzročnost tih problema, zastrašuje još i više od nespremnosti Plenkovićeve vlade za upravljanju ovom teškom, sistemskom krizom jedine hrvatske snažnije industrijske grane. Pokazuje, naime, koliko je sva hrvatska politička superstruktura, sve vlade u zadnjih dvadeset i pet godina, bila izgubljena u realnom svemiru svjetskih poslovnih trendova. Svi su vjerovali u iste bedastoće koje se i sad mogu čuti na televizijskim političkim panelima gdje se glupani svađaju s luđacima, a foliranti s podmuklim lupežima. Tu se šire one priče o ”klasterskoj snazi” izvoza kooperantske prateće industrije preko proizvodnje brodova, o hrvatskim tobožnjim ekspertnim znanjima u toj industrijskoj grani i slične zablude…
Historija hrvatske nekompetencije
Sasvim ukratko, samo u fleševima, dok sve podatke valja poslije detaljno obrazložiti – ukupna je pomoć države hrvatskim brodogradilištima od 1992. do 2017. (prelijevanje novaca poreskih obveznika) iznosila 31,7 milijardi kuna! To nije ”uloženo”, nego ”bačeno kroz prozor”, jer na kraju procesa nemaš ništa osim pomorskog dobra koje ionako nije pripadalo brodogradilištima, te armiju od 7 hiljada nezaposlenih radnika koji će sutra ili prekosutra ostati bez posla, pa će se morati prekvalificirati i prezaposliti, socijalno osigurati i potpomoći, što će generirati nove trškove. Nesreći ne vidiš kraja… A što se moglo kupiti za tih profućkanih 5 milijardi dolara? Mogao se sagraditi najveći na svijetu 163 kata visok neboder kao Burj Kalifa u Dubaiju. Ili se, bliže našim potrebama, mogao smanjiti porez toliko da nešto ostane i poduzetnicima, koji bi onda razvili svoje poslovanje.
Koliko je brodogradnja u Europi danas besmislena pokazuje najbolje to što je udio cijele europske brodograđevne industrije u svjetskoj samo – 1,3 posto. U zadnjih dvadeset godina svi su se divestirali iz brodogradnje, dok su Kina, Južna Koreja i Japan preuzele 94 posto posla. Dok se Europa iz brodogradnje divestirala, Hrvatska je u brodogradnju – investirala. Samo od 2013. do 2018. godine skočila je tako sa 15. na 9. mjesto na top-listi proizvođača, pretekavši Španjolsku, Sjedinjene Države i Njemačku, gdje država brodogradilištima nije davala ni centa. Zašto smo mi išli upravo suprotnim smjerom? Jedino razumno objašnjenje glasi: zato što je vlada Zorana Milanovića koja je u to doba upravljala državnom ekonomijom dok je nije smijenila Plenkovićeva vlada, koja je tek u trećoj godini mandata shvatila što se događa, investirala u svoju političku bazu – Rijeku i Istru.
Ali, nije to neki poseban slučaj, nego manifestacija političkog usmjerenja obje vodeće stranke koje se na vlasti smjenjuju već desetak političkih ciklusa.
Hrvatskom ekonomijom stoga dominira država koja donosi ”strateške” umjesto poslovnih odluka. Poduzeća u javnom vlasništvu sačinjavaju 11,3 posto nacionalne ekonomije, dok je u mješovitom vlasništvu (gdje opet država vuče konce) još 11,1%, ukupno četvrtina ekonomije, s tim da se od svih subjekata porezom i drugim oblicima davanja otima oko 47 posto ukupnih financijskih sredstava u opticaju. To znači da je pod kontrolom Vlade izravno oko 2/3 ekonomije. Stanje se može promijeniti na bolje jedino primjenom protokola koji se zove –”tranzicija”, a predviđa da se razmjer državne, javne imovine u odnosu na privatnu barem obrne, što se postiže procesom nazvanim ”privatizacija”. Podrazumijeva da se prodaju državna poduzeća, ali za žive novce, po tržišnim cijenama, na licitacijama, umjesto u funkciji ”nacionalnih”, lokalnih i stranačkih interesa. Tranzicija je provedena u svim zemljama bivše Istočne Europe koje se sad zato strelovito razvijaju, dok Hrvatska zaostaje, kao pravi ”bolesnik s Balkana”.
