PIŠE: Nedžad Latić
Posljednje afere koje su uzdrmale „šestorku“ koja vlada Sarajevskim kantonom rezultat su restlova (po)ratne politike Stranke demokratske akcije (SDA). Po svemu sudeći, afere su kreirane u „kuhinjama“ obavještajnog podzemlja koje „drma“ i vlada ovim gradom evo već skoro tri decenije. Mediji su samo aferama „Zornić“ i „Bogunić“ prozvali glavne aktere (po)ratnih vojno-policijskih obavještajnih struktura poput Fikreta Muslimovića i Vahida Bogunića, vojnih obavještajaca, te Kemala Ademovića i Osmana Mehmedagića, šefova civilnih sigurnosnih agencija.
Sam Elmemdin Konaković je napade na njega nazvao lažima koje kreira obavještajna struktura bliska SDA. Tokom konferencije za medije sazvane nakon ovih afera u nekoliko navrata spomenuo je i direktora Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Osmana Mehmedagića Osmicu, za kojeg je rekao da je toliko nesposoban da čak nije uspio kupiti ni fakultetsku diplomu.
Prošle godine u vrijeme predizborne kampanje bile su pokrenute dvije afere za koje se smatralo da su proizvedene u „kuhinji“ SDA da bi se kompromitirali lideri SDP-a Zlatko Lagumdžija i Nermin Nikšić. Čak su policijski organi priveli nekolicinu bivših funkcionera SDP-a bliskih Lagumdžiji zbog sumnji za zaloupotrebu položaja sa ciljem stjecanja materijalne koristi, dok je Nikšić saslušan u kantonalnom Tužilaštvu po osnovu sumnji da je kao premijer Federacije BiH omogućio nenamjensku distirbuciju humanitarne pomoći u vrijeme poplava. Nikšić je u medijima, kao i pred međunarodnim zvaničnicima, upirao prstom u Dragana Lukača, tadašnjeg direktora Federalne uprave policije, da mu se pokušava osvetiti, dok je Lagumdžija očito iskoristio svoje dobre odnose sa Bakirom Izetbegovićem i uspio zataškati aferu te izaći neokrznut kao i u ranijim sličnim aferama, poput afere „Reket“. On je iz toga primio poučak pa se za sva vremena distancirao od SDP-a i priklonio uz skute režima.
S obzirom da je poslije izbora došlo do pregrupiranja na političkoj sceni, u smislu da su se još dvojica opozicionih lidera, Željko Komšić i Fahrudin Radončić, poput Lagumdžije, prestrojila i prešla na stranu režima, oni su pošteđeni ovakvih afera i za sada se nalaze u zavjetrini. Ostali su kao mete samo trojica opozicionih lidera, Nermin Nikšić, Predrag Kojović i Elmedin Konaković, čije stranke čine okosnicu Vlade Kantona Sarajevo. Njima su ove afere i namijenjene sa ciljem destabilizacije i eventualnog rušenja vlade.
Za očekivati je da će se ovaj trend i nastaviti, jer režimski pakeri ovakvih afera, Lukač, Čampara i Mehmedagić, još su u vlasti, i to na pozicijama koje im omogućavaju ovakvo djelovanje. Također je i besmrtni obavještajac Muslimović našao legalnu poziciju nakon što ga je Izetbegović kooptirao u Senat stranke.
Pošto se stječe dojam da bi Fortina vlada usljed takvog djelovanja do sada i pala da nema izravnu i vrlo transparentnu podršku nekih ambasadora zapadnih zemalja, ostaje pitanje – zaslužuje li samo zbog toga i podršku građana? Nije valjda da je ova vlada podrža(va)na samo zbog Parade ponosa?! Ovo pitanje je ozbiljnije ako se ima u vidu da je vlada Edina Forte trebala biti urnek ili matrica kojom bi se pokazalo da je moguće vladati bez SDA, kako u samoj metropoli Bosne i Herecegovine, tako i u drugim gradovima, a potom i na višim državnim nivoima. O ovome treba posebno razmisliti Bh. blok, odnosno sam Nermin Nikšić, koji se nije pokazao kao dobar dirigent. Konaković mu je naprosto preoteo dirigentsku palicu.
Ali, Sarajevo, iako je metropola, očito ima restlove režima i (po)ratno naslijeđe kakvo nemaju drugi gradovi. U njemu su se desila mnoga politička ubistva za koja se sumnja da su djelo samog režima ili mafijaških klanova koji su djelovali pod okriljem režima. Za neka od tih ubistava ili pokušaja ubistava sumnjiči(o) se i Kemal Ademović, da je kao bivši direktor AID-a stajao ili čak organizirao ista. Ta ubistva još nisu rasvijetljena. Ademović u svojim javnim istupima mistificira svoju ulogu u svemu tome, čak ne govori ni ko ga je pozvao da, dok još nije bio ni sazuo vojničke čizme, prihvati funkciju direktora AID-a, nakon naprasite smjene Bakira Alispahića sa te funkcije. Špekulira se da je razgovor na tu temu s njim obavio Mujo Kaloša, misteriozna politička figura u vrijeme rata koji se bavio obavještajnim poslovima ispred SDA, ali pošto je u to vrijeme Hasan Čengić imao vrlo važnu ulogu u kadriranju policijsko-vojnih struktura sumnja se da je on bio ta osoba koja je u ime, tada bolesnog Alije Izetbegovića, obavila razgovor sa Ademovićem i ubijedila ga da prihvati funkciju prvog obavještajca. Šta ako je to zaista bio Čengić?
U tom slučaju bi špekulacije da Konaković pripada bošnjačkom lobiju tzv. „malezijskih studenata“ koji kontrolira ogroman kapital u gradu dobile vrlo ozbiljne poltičke konotacije. Pošto je ovaj lobi posebno jak u Sarajevu jer je preko BBI banke bukvalno premrežio većinu općinskih, kao i kantonalni budžet, osim što je došao u posjed vrlo vrijednih nekretnina, onda se rat koji se odvija između stranke Narod i pravda, čiji je glavni kadrovik Ademović, sa SDA, može okarakterizirati sasvim drugim motivima i ciljevima. Malo je elemenata koji bi ukazivali da ovaj rat vode izravno Čengić i Izetbegović, a sasvim dovoljno ih ima da se zaključi da ga vode bivši AID-ovci na čelu sa Ademovićem, i sadašnji šefovi „balijske Udbe“, direktor OSA Osman Mehmedagić Osmica, te Aljoša Čampara kao ministar policije.
Ovo nikako nije rat u kojem bi trebao učestvovati Bh. blok, odnosno SDP i Naša stranka iako već fakture direktno pristižu na njihovu adresu.
Još jedna velika hipoteka lebdi nad aurom odmetnutog režimskog buntovnika-pravednika Konakovića. Ona je, naravno, povezana sa špekulacijama da je njegova stranka u raljama bošnjačkog lobija iza kojeg stoje prilično moćni finansijski i politički lobiji u islamskom svijetu. A pošto je nakon raskola u AK Partiji, koju su napustila trojica vodećih ljudi, aktuelizirano pitanje osnivanja nove stranke, špekulira se da Ahmed Davutoglu, koji se pojavio na Sarajevo business forumu (SBF), kao osobni gost Amera Bukvića, direktora BBI banke, i Amela Kovačevića, Konakovićevog ministra za finansije, stoji iza ove stranke. Njih dvojica su novodno rukovodioci Bošnjačkog lobističkog centra koji djeluje poluilegalno u Sarajevu da bi tako mimo znanja Bakira Izetbegovića ostvarivao svoj politički i finansijski utjecaj među Bošnjacima. Nakon što su to otkrile, navodno, turske obavještajne službe, sumnjajući da iza toga stoje pristaše Fetulaha Gulena, došlo je do prikrivenog sukoba koji je svakim danom sve otvoreniji.
Ne bi ni to bio problem sam po sebi, stranke imaju pravo sarađivati sa sebi sličnim strankama u svijetu, ali ako se ispostavi da su ovo i djelimično tačne informacije, nameće se jedno veoma ozbiljno pitanje; dokle će Bošnjaci ratovati između sebe za hatar sukobljenih lobija, stranaka, ideoloških opcija, pa i vjerskog sektašenja u islamskom svijetu?! Zaista bi bilo pogubno da ovdje u Sarajevu politički ratuju Erdogan i Davutoglu, a nakon što smo već preživjeli ideološki rat Erdogana i Gulena, koji se evo završava nasilnim deportacijama nekih ljudi koji su živjeli i radili ovdje sa nama, a sektaško-vjerski sukob vehabija i šiija tinja evo već nekoliko decenija.
(The Bosnia Times)
