Mehaničari, spasioci, ronioci, planinari, fizičari, informatičari. Sve to i još puno više jesu vatrogasci. Posao je to koji iziskuje fizičku i psihičku spremnost, konstantnu edukaciju i neprestano nadograđivanje znanja, kako bi se vatrogasci mogli kvalitetno nositi sa izazovima pred njima. Nerijetko rizikuju vlastiti život da bi spasili tuđi.
Prošle godine obilježeno je 135 godina od osnivanja prvog vatrogasnog društva u Prijedoru. Kroz svoje službovanje prijedorski vatrogasci iskusili su teške intervencije, ali i one neuobičajene. U 2018. godini imali su 289 intervencija.
Iako ih zovu samo kada zagusti, oni su za Prijedorčane dostupni u svakom momentu. Pored preventivnih aktivnosti koje provode sa građanima i učenicima, prijedorski vatrogasci uredno ažuriraju i svoju Fejsbuk stranicu, na kojoj su dostupni snimci i fotografije sa terena, koje u svakom slučaju mogu na upozore na moguće posljedice.
Među mlađim prijedorskim vatrogascima je Ljuban Radaković. U ovoj službi je pune tri godine, a već je mnogo toga prošao.
Leglo zmija
„Kad čovjek nekome pomogne u životu, zadovoljan je i srećan, ali kad spasiš čovjeku život ili imovinu, onda je taj osjećaj daleko intenzivniji, a utisci traju mnogo duže“, priča nam Ljuban kome u sjećanju ostaju, uglavnom, zahtjevne intervencije na gašenju kuća ili nekih većih objekata.
„Kad dođete na jednu tako veću intervenciju, ljudi koje je zadesila nesreća u vas, u tom trenutku, gledaju kao jedinog spasioca. Obuzeti strahom, tugom, uspaničeni, obliježu oko vas, a kad se posao završi, onda vam se zahvaljuju na onome što ste uspjeli spasiti“, kaže Radaković.
On je u svojoj, ne tako dugoj vatrogasnoj karijeri, imao i neke nesvakidašnje intervencije, poput uklanjanja legla zmija.
„Na takvu intervenciju sam išao prije par mjeseci. Bilo je to na Urijama. Jedna nas je žena pozvala. Otišli smo i pronašli tri zmije. Nisu bile nešto pretjerano velike, ali smo ih pokupili specijalnim hvataljkama, a potom pustili u šumu“, prisjeća se on.
Njegov radni kolega Darko Kečan ima daleko veće radno iskustvo. Kečan je u ovoj službi punih 20 godina. Inače je i vozač i vatrogasac. U sjećanju mu je najviše ostala 2014. godina u periodu velikih poplava u Prijedoru i okolini.
„Bilo je strašno gledati patnje ljudi, životinje koje se dave u vodi, uništenu imovinu. Pomagali smo koliko smo mogli. Uspjeli smo mnogima izaći u susret“, priča Darko.
Nepredviđene situacije
„Krenuli smo na lice mjesta gdje smo trebali da ugasimo plamen u jednom objektu. Desilo mi se da kamion skrene s puta, bio je veliki snijeg. Sreća u nesreći je bila da požar nije bio toliko zahvatio zapaljeni objekat. Nismo uspjeli stići kamionom kojim smo krenuli, pa smo sa drugim to odrađivali. Kad kreneš na intervenciju, smatraš da ćeš stići na vrijeme i posao odraditi, ali desi se da se nešto iskomplikuje. Na sreću, ne često“, priča Kečan.
Naš sagovornik se prisjeća jedne nesvakidašnje intervencije:
„Čovjek sa Pećana došao lično ovde. Kaže da mu nešto gori u stanu. Vidjeli smo da s njim nešto nije u redu, ali smo po prijavi morali otići. Pretresli smo stan, ništa nije bilo zapaljeno, a nismo osjetili ni miris paljevine. Mi se vratimo nazad, nismo ni stigli, a on je za nama dotrčao. Kaže: „Ljudi, gori, dolazite!“ Opet se vratimo, a on nas pita osjetimo li miris dima. Mi opet ništa niti osjećamo, niti vidimo. Onda mi pitamo njega: „Pa, de nam ti reci šta se osjeti, pokaži nam rukom“. I tu se on ušutao i ponudio nas čajem“, prisjeća se Kečan.
Lažne dojave
Siniša Marčeta 20 godina radi kao dežurni telefonista. Njegova dužnost je da prima prijave i javlja komandiru, odnosno alarmira vatrogasce.
„Kad telefon zazvoni, javim se, uzimamo podatke, mjesto gdje se dogodio požar. Saznajem šta gori i ko javlja. Vršim provjeru da li je dojava istinita ili ne, pošto imamo dosta lažnih dojava. Zato obavezno vršimo provjere, zatim se vatrogasci alarmiraju i izlaze na intervenciju“, pojašnjava nam svoje dužnosti na poslu Marčeta.
Ljudi koji pozivaju, uglavnom su uspaničeni, kaže naš sagovornik, koji ih pokušava smiriti kako bi saznao tačnu lokaciju i put kojim bi mogli vatrogasci najbrže doći.
„Svako reaguje na svoj način, ali uglavnom se uspaniče. Zbog toga obavezno upisujemo njihov broj telefona i dajemo ga vatrogascima koji odlaze na teren da bi, ukoliko dođe do potrebe, mogli da kontaktiraju lice koje je zvalo“, priča nam Marčeta.
Dodaje da često imaju i lažne dojave.
„Najčešće su to djeca koja se igraju sa nama, ali često zaborave da je njihov broj, istog trenutka kad pozovu, nama poznat. Mi ih tako isprepadamo da ćemo broj dati policiji i da će imati problema njihovi roditelji, pa prestanu zivkati“, kaže on.
Mačka na drvetu, pas u provaliji
Bilo je, kaže Siniša, poziva poput onih: „Mačka mi je na drvetu, ne može sići, dođite da je skinete“ i tome slično. Nedavno su, pričaju vatrogasci, bili na intervenciji na Markovici, gdje je mladić šetao psa koji je upao u veliku provaliju iz koje nije mogao izaći, a ni sam mladić mu nije mogao pomoći. Pozvali su vatrogasce. Pas je spašen uz pomoć vatrogasca, koji se u provaliju spustio užetom, a vlasnik im je bio veoma zahvalan.
Dakle, opasno je, teško je, vruće je, ali je istovremeno kul i tjera vas da se osjećate dobro zbog toga što radite, jer činite stvarno veliku stvar. Ali, da biste bili vatrogasac, prije svega treba da imate petlju. Da, petlja, to je najprikladnija riječ, prema svim savremenim standardima. Sami sebe ne smatraju herojima, a spašavaju ono najvrijednije – ljudske živote i imovinu.
(M. Šodić, opcija.net)
