PIŠE: Muharem Bazdulj
Ima Paul Auster u jednoj svojoj knjizi super foru. Kako to već biva u romanima, ne samo Austerovim, glavni junak je u raznim problemima i onda se kroz nekoliko stotina stranica ti problemi što rješavaju, što komplikuju. Roman se, kao i obično kod Austera dešava u New Yorku, a vrijeme je relativno neodređeno, ali je jasno da se radi negdje o početku dvijehiljaditih.
I sada, na posljednjih nekoliko stranica, odjednom imamo obećanje da će sve dobro da se završi. Nije baš da je riječ o nekom potpuno bajkovitom “happy endu”, ali definitivno čitalac ima osjećaj da će knjigu da sklopi sa osmijehom na licu. I onda na baš posljednjoj stranici, narator opisuje predivno jutro i svoju šetnju po Manhattanu, pa kao usput kaže da je utorak, pa kao usput kaže da je 2001. godina, pa kao usput kaže da je osam sati ujutro, a onda se čitalac smrzne kad naposljetku kaže i da je datum jedanaesti, a da se on nikad nije osjećao sretnije. Nastavak ostaje izvan knjige, ali je čitaocu savršeno jasan.
Nakon čitanja tog romana, sjetio sam se jedne bizarne podudarnosti koju sam čuo od barem sedam-osam prijatelja, znanaca i kolega iz Beograda, Zagreba i Sarajeva, uglavnom nešto starijih od mene. Kad god bi se započela priča o novogodišnjim žurkama, ovi su ljudi nezavisno jedni od drugih, voljeli da tvrde da je ubjedljivo najbolja novogodišnja zabava na kojoj su u životu bili ona na kojoj se čekala nova 1991. Da se razumijemo, nisu oni bili na jednoj istoj žurci i moguće je, naravno, da su se svi baš veličanstveno proveli, ali je isto tako moguće i da naše sjećanje, taj najveći specijalista za reviziju historije u univerzumu, vrlo tendenciozno kreira kontekst u kome je godina tokom koje je nesreća neumitno krenula dočekana uz iskrenu vjeru da će biti, kao u onoj staroj pjesmici, “dvaput bolja, triput bolja, stoput bolja, nego stara”.
Ako bismo se usudili da kreirano nekakvo ad hoc pravilo prema kome bi godine koje se dočekuju sa naročitim optimizmom mogle da ustvari budu loše, odnosno one koje se dočekuju sa naročitim pesimizmom da ustvari budu dobre, to je valjda i jedini mogući način da u kontekstu prognoze i racionalnog razmišljanja neko može da se zaista uljuljka u očekivanje da će godina pred nama biti dobra. Jer situacija i na globalnom i na lokalnom planu djeluje zapravo vrlo mračno. Dobro, nije da to nije situacija u kojoj se nemoguće sjetiti onog famoznog romantičara koji je tvrdio da “tamo gdje je opasnost, raste i spasonosno”, ali to više funkcioniše u poeziji, nego u prozaičnoj svakodnevnici. Umorio bi se čovjek i od samog nabrajanja gdje sve stvari u svijetu idu loše. Problem bi bio sjetiti se i barem nekoliko minuta nabrajati gdje idu dobro, svim Pinkerima i drugim filozofima optimizma usprkos.
Ipak, da su razlozi za brigu samo globalni, ni po jada, što se kaže. Zapadni Balkan ponovo dobrano liči na bure baruta, ako je ikad i prestao na njega da nalikuje. Za kosovski čvor je mnogima djelovalo da će se raspetljati u toku minule godine, a on se, kako sada izgleda, samo dodatno zapetljao. U Bosni i Hercegovini, takođe, ne samo da potmulo zvecka i oružje, nego su i paralelne vizije prošlosti javno suprotstavljenije nego možda i ikad ranije. U proteklim godinama javnost se počesto zabavljala i različitim jubilarnim godišnjicama.
U 2019. će se navršiti tačno tri decenije otkad je na Gazimestanu Slobodan Milošević rekao kako smo svi opet u bitkama i pred bitkama, koje nisu oružane, ali da ni takve nisu isključene. Ima li ikog odgovornog i racionalnog, a da ima stvarnu moć, ko sa pouzdanjem može reći da su sada takve bitke u kratkoročnoj i srednjoročnoj budućnosti – isključene? Nekad se pjevalo kako “u tunelu, usred mraka, sija zvijezda petokraka”, a sada se čini da smo u tunelu bez svjetla na kraju. Cinik bi rekao da je i to bolje nego da vidimo svjetlost voza koji nam nezaustavljivo ide u susret, ali bi neko ciničniji i od poslovičnog cinika možda kazao kako je bolje i užasan kraj, nego užas bez kraja.
Nije mi namjera da ovdje širim defetizam. Samo verbalizujem neka vlastita razmišljanja, ali zapravo bez gorčine i bez bilo kakve ideje o jadikovci. Onaj stari italijanski komunista sahranjen na nekatoličkom groblju u Rimu je u vremenima takođe mračnim, prije malo manje od sto godina, između ratova, usred uspona fašizma, skovao slogan “pesimizam intelekta, optimizam volje”. Teško da je iko u manje riječi uspio da opiše poželjan stav prema životu i svijetu. Nije odrastao čovjek dijete da se zanosi bajkama i iluzijama. Ne treba lagati ni sebe ni druge utopističkim prognozama. Stanje nije dobro i veoma su male mogućnosti da se popravi. Sve to, međutim, nije razlog za neraspoloženje.
Svijet je takav kakav jest, uloge su davno podijeljene i treba živjeti, što reče zemljak, sa osmijehom stjuardese koja zna da avion pada. Realistični, pametni i talentovani ljudi: od antičkih stoika do modernih egzistencijalista su u tom smislu došli do zastrašujuće sličnih zaključaka. Da, sve se na prvi pogled mijenja, nauka i tehnika napreduju, ali ljudska sudbina ostaje ista. Da, u tunelu smo, svjetla nema ni na vidiku, ali barem možemo da pjevamo. Freud je negdje pisao o djetetu koje se bojalo mraka, ali ga je tješilo kad u mraku čuje majčin glas jer od njenog glasa “bude manje mračno”. Dignimo glas, možda neće biti svjetla, ali će biti manje mračno.
(Oslobođenje)
