PIŠE: Muharem Bazdulj
Prisjetimo se vijesti s početka ove godine, iz ne tako davnih januarskih dana 2019. Pisalo se u to vrijeme o zajedničkoj izjavi zvaničnika Evropske unije koju su potpisali predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker, visoka predstavnica Evropske unije Federica Mogherini i komesar za proširenje EU Johannes Hahn, a u kojoj je, između ostalog, stajalo: “Od samog početka Evropska unija je snažno podržavala historijski sporazum koji su potpisali premijeri Cipras i Zaev, nakon pregovora održanih pod okriljem UN-a. Bila je potrebna politička hrabrost, liderstvo i odgovornost svih uključenih strana kako bi se riješio jedan od najtežih sporova u regiji. Obje zemlje su prihvatile ovu jedinstvenu priliku koja predstavlja primjer pomirenja u Evropi i koja će dati dodatan poticaj evropskoj perspektivi u regionu (…) Dok se radujemo sljedećim proceduralnim koracima koji vode ka potpunoj implementaciji sporazuma, već sada možemo sa sigurnošću reći da su Atina i Skopje, zajedno, napisali novu stranicu naše zajedničke budućnosti EU”.
Iz globalne perspektive, sporazum između Atine i Skopja je privukao ogromnu pažnju, toliku da se počelo spekulisati da bi Cipras i Zaev mogli da dobiju Nobelovu nagradu za mir. Ta mogućnost je još uvijek otvorena, ali kako sada stvari stoje, čak i ako se ostvari, bez obzira na reputaciju Nobelove nagrade, to bi historijski moglo da se ispostavi kao klasičan primjer Pirove pobjede (kad smo već kod antičke baštine oko koje se, barem nominalno, spor na jednom nivou i vodio). Naime, po svoj prilici, Cipras je na putu da izgubi vlast i izbore, ne najmanje i zbog sporazuma na koji je pristao, koliko god on i nije loš za Grčku. S druge strane, Zaev je zasad uspio da kapitalizuje sporazum na domaćem terenu, ali ni to ne mora da bude dugog vijeka, ako se pokaže, kako se trenutno čini, da njegova spremnost na kompromis neće biti dovoljna da se njegovoj zemlji dopusti otvaranje pregovora za pristupanje Evropskoj uniji.
Prošle nedjelje se, međutim, ispostavilo kako Savjet opštih poslova Evropske unije neće dati zeleno svjetlo otvaranju pristupnih pregovora sa Makedonijom i Albanijom, uz kvaziutješni dodatak da će to eventualno biti moguće u oktobru. Prema pojedinim kuloarskim komentarima, iza ovakve odluke stale su i Njemačka i Francuska kao dvije najveće i najuticajnije članice EU. Pozivanje na oktobar biva naročito cinično ako se zna da se očekuje da će u to vrijeme na vlasti u Grčkoj već biti strukture koje će se snažno protiviti mogućnosti da Makedonija otvori pregovore, a svi znamo da je veto jedne članice sasvim dovoljan da se cijela stvar stopira. Slovenija je bila u stanju da dobrano uspori Hrvatsku i u vrijeme kad je raspoloženje oko proširenja bilo mnogo bolje, a sada je jasno da će mnoge zemlje jedva dočekati da se pogranični animoziteti ukažu kao prepreka.
Imajući u vidu da je otpor prema otvaranju pregovora sa Albanijom čak i veći nego kad je riječ o Makedoniji, onda se iz svega toga može vrlo jasno iščitati i poruka koja važi i za ostale zemlje onog dijela evropskog kontinenta kojeg se posljednjih godina uobičajilo nazivati Zapadnim Balkanom. Ona čak i može da se čita na dva načina, ali oba su loša i oba su izuzetno negativna. S jedne strane, snažnija deklarativna podrška Makedoniji negoli Albaniji, u jednoj interpretaciji će se zasigurno čitati kao nešto antimuslimansko jer bi se potencijalnim otvaranjem pregovora sa Makedonijom ispostavilo da jedine zapadnobalkanske zemlje koje nisu otvorile pregovore za članstvo u EU jesu one sa muslimanskom većinom. S druge strane, međutim, moglo bi se reći da je makedonski napredak ipak bio najveći i da je ova zemlja zaslužila da bude nagrađena te bi se prije moglo reći da otpor Evrope prema širenju na Balkan nadilazi razliku u religijskoj pripadnosti ovdašnjeg stanovništva, odnosno da Evropa ovdje nema bilo kakve “mezimce”.
Rečeno je već mnogo puta da evropskim birokratama i liderima nedostaje vizije i da je penetracija Rusije i Turske na Zapadni Balkan rezultat evropske slabosti i neodlučnosti. Oni nisu bili u stanju da integrišu dio evropskog kontinenta, važan zbog mnogo čega, naročito u kontekstu migracija sa Bliskog Istoka i iz Afrike, u vlastitu strukturu. Ipak, dok su još insistirali da napredak zavisi od reformi svake od pojedinačnih zemalja, sve je makar nominalno i formalno moglo da djeluje konzistentno. Međutim, stvar koja se desila s Makedonijom do kraja je ogoljela njihovo licemjerje. Ako postoji topos koji ovdje na Balkanu iz Evrope slušamo već decenijama jeste kritika ovdašnjih lidera jer oni, eto, nisu dovoljno proaktivni da bi rizikovali i usprotivili se retrogradnim trendovima u vlastitom elektoratu. A kad Zoran Zaev praktično nastupi kao fotorobot lidera kakvog su sa Zapada priželjkivali, kada izignoriše neuspjeh referenduma, kad pristane na bolni kompromis, za nagradu ne dobija apsolutno ništa. Ovo se, naravno, odnosi na Evropsku uniju. NATO se, barem u ovom kontekstu, ispostavlja kao mnogo ozbiljnija organizacija. Naravno da svaki klub određuje pravila za prijem eventualnih budućih članova, ali ako odbijete nekog ko je ispunio sve vaše uslove, onda prvenstveno rušite reputaciju svog kluba.
(Oslobođenje)
