PIŠE: Nino Raspudić
Demokratski deficit ili nedovoljna legitimnost onih koji donose odluke dugoročno je najveća prijetnja demokraciji, slobodi i vladavini prava. Trend je globalni, no najjasnije se očituje u Europskoj uniji, počevši od referenduma u Danskoj 1992. kojim je odbačen Ugovor iz Maastrichta, kojim je stvorena EU, a čiji je ishod kasnije izigran. Nakon toga građane se sve manje pitalo za mišljenje, a i kad se pitalo, najčešće su glasovali protiv želja oligarhije poput Britanaca 2016. ili Nizozemaca o proširenju EU na Ukrajinu iste godine.
Iz godine u godinu demokratski deficit se povećava – sve više odluka o našim životima donose ljudi, tijela, organizacije, komisije, agencije koje građani nisu izabrali niti im izravno odgovaraju. Od Europske komisije, preko UN-ovih agencija za sve i sja, preko čudno sročenih i nametnutih konvencija koje se nadređuju nacionalnim zakonodavstvima pa do aktivista miljenika oligarhijskih medija poput Grete Thunberg ili Jelene Veljače koji markiranjem iz škole, ili ovećim lajkanjem Facebook objave, dolaze preko noći u poziciju da sukreiraju javne politike. Najnoviji sličan fenomen je naš, bolje rečeno HDZ-SDP-ov Ustavni sud. Munjevito su se oglasili odlukom kojom nalažu drugim sudovima i ostalim državnim tijelima omogućiti istospolnim parovima udomljavanje djece. Ustavni sud je po primljenoj tužbi trebao ocijeniti ustavnost Zakona o udomiteljstvu. No, začuđujuće, istovremeno je potvrdio da je navedeni zakon u skladu s Ustavom i dao nalog da ga se tumači suprotno onome što u njemu stoji, izašavši tako iz svojih okvira, točnije preuzimajući ulogu zakonodavca.
Riječ je čistoj političkoj odluci, koju podupiru dvije stranke koje su taj sud iskrojile. Sve je podmazano medijskom mašinerijom, koja nas zasipa orvelovskim novogovorom, ovaj put je to sentimentalni kič o “duginim” obiteljima (za razliku od običnih, koje su valjda mračne ili monotone), koje se pozivaju na svoje pravo na dijete, pri čemu se u drugi plan stavljaju interesi djece bez roditeljske skrbi. LGBT aktivisti, kojih je u Hrvatskoj doslovno šačica, postaju sve važniji politički akter. Djeluju kao samoproglašeni opunomoćeni zastupnici zajednice za koju nije jasno kada im je i kako dala legitimitet da je predstavljaju. Oni su za homoseksualce ono što je bila komunistička partija za radnike. Koriste ih kao neupitan moralni štit za svoje partikularne političke i ideološke ciljeve. Kad je održan prvi gej-pride, isticali su kako je riječ samo o tome da se pusti ljude da žive na miru svoje privatne živote i “ljube koga hoće”. Negirali su da će se tražiti brak ili usvajanje djece i isticali kako narod time sraše konzervativne babaroge.
Kasnije se priča nastavila s novim i novim zahtjevima, tj. žaba se pomalo kuhala po na Zapadu već viđenom scenariju. Sad je potpuno jasno da referendum kojim je prije šest godina definicija braka kao zajednice žene i muškarca unesena u Ustav, tj. spriječeno da je mimo narodne volje može promijeniti neki briselski ćato po nalogu izvana ili Ustavni sud istom linijom, nije bio puhanje na hladno ili neka nepotrebna konzervativna histerija već jedini način da se spriječi vršenje dubinskih antropoloških i društvenih eksperimenata bez dovoljnog demokratskog legitimiteta da se to čini. Unatoč silnim pritiscima, izravnom miješanju tadašnjeg predsjednika i premijera, aktivnom suprotstavljanju tobože neovisnih promatrača izbornih procesa poput Gonga i goleme većine medija, referendum je prošao i zadan je prvi protuudarac oligarhiji i logici demokratskog deficita. Zakon o referendumu kod nas ne služi, kao u zrelim demokracijama, tome da referendum omogući i regulira, već da ga onemogući, počevši od apsurdno visokog broja potpisa koje je potrebno prikupiti u vrlo kratkom vremenu, pri čemu se može dogoditi da vam Obersnel uskrati mogućnost prikupljanja potpisa, a na kraju vas čeka Kuščević koji ih broji. Volja građana izražena na tom referendumu nije šire uzeta u obzir nego je u praksi izigrana, ispalo je da je samo zaštićen izraz “brak”, kao jezična forma, a sadržajno će ga se izvrdati tako što će se istospolnim partnerima dati sva bračna prava. Upravo svjedočimo novom koraku udomljavanja koji vodi prema sljedećem – posvajanju djece.
Globalno su doživljavali medijski odstrjel ljudi homoseksualne orijentacije koji su se usudili reći da je to nepotrebno (v. slučaj Dolce&Gabbana), i kako se borba za pravo na različitost iz ideoloških razloga pretvorila u borbu za istost, malograđanski ideal, najprije braka, a sada i obitelji, i to benettonovski dovitljivo “dugine”. Kod nas cijelu igru otpočetka odrađuje tobože demokršćanska stranka desnog centra kako sebi vole tepati HDZ-ovci. Počelo je u Sanaderovo vrijeme donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije, a finiš se odvija pod Plenkovićem, odlukom Ustavnog suda, nepotrebne institucije koja se popunjava dealom HDZ-a i SDP-a. Ustavni sud je slika i prilika velike koalicije, a Plenkovićevo nekomentiranje odluke je jasno odobravanje takve linije. I na Zapadu su nove politike često provođene preko sudova, upravo da bi se izbjegao glas naroda. Što će se na koncu dogoditi? Naše ćate, ili oni koji su ih požurivali, očito nisu naučili lekciju od prije šest godina. Kuhanje žabe ne može ići prebrzo, a oni je opet ubacuju u vruću vodu. Sve miriše na novi referendum.
(Večernji list)
