PIŠE: Nino Raspudić
Afera oko ministra Tolušića (ne pišem “afera ministra Tolušića” jer, iako tjednik Nacional još uvijek nije zamijenio Narodne novine kao službeno glasilo RH, nemamo razloga sumnjati u navode tog lista kako je SOA utvrdila da afere nema), glavna je medijska tema prošlog tjedna koja, između ostalog, potiče i neka filozofska, točnije ontološka pitanja o odnosu stvarnosti i privida u svijetu suvremene tehnologije.
Što je stvarnost? I koji je njen slikovni prikaz istinit? Fotografsko manipuliranje stvarnošću moguće je na više načina. Najbenigniji je stroga selekcija, što je danas zahvaljujući digitalnoj fotografiji silno olakšano. Ne tako davno, nakon slikanja nisi odmah znao ishod, već si morao čekati razvijanje filma u foto-studiju da vidiš “kako si ispao”, dok danas, zahvaljujući digitalcima, a pogotovo otkako su inkorporirani u mobitele, okidaš bezbroj slika, a onda probereš najbolju koju memoriraš ili pokazuješ. Stoga te stvarni izgled s kojim se suočiš uživo nakon što si ranije vidio samo izabrane fotografije, u pravilu razočara, bilo da je riječ o nekoj osobi ili Parizu. Od tisuću fotografija bilo čega, na jednoj će se poklopiti prava kombinacija kuta i osvjetljenja, zbog čega i najveća grdoba izgleda podnošljivo. Taj prikaz nije lažan, ali je rezultat goleme selekcije koja navodi na pogrešan dojam i procjenu nečijeg izgleda.
Drugi najčešći način manipulacije je dorada koju kolokvijalno nazivamo fotošopiranje, po najpoznatijem grafičkom računalnom programu za obradu fotografija. Iz godine u godinu takvi programi su sve bolji i jednostavniji za uporabu pa je većina fotografija iz svijeta showbiza, ali i predizbornih kampanja političara, manje ili više poboljšana, bilo da se tanji struk Kardashianke ili peglaju bore naše političarke.
Treći način je potpuno krivotvorenje stvarnosti inkorporiranjem stvarnih segmenata u drugačiji kontekst, što danas kompjuteri rade do zadnjeg piksela. Tehnika je toliko usavršena da se bez problema bilo tko može “umetnuti” u svaki video. Tako Obama može održati Trumpov govor, a Trump Obamin, vašu glavu mogu savršeno uklopiti u dobitnika Oscara za najbolju mušku ulogu, Federerovo tijelo dok podiže pehar u Wimbledonu ili Bandića dok vozi bager. Kad bi se željelo politički eliminirati ljude, nekada su im se glave doslovno kidale, dok ih je danas dovoljno namontirati u nepriličan kontekst, kao što se izgleda dogodilo s Tolušićevom. Oni koju su mu radili o glavi, doslovno su mu radili glavom, tj. stavili je na tijelo drugog muškarca s damom u krilu koja ne ostavlja dojam kao da je s njom u zakonski reguliranoj trajnoj vezi, i koji, uz to, nešto radi nosom na površini mobitela, pri čemu je teško pretpostaviti da nazalno surfa rezultate rukometnog prvenstva ili vremensku prognozu.
Glava potpredsjednika Vlada i ministra poljoprivrede, kad bi se u stvarnosti našla na takvom zadatku, bila bi kompromitirana i njena politička karijera ugrožena, pa ju je “banda”, kako ih naziva vlasnih navedene glave, a što je, po Nacionalu, potvrdila SOA, odnekud izrezala i sofisticirano zalijepila u tu delikatnu situaciju. Kad se počela spominjati Tolušićeva glava imao sam snažan osjećaj déjà-vu. Na koncu sam se prisjetio da sam o njoj pisao prije dvije i pol godina na ovom istom mjestu u tekstu “Kad HDZ-ovci ponesu glave”. U vrijeme bezglavog slijeđenja Karamarka u njegovom famoznom preslagivanju, uoči sjednice predsjedništva HDZ-a, njegov član Tolušić je na novinarski upit o sjednici rekao je da će na nju doći “sa svojom glavom”. Drugi član predsjedništva, Butković, složio se s njim i rekao da će i on ponijeti svoju. Zapitao sam se tada kakva je to ekipa koja treba posebno napominjati da na sastanak dolazi “sa svojom glavom” i zar se to ne bi trebalo podrazumijevati? Znači li to da su inače znali doći bez glave ili ponijeti tuđu? Kakvo je bilo stanje s njihovim glavama kad su povjerovali Karamarku da će presložiti Vladu?
Zaključak je bio kako je nekim HDZ-ovcima vlastita glava dugo služila kao puki ukras, accessoire i kako su je izgleda nosili samo ponekad, ovisno o prigodi, kao kravatu ili šešir. Sada se te metaforički plutajuće glave, računalnim krivotvorinama koriste za političku kompromitaciju. No valja istaknuti i kako je u današnjem stanju hrvatske politike i društva i sam pojam kompromitantnog postao relativan. Je li veća bruka za potomstvo vidjeti pradjeda uslikanog s razgolićenom damom u krilu koja im nije prababa ili u timu s Lovrom Kuščevićem i ostatkom Plenkovićeve ekipe kako, primjerice, guši demokratsku volju građana, sudjeluje u provođenju antropološkog pokusa nad vlastitim narodom pod krinkom konvencije o zaštiti žena od nasilja, tetošenju Vučića i njegovih emisara i prihvaćanju međunarodnih sporazume koji potiču masovne migracije nasuprot volji većine građana? Vrijeme će pokazati.
Uza sva druga čudesa, tjednik Nacional se danas pojavljuje kao važan, ugledan partner vladajućih kojem premijer javno zahvaljuje. Oni u SOA-u, kao da je riječ o nekoj uslužnoj djelatnosti provjere potencijalno kompromitirajućeg materijala, nose na provjeru fotografije koje dobivaju od anonimnih izvora. A onda ih objavljuju kao raskrinkavanje lažnih vijesti, budeći kod dijela javnosti sumnju da je riječ o lažnim vijestima. Ljudi su, nažalost, često povodljivi i skloni, unatoč zvaničnoj potvrdi, špekulirati u smislu– da tu nema nešto, ne bi se ni spominjalo, gdje ima dima ima i vatre i slično. Možda je forma u kojoj je cijela priča prezentirana samo lijep način da se kaže – vidite što se sve može dogoditi, ali srećom mi vas branimo, što je stari reketaški princip.
Pogotovo jer je kao argument izašlo ne samo računalno vještačenje iz SOA-e, već i par bizarnih, sporednih argumenata poput onog da ministar uvijek nosi cipele na špic, a na fotografiji su zaobljene, kao da je riječ o nekakvom fetišistu cipela koje na sjeveru nazivaju “picolovke” ili “špic-papak”, koji nikada i ni po koju cijenu ne može obuti nikakve druge. Jesu li ti bezvezni detalji pušteni upravo da pothranjuju crv sumnje, kao da je bit identifikacije oblik cipela i boja sata? Ni Tolušićeva prva reakcija nije bila najprimjerenija. Uza sve razumijevanje povrijeđenosti teško oklevetane osobe, neprihvatljivo je da on govori kako zna o kojoj je “bandi” riječi i da će ti uskoro završiti u zatvoru, jer nije u nadležnosti ministra poljoprivrede trpati bandu u zatvor već je o tome trebao obavijestiti nadležne službe i s javnošću pričekati epilog. I na koncu, važnije od samog ovog slučaja, pitanje je budućnost interneta i kontrole sadržaja koji se objavljuju na njemu.
Talijanski filozof Gianni Vattimo u knjizi Transparentno društvo, objavljenoj 1989., vizionarski je tvrdio kako će razvoj medija u budućnosti voditi prema stvaranju transparentnije, slobodnije zajednice. Za razliku od većine lijevih intelektualaca koji su u to vrijeme imali izrazito skeptičan stav prema razvoju masovnih medija, pri čemu su na umu uglavnom imali dr. Goebbelsa koji iz strogo kontrolirane radijske stanice naciji ispire mozak, Vattimo je tvrdio da razvoj medija neće dovesti do većeg porobljavanja, već do veće slobode, štoviše do eksplozije mnoštva različitih gledišta na svijet. Tada je imao na umu lokalne radijske i TV postaje. Njegova predviđanja potvrdila su se u sljedećem desetljeću neslućenim širenjem i dostupnošću interneta, zahvaljujući kojem danas svatko može, uz minimalnu opremu stavljati tekstove, slike, zvuk ili živi prijenos po volji. Problem plasmana bilo koje informacije više ne postoji. Gradu i svijetu možemo objaviti sve što želimo, besplatno i anonimno. Danas je, dakle, svatko potencijalni nakladnik. Osim emitiranja, olakšana je i distribucija – ako imamo vruć sadržaj, ona je munjevita i besplatna zahvaljujući društvenim mrežama. No, tko može kontrolirati tolike “nakladnike”?
I hoće li eventualna sredstva za kontrolu lažnih vijesti (o kojima treba razmisliti, jer vidimo kako vješto krivotvorena fotografija javne osobe za čas obiđe cijelu mrežu i nanese joj štetu koja se kasnijim opovrgavanjem autentičnosti nikada do kraja ne može ispraviti), sutra u nekim autoritarnim rukama postati instrumenti cenzure i kontrole mišljenja? Vodi li nas reguliranje objava na internetu korak unatrag po pitanu medijskih sloboda? Što se želi postići “Zakonom o suzbijanju lažnih vijesti”? To su ključna pitanja za budućnost demokracije u bliskoj budućnosti, čija god glava trenutno bila na vlasti ili na tapetu.
(Večernji list)
