PIŠE: Muharem Bazdulj
Svakakvog je svijeta projezdilo bosanskohercegovačkim medijskim prostorom u posljednjih tridesetak godina, ali titulu jedne od najživopisnijih pojava unutar tog paradigmatično živopisnog spektra niko ne može oduzeti Fatmiru Alispahiću.
U prvoj polovini devedesetih, dok je grad Tuzla s jedne strane širom Evrope prepoznat kao oaza multietničke tolerancije u ratom podijeljenoj Bosni i Hercegovini, Alispahićev je glas bio među najistaknutijim u odbrani urbanog kosmopolitskog života, antinacionalizma i suživota, a u inat mračnim porukama koje su širile novine Zmaj od Bosne i još neki mediji, odnosno njihovi saradnici, među kojima i neki što će koju godinu kasnije da okrenu ćurak. Sam Alispahić ne okreće ćurak odmah poslije rata, nego tek nekad nakon 2000. godine, otkad se kandiduje za medijski najvidljivijeg bošnjačkog nacionalnog intelektualca. Tu promjenu je pratila i promjena odnosa prema religiji, makar javna i manifestna. Činilo se u to vrijeme da je i Alispahiću bliži musliman sa Filipina ili iz Indonezije i Pakistana od Hrvata iz Živinica ili Srbina s Majevice.
Ipak, kad je muka natjerala muslimane s Bliskog istoka da krenu prema Evropi, a da na tom putu moraju da pređu i preko Bosne i Hercegovine, u Alispahiću se nije probudila pretjerana solidarnost. Naprotiv. On je sa svojim saradnicima osnovao portal antimigrant.ba čija se uređivačka politika sasvim jasno čita iz njegove internetske adrese. Govoreći prije dva mjeseca za Deutsche Welle, Alispahić je za migrante i izbjeglice rekao da su “kriminalni uljezi koje treba pohapsiti i držati u izolaciji dokle god ne požele da se vrate svojim kućama”. Nije Alispahić očito usamljen u takvom stavu prema migrantima.
Od Bihaća preko Tuzle do Sarajeva, stav ljudi prema migrantima se čini dosta sličnim. Mediji prenose riječi izvjesnog Mensuda Ragode u vezi eventualnog dolaska migranata u Blažuj: “Najavljuju da će nam za nekih dvadeset dana tu utrpati migrante. Okupićemo se kao znak upozorenja, a ako ne udovolje našim zahtjevima, onda ćemo blokirati puteve i institucije. Puno ih dolazi. Kažu oko 1.000 ljudi. Neće nam djeca smjeti izlaziti na ulice, u školu, kafanu. Kako curice od 14 ili 15 godina da idu u školu, naročito ako su druga smjena?”. U našim medijima se slične reakcije ljudi u Njemačkoj i Francuskoj u vezi migranata često krste kao islamofobija, ali ovdje vidimo da ta vrsta ksenofobije nije nužno vezana za religiju.
U tom kontekstu je jasno koliko su strahovi pojedinih političara i analitičara iz Republike Srpske koji u dolasku migranata vide nekakvu panislamsku zavjeru – paranoični. Uostalom, teško da bi i većinsko stanovništvo u Republici Srpskoj s pretjerano većom dobrodošlicom dočekalo potencijalne pravoslavne migrante iz, recimo, Jermenije ili Gruzije. U svakom slučaju, i kad su prije dvadeset i kusur godina iz Bosne i Hercegovine odlazile stotine hiljada izbjeglica, i muslimana i pravoslavnih i katolika, oni nisu birali zemlje u koje odlaze prema većinskom religijskom opredjeljenju ljudi koji tamo žive. A opet, očekivala se solidarnost ljudi u Skandinaviji, Americi, Njemačkoj, Australiji. Čovjek bi pomislio da u zemlji u kojoj praktično svako među rodbinom i prijateljima ima barem jednog izbjeglicu ima natprosječno mnogo empatije za ljude sa sličnim problemima, ali to očito nije tako.
Priča o dvojici nigerijskih studenata koje je hrvatska policija ilegalno deportovala u Bosnu i Hercegovinu stoprocentno je kafkijanska. Dvojica mladića koji sa savršeno regularnim vizama dođu na univerzitetsko sportsko takmičenje, a onda samo zbog boje kože “zaglave” u nekom kombiju u nekoj vukojebini, a da ih tamo ne odvozi neka paravojna formacija, nego regularna policija zemlje članice Evropske unije, to je nešto što izlazi izvan okvira očekivane imaginacije. Tu se prosta narodska netrpeljivost združuje sa efikasnom primjenom sile koju birokratija ničim ne ograničava, a to je kombinacija koja utjeruje strah u kosti. Sve demografske projekcije pokazuju da se praktično cijeli Balkan ubrzano prazni od stanovništva. Skoro da bi se moglo reći, ako ovo ne bude poželjna destinacija za migrante, ostaće apsolutno prazna.
Racionalni argumenti teško se, međutim, suprotstavljaju predrasudama. Ako je ovdašnje bratoubilačke pohode ipak morala da pripremi neka propaganda, animozitet spram migranata djeluje sasvim spontano i domaće, skoro kao u onom stihu Ede Maajke: “Da znaš, nije bitna ideologija, bitna je biologija, bitna je genetika balije, ustaše i četnika”. To mu dođe skoro kao biološki strah od nepoznatog. Iako je Jugoslavija preko Pokreta nesvrstanih još decenijama unazad bila zemlja u čije su velike gradove dolazili studenti iz Trećeg svijeta, danas je upravo jugoslovenski prostor, kad je riječ o boji kože prolaznika na ulicama, najdominantnije bjelački dio Evrope. Godine izolacije učinile su svoje. Ipak, geografija je sudbina. Balkan je, kako se uobičajilo reći i što se katkad navodi kao razlog za ponos, most između kontinenata. Neće “seoba naroda” stati zbog nečijih povrijeđenih emocija. A od cijelog društva zavisi da li će se kao njegov simbol ispostaviti humanitarci i aktivisti ili ksenofobni bukači.
(Oslobođenje)
