Tane Peulić, potpredsjednik Saveza sindikata RS za privredu, poručuje da je pet do 12 da se poslodavci osvijeste i shvate da će, ako ne odriješe kesu i povećaju plate, njihovi pogoni i radnje ostati pusti.
Naglašava da sve ispod 1.000 KM nije i ne može biti dovoljno da kvalifikovani radnici ostanu u Republici Srpskoj.
– Sa ovom platom neki ljudi bi razmislili da možda vrijedi ostati. Bez toga, i dalje će masovno odlaziti, i to sa namjerom da se nikada više ne vrate – kaže Peulić.
Koji radnici su u današnje vrijeme u najtežem položaju?
Oni koji rade za minimalac ili koji preko računa dobiju zagarantovanu platu, a ostatak u koverti, jer ni njihova ukupna primanja nisu dovoljna za život. Ovakva praksa je jako nepovoljna i za radnike i za državu.
Kako napokon riješiti ovaj problem rada na crno, za koji znaju i ptice na grani?
Treba potpisati kolektivne ugovore kako na nivou grana, tako i u preduzećima. Onda bi se sistematizacijom odredili koeficijenti, pa bi sve ostalo, kako dogovorimo povećanje cijene rada, automatski bilo regulisano.
Kakva je sad situacija?
Dosta preduzeća nema pojedinačne kolektivne ugovore, pa raspodjelu regulišu pravilnikom o radu. A ako poslodavac s radnikom dogovori da će ovaj biti prijavljen na minimalnu platu, on je pred inspekcijom čist. E, zato nam trebaju granski i pojedinačni kolektivni ugovori.
Kako teku pregovori s poslodavcima u pravcu potpisivanja granskih kolektivnih ugovora?
Bili smo voljni za otvaranje pregovora u vezi sa tim, ali je sve ostalo mrtvo slovo na papiru.
Zašto?
Dva puta smo u septembru pokušali sjesti za pregovarački sto s poslodavcima. Prvi put su došli samo predstavnici udruženja koja okupljaju trgovce i ugostitelje, te šumare, a drugi put nijedan jedini predstavnik poslovne zajednice.
Šta bi moglo da bude u pozadini?
Najiskrenije, ne znam. Podsjetio bih da je dogovor na tripartitnom nivou bio da se potpiše opši kolektivni ugovor, a bio je utvrđen i datum. Iznenada, Unija udruženja poslodavaca RS je donijela odluku da neće prihvatiti potpis opšteg kolektivnog ugovora, koji bi bio osnov za potpis granskih i pojedinačnih ugovora.
Gdje je zapelo?
Oko regresa. Dogovorili smo da iznos bude zagarantovana plata, a Vlada RS je donijela zaključak da su poslodavci oslobođeni poreza i doprinosa na regres za godišnji odmor. Poslodavci su, na kraju, rekli da može, ali da se regres isplaćuje u šest ili 12 rata?! Predsjednik Vlade RS je ostao nepokolebljiv – 450 KM, i to jednokratno, da bi poslodavci poručili da oni ne mogu da ispoštuju.
Baš vam se s poslodavcima ne da na zelenu granu.
Ni ovo ne mogu da razumijem, jer mnoga preduzeća u RS svojim radnicima, ionako, već isplaćuju regres. Zašto je, onda, problem to regulisati na državnom nivou?! Kao da se radi sve da radniku u ovom društvu ne bude bolje.
Uprkos tome što velika većina radnika u Srpskoj svojim primanjima ne može da zadovolji ni one najosnovnije životne potrebe…
Tačno! Jer, šta može svojoj porodici da priušti neko ko zarađuje minimalnu platu ili 600-700 KM, kad potrošačka korpa košta oko 1.999, a samo trošak prehrane preko 700 KM. Oni koji zarađuju pomenute iznose moraju da rade dodatne i jako teške fizičke poslove, da bi prehranili svoje porodice.
Kuda to vodi?
Nekada je postojao srednji sloj, sad imamo samo 5 do 10 odsto bogatih i ostale koji plešu na granici egzistencijalnog opstanka. Zato je sve masovniji odlazak mladih ljudi koji bolji život traže van Srpske i BiH.
Kako god, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik je poručio da minimalac od januara 2020. ide na 500 KM.
Mi smo to pitanje pokrenuli prije dva-tri mjeseca. Poslodavci su vešto izbjegavali razgovor o tome, o čemu se sada priča na najvišem političkom nivou. Međutim, cijela ova priča će zavisiti od budućih pregovora, ali o iznosu nižem od 500 KM nećemo razgovarati.
Poslodavci samo ponavljaju da povećanje plate mora da bude „realno“?
Pa, ja i govorim o realnim modelima. Za to smo da stopa poreza i doprinosa bude smanjena, ali da se to odrazi na lična primanja radnika. Međutim, do sada nijedan benefit dat poslodavcima nije rezultirao poboljšanjem položaja radnika.
Šta, pored malih plata, žulja našeg radnika?
Problem što radnici u preko 50 odsto preduzeća u određenim granama rade i po 10 sati dnevno, i subotom, i nedjeljom, i praznikom. A računa se da rade 40 časova sedmično?! Kako da bude zadovoljan neko ko nema slobodan dan, ko je malo plaćen, kome je smanjen godišnji odmor?! Da bar imaju slobodan vikend, pa da zarade nešto privatno ili urade nešto kod kuće, ali ni to ne mogu.
Ipak, često čujemo priču da poslodavci više ne mogu da se ponašaju nekorektno, jer radnika jednostavno nema.
Kada nema socijalnog dijaloga, sve je na volji poslodavaca. On odlučuje o povećanju plata, ako nema ko da traži bolje uslove za zaposlene. A kod nas ili nema sindikata u preduzećima ili poslodavci neće da pregovaraju o kolektivnim ugovorima. Kako god, ispaštaju radnici.
(Srpskainfo)
