Policija Republike Hrvatske prije nekoliko dana uhapsila je državljanina BiH Daneta Lukajića (67) zbog sumnje da je 1992. godine više puta naredio, ali i sam počinio ratni zločin prema zarobljenicima u logoru Manjača.
Kako je saopćio MUP Hrvatske, kriminalističkim istraživanjem utvrđene su osnove sumnje da je Lukajić tokom septembra 1992. u logoru Manjača, kao tadašnji pripadnik sigurnosnih službi JNA i Vojske RS, u više navrata naredio podređenim pripadnicima Vojske RS da nečovječno postupaju prema ratnim zarobljenicima nanošenjem patnji i povreda tjelesnog integriteta i zdravlja.
“U tome je povremeno i sam učestvovao, kršeći pravila međunarodnog prava, usljed čega je više ratnih zarobljenika zadobilo teške tjelesne povrede”, kaže se u saopćenju.
Nakon što je ispitan pred državnim odvjetnikom, sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu odredio je protiv Lukajića istražni zatvor u trajanju od 30 dana.
Slijedom Lukajićevog hapšenja, portal Vijesti.ba odlučio je kontaktirati neke od svjedoka stravičnih tortura u Manjači, kako bismo iz prve ruke saznali kako se prema njima odnosio Dane Lukajić.
Fahrudin Krivić iz Ključa u Manjači je kao zatvorenik bio od 11. juna do 14. decembra 1992. Bio je starješina, odnosno povjerenik treće štale logora. Po dužnosti i obavezama morao je da kontaktira s komandom, te je često puta bio u kancelariji upravo kod Lukajića.
Krivić tvrdi da Lukajić nikada nije bio komandant logora Manjača, već isljednik po činu kapetan prve klase, dok je dužnost komandanta obnašao crnogorski potpukovnik Božidar Popović.
– Lukajić me nikada nije zlostavljao. Bio je uredan čovjek i ja ne znam da se iko ikada na njega požalio. Znam da mu je supruga Hrvatica iz Zagreba. Imao je dva sina i u tom periodu ratnih dejstava u njegovom stanu bile su neke izbjeglice iz Hercegovine – navodi Krivić.
Ispričao nam je da mu se jednom prilikom Lukajić iskreno povjerio dok su nasamo razgovarali u njegovoj kancelariji.
– Tad mi je rekao: “U mene je žena Hrvatica, živi u Zagrebu, a ja sam u srpskoj vojsci. I šta mene sljeduje kad ti jedan dan izađeš iz logora. Ti ćeš biti slobodan k’o ptica. A ja?” Na tome je završio – ističe Krivić.
Prema njegovim riječima, sredinom decembra 1992. iz logora Manjača oslobođeno je 1.007 zatvorenika, koji su sa 20 autobusa prevezeni u Karlovac. Međutim, saznao je da će u logoru ostati dodatnih 500 logoraša.
– Nakon toga cijelu noć nisam mogao da spavam. Rano ujutru najavio sam se na raport kod Lukajića. On me uredno primio u kancelariju i pitao što sam došao. Rekao sam mu kako sam čuo da će tih 500 logoraša ostati u Manjači i da se brinem za njih, a on me je upitao: “Pa zar vi logoraši sve saznate prije komande?” – prisjeća se Krivić.
Za 532 logoraša, koji se nisu našli među onih 1.007 koji su oslobođeni, Krivić kaže da su prebačeni u logor Batković. Njihova sudbina nije mu poznata.
Na dan Krivićevog puštanja iz logora, Lukajić je došao da se s njim pozdravi.
– Zaželio mi je sretan put i da se ovo više nikad ne desi, a za sebe je rekao da ide u Komisiju za razmjene. To je bio naš posljednji susret – prisjeća se Krivić.
U logoru Manjača istog dana kada i Krivić završio je i njegov sugrađanin iz Ključa Mehmed Begić, kojem su sredinom 1992. godine ubijeni brat i otac. Međutim, uprkos svim torturama kojima je bio izložen, i on tvrdi da ga Lukajić nikada nije zlostavljao.
– Kad biste me sad doveli pred Lukajića, teško da bih ga mogao prepoznati, jer smo mi logoraši pred srpskim oficirima morali držati pognutu glavu. Ali postoje i ljudi koji su “čisti”, a jedan od njih, što se mene tiče, je i Dane Lukajić – priča Begić za Vijesti.ba.
Lukajića su logoraši u Manjači međusobno oslovljavali kapetanom, jer mu neko vrijeme nisu znali ime. Begić objašnjava da je prilikom ulaska oficira srpske vojske u štale logora uvijek neko od logoraša bio zadužen da im preda raport. Jednog dana došao je red i na Begića.
S obzirom na to da je morao držati pognutu glavu, raport je umjesto Lukajiću greškom predao jednom od vodnika.
– Kad su prošli pored mene, iz straha, ali i nekakvog osjećaja poštovanja prišao sam kapetanu i tiho mu rekao: “Oprostite kapetane, ja predah raport vodniku, a vi ste tu.” Čovjek me je zagrlio i rekao doslovice: “Ma momak, je*o te raport, misliš da je meni u ovoj situaciji do raporta?” Ja sam se na trenutak izgubio. Pa neko me je zagrlio obučen u uniformu koja mi je pobila familiju. Ali znao sam da taj čovjek nije zločinac – naglašava Begić.
Iako je to bio njegov jedini direktni kontakt s Lukajićem, jer mu nije bio isljednik, istu priču, navodi, potvrdio mu je i logoraš pod imenom Mehmedalija Husić.
– Kad je on išao na isljeđivanje, a sa isljeđivanja su se logoraši uglavnom vraćali isprebijani, vidio sam da se on vraća normalno. Prišao sam mu i pitao ga kako je prošao. Odgovorio mi je da ni šamar nije dobio. Na moje pitanje ko ga je isljeđivao, rekao je – kapetan. Lukajić je tad Mehmedaliji rekao jednu nevjerovatnu stvar – da bi se s njim u tom trenutku mijenjao. “Ja sam vojnik, krenuo sam sa svojom vojskom, ali ovo više nije moja vojska. Ja sam Srbin, oženjen Hrvaticom. Žena mi je u Zagrebu sa dvoje djece. Ona meni ne može, ja njoj ne smijem. I ja ne znam kud idem”, prenio nam je Begić Lukajićeve tadašnje riječi upućene Husiću.
Begić tvrdi da Lukajić nikad nikoga nije vrijeđao, nije psovao, niti udario, dok su to ostali radili redovno.
– Što se mene lično tiče, Dane Lukajić može sad biti moj gost – dodaje Begić.
Naravno, ovo je tek mali dio svjedočenja. Konačnu riječ daće pravosuđe.
(vijesti.ba)
