PIŠE: Nino Raspudić
U tjednu u kojem pljušte predsjedničke kandidature svi oko mene govore samo o Černobilu. Mini serija HBO-a i Skya od pet epizoda krivac je što se umjesto o Milanoviću i Škori na subotnjoj kavi na placu raspravlja o Pripjatu, reaktoru broj 4, radijaciji i likvidatorima, a ime “Maša” je u mom krugu spominjanije od “Kolinda”.
Riječ je o crnohumornom nazivu za dio krova neposredno iznad razvaljenog černobilskog rektora s kojeg je bilo nužno gurnuti natrag u bezdan grafitne blokove i drugi izrazito radioaktivni krš, kako bi se mogao graditi betonski sarkofag. Taj ravni krov bio je komad pakla na zemlji, najsmrtonosnije mjesto u povijesti čovječanstva na kojem su strojevi otkazivali zbog radijacije od 10.000 rendgena i na kojem je na koncu 3828 mladih vojnika istrčavalo dva po dva s običnom lopatom u ruci čistiti krov 90 sekundi po glavi, jer bi sve preko toga značilo sigurnu smrt od posljedica radijacije. Zašto je serija o Černobilu postigla takav uspjeh? Svi stariji od četrdeset godina nose tu traumu, koju i dalje imaju potrebu racionalizirati i provariti. 26. travnja 1986. kad je eksplodirao reaktor 4 nuklearne elektrane Vladimir Iljič Lenjin u Černobilu imao sam deset godina. Sjećam se zbunjenosti, straha, zabrane izlaska na otvoreno, sreće u nesreći što se dugo nije jela salata i svježe voće i povrće koje nikad nisam volio, kasnijih stravičnih priča o posljedicama radijacije i idiotskih crnohumornih viceva o deformacijama černobilske djece.
Trauma se prenosi transgeneracijski pa su mlađi od četrdeset mit Černobila upili preko priča suvremenika. Sada, u prijemčljivoj formi tv-serije imamo izvrstan prikaz te katastrofe. Ali nismo osuđeni ostati pri njoj, već, za razliku od 1986., zahvaljujući Internetu, imamo i mogućnost odmah nastaviti istraživati dalje. Seriju sam odgledao u dahu. Priča o Černobilu je toliko jaka, toliko određujuća za naše vrijeme kraja moderne i kraha naivne prosvjetiteljske vjere u znanstveno-tehnički progres koji će neizostavno dovesti do boljeg i sretnijeg svijeta, da joj ne treba nikakve posebne forme ni kićenja. Dovoljno je pustiti sam događaj da govori, a to je u seriji, uz nužnu dramaturšku intervenciju, uzorno učinjeno.
Uvijek sam osjećao duboku odbojnost prema ljudima koji sladostrasno traže pogreške u filmovima i serijama i likuju nad njima. Samo pokvarena cjepidlaka može stotinama ljudi koji odrade golemi posao rekonstruiranja nekog prošlog vremena ili drugačijeg svijeta nabijati na nos jedva vidljivu plastičnu bocu u uglu nekog kadra ili sličan zločin. Prigovor tih nesretnika “Černobilu” je da se u jednom totalu iz helikoptera kao mrvica pored elektrane na dvije sekunde nazire, laičkom oku nevidljiv, spomenik “likvidatorima” sagrađen 25 godina nakon nesreće te da u jednoj sceni tinejdžer nosi školsku torbu kakvu nose prvašići. Je li moguće da je ponio torbu mlađem bratu ili je na njegovoj tog jutra puknuo remen pa je posegnuo za starom? Bit te scene je u tužnom paradoksu da dok na radiju javljaju kako u dalekom Frankfurtu djeci zbog radijacije zabranjuju izlazak na ulicu, u gradu Pripjatu, uz elektranu iz koje suklja radioaktivne tvari, djeca još bezbrižno šetaju gradom. Nekoliko sati kasnije će ih potrpati u autobuse i cijeli grad će nestati u trenu. Od mladog grada s 50 tisuća stanovnika, jednog od najmodernijih u SSSR-u, u nekoliko sati Pripjat će postati grad duhova, vječno zaleđen u strašnom travnju 1986., kao neka vrsta modernih Pompeja.
O modi Černobila u Zagrebu svjedoči i to da su svi primjerci knjige Černobilska molitva bjeloruske književnice Svjetlane Aleksijevič posuđeni u svim gradskim knjižnicama. Riječ je o najboljoj knjizi na tu temu, u kojoj se autorica preliminarno zapitala kako uopće govoriti o tako nepojmljivoj nesreći koja se ne može usporediti s nikakvim ranijim ljudskim iskustvom. Stoga je odlučila dati glas ljudima, žrtvama nesreće, obiteljima poginulih, oboljelim, iseljenim, koji dodaju svoje mikropriče velikoj slagalici Černobila. Neke od njih korištene su u seriji, poput priče Ljudmile Ignjatenko, supruge vatrogasca Vasilija koji je među prvima gasio požar na reaktoru i dva tjedana kasnije u dvadeset petoj godini umro u groznim mukama, a nekoliko mjeseci kasnije umrijet će, kratko po porodu, od izloženosti radijaciji majčinim grljenjem umirućeg oca, i njihova kćer Nataša. Zanimljivo je, ali za ukupnu ocjenu njene knjige nipošto presudno, da Svjetlana Aleksijevič u svojoj dokumentarističkoj knjizi iznosi neke neistine, poput one da su tri radnika elektrane koji su u ronilačkoj opremi herojski otišli u polupotopljeni podzemni tunel ispod oštećenog reaktora otvoriti odvodne ventile, umrli od izloženosti radijaciji nakon tjedan dana.
Istina je da su dvojica još uvijek živa, zovu se Valerij Bespalov i Oleksij Ananenko, dok je treći Boris Baranov preminuo je 2005. od bolesti srca. Dobronamjeran čitatelj bjeloruskoj nobelovki to ne treba zamjeriti jer je teško krajem osamdesetih mogla istražiti ili proguglati sudbinu tih ljudi pa je povjerovala u ono što se govorilo, a što se uklapalo u ostale priče. Najjeziviji element Černobila je spoznaja kako ljudi mogu proizvesti nešto što ih nadilazi ili barem nadilazi druge ljude koji će to kasnije koristiti. Mogućnost upravljanja golemom energijom “mirnog atoma” rezultat je rada genijalnih znanstvenika i tehnologa, no nažalost, samo nekoliko desetljeća kasnije neka od tih čuda zapast će u ruke intelektualno i moralno nedoraslih ljudi, što dovodi do katastrofe, u ovom slučaj kao spoj konstrukcijskih nedostataka sovjetskog nuklearnog reaktora i spleta okolnosti u kojem su ključnu ulogu odigrala neodgovornost i nestručnost osoblja elektrane. Istu jezu osjetim kad na čelu najpotentnije ljudske zajednice u povijesti vidim Junkera i Federicu Mogherini.
Ili, kako je moguće, u černobilskom slučaju, zgražati se nad sovjetskim ispranim partijskim mozgovima odlijepljenim od stvarnosti 1986., a ne naježiti se nad primjedbom koju je seriji Černobil 2019. iznijela mlada scenaristica Karla Marie Sweet koja je kritizirala to što u seriji nema likova koji nisu bijelci, a samim time ni rasne raznolikosti! Trebalo je dakle krivotvoriti etničku i rasnu stvarnost sjeverne Ukrajine osamdesetih godina, kako se ne bi iritirale nečije rasne fiksacije. Na sjeveru Ukrajine i jugu Bjelorusije preko noći je nestao čitav jedan svijet. Nečiji dom i zavičaj je postao “zona otuđenosti”, ispražnjeno područje visoke radioaktivnosti koje danas turistički posjećuju uživatelji tuđe muke. Ljudi se, što dobro znaju autori horora, najviše plaše nevidljive opasnosti, nepredočive, nesvodive na poznato iskustvo, a radijacija je upravo takva. Nema mirisa ni boje, ne vidiš je, samo kasnije vidiš posljedice. Posebno su u tom smislu potresne sudbine ljudi iz okolnih sela, koji su odbijali napustiti kuće, zemlju i životinje pred nevidljivim neprijateljem.
Za razliku od svih dosadašnjih prirodnih katastrofa, ratnih razaranja i najgorih epidemija, trajanje černobilskog “otrova” je nadljudsko, iz perspektive pojedinačnog života gotovo vječno, o čemu dojmljivo piše Svjetlana Aleksijevič. Tako neke procjene govore da za ljude živjeti u Černobilu neće biti sigurno sljedećih 24.000 godina. Ljudski je u svemu tražiti neki smisao. “Černobil” na ukrajinskom znači pelin, pa su neki u događaju iz 1986. vidjeli ostvarenje proročanstva iz Ivanove apokalipse: “Treći anđeo zatrubi. I pade s neba zvijezda velika – gorjela je kao zublja – pade na trećinu rijeka i na izvore voda. Zvijezdi je ime Pelin. I trećina se voda pretvori u pelin te mnoštvo ljudi poginu od zagorčenih voda”. (Otkrivenje 8, 10 – 12). Oni manje sretni, bez religiozne ili metafizičke utjehe, Černobil vide kao još jedan nastavak “banalnosti zla”, iza kojeg nema nikakve dublje interpretacije ni smisla osim još jednog uvida u krhkost civilizacije, koja, za razliku od svih prethodnih, ne uništava samo sebe već sva bića na zemlji. Serija “Černobil” kao najnoviji odjek te mučne priče kulturni je događaj godine.
(Večernji list)
