PIŠE: Muharem Bazdulj
Snaga pojedinca ne mjeri se intenzitetom trijumfalizma u vremenima pobjeda nego čvrstinom u porazu. Na sličan način, vitalnost političke partije mjeri se njenom unutrašnjom kohezijom dok je u opoziciji. Vladati je lako, vlast je, što bi narod rekao, i vlast i čast, vlast je porok, rekao bi pisac, a nema gore muke nego kad čovjeka lišiš poroka, izuzev ako on to sam ne želi.
Otkako je Alija Izetbegović sa skupinom istomišljenika osnovao Stranku demokratske akcije, ta politička partija je maltene sve vrijeme na vlasti. Pobijedili su na prvim demokratskim izborima u (tadašnjoj) SRBiH osvojivši i najveći broj parlamentarnih mandata i najviše mandata za članove Predsjedništva (čak tri; bili su to, podsjetimo, Alija Izetbegović i Fikret Abdić kao Muslimani, odnosno Bošnjaci te Ejup Ganić kao ostali, odnosno Jugosloven). Formirali su koaliciju sa SDS-om i HDZ-om, pa je za jedva godinu i po dana započeo krvavi rat. Kad je rat završio, ponovo izbori, i ponovo trijumf SDA.
Oni stariji među čitaocima ovog teksta sjetiće se da je međunarodna zajednica u prvim poslijeratnim godinama organizovala izbore u ciklusima od po dvije godine, a ne od po četiri. Valjda se htjelo navikavati narod na demokratiju. 1998. godine, SDA je ponovo trijumfovala. I onda, na prelazu stoljeća i milenijuma, 2000. godine, dešava se i to čudo neviđeno te SDA gubi izbore i ostaje izvan vlasti na nivou države i Federacije. Međunarodni kontekst bio je važan: smrt Tuđmanova i izbor nove vlasti u Hrvatskoj kao i marginalizacija Srbije kojom je nakon bombardovanja još uvijek vladao Milošević, uticali su na to da etnonacionalni motivi igraju nešto manju ulogu kod motivisanosti glasača. Ipak, SDA je i dalje čvrsto držala neke kantone, imala je člana Predsjedništva (Halid Genjac), a i Alijansa za promjene je bila dosta heterogena i nesložna te su, uza sve, novi izbori opet bili zakazani za samo dvije godine, i to prvi put na mandat od četiri. Te 2002. je za SDA bilo “biti ili ne biti” i tada su uspjeli pobijediti. Otad je SDA na vlasti u kontinuitetu, makar i ne bila uvijek najjači partner.
Danas, međutim, svjedočimo “istorijskom trenutku” da je SDA zrelija za pad nego ikad ranije. Manje to ima veze sa međunarodnom konstelacijom i snagom njenih protivnika, a više sa potpunim raspadom sistema unutar SDA. Pošto je formirana više kao pokret nego kao stranka i pošto se za vrijeme tih silnih godina na vlasti pretvorila u golemu klijentelističku mrežu, SDA je već dugo patila od različitih unutrašnjih previranja. Na svoj specifičan način, Stranku je koliko-toliko jedinstvenom uspijevao držati Sulejman Tihić. Nakon što je, međutim, na čelu (za)sjeo Bakir Izetbegović, to se počelo mijenjati.
Prošli lokalni izbori već su pokazali da “otpadnici iz SDA” nipošto nisu zanemariva politička snaga, a skorašnji događaji iz dva najmnogoljudnija i privredno najrazvijenija kantona (Tuzlanski i Sarajevski) simboli su političkog pejzaža koji kao da najavljuje potpunu propast SDA. Najava izbora Adema Zolja za novog premijera Kantona Sarajevo jedva pola godine uoči izbora čista je pirova pobjeda nakon raskida sa Elmedinom Konakovićem i činjenice da je on formirao novu stranku. A prezime Zolj, proslavljeno u Sidranovim scenarijima i Kusturičinim filmovima, priziva dijagnozu po kojoj SDA “svakog dana, u svakom pogledu, sve više” – nazaduje. I skup u Zetri od prije neki dan uklapa se u tu sliku.
U tom smislu je i odgovornost opozicije danas veća. Da su šanse za uspjeh male, njihove svađe ne bi bile ni važne. Ovako, međutim, sami sebi ispadaju najveći neprijatelj. Pošto se Bakir Izetbegović ne može kandidovati za člana Predsjedništva, a negativnom selekcijom i strahom od unutarstranačke opozicije je svjesno ometao stvaranje jakih figura unutar SDA, njihov kandidat za člana Predsjedništva teško može da bude neka jako popularna i politički dobro isprofilisana ličnost. Sa dobrim “kastingom”, ovo je bitka u kojoj se SDA lako može pobijediti. Kad je riječ o izborima na nivou države, entiteta i kantona, tu se već naslućuje situacija u kojoj će SDA da gubi glasove i s lijeve i s desne strane, tj. što od SDP-a, DF-a, GS-a i Naše stranke, odnosno od Saveza za bolju budućnost i stranaka nastalih od SDA-ovih “disidenata”. Pošto je mandat koji se dobiva na ovogodišnjim izborima četverogodišnji, veliko je pitanje ima li SDA uopšte kapacitet da u pravom smislu preživi mogući ozbiljan poraz.
Sve ovo, naravno, dolazi u obzir ako se izbori održe u normalnoj atmosferi i ako zbog Izbornog zakona ili eventualno nečeg drugog ne bude doveden u pitanje cjelokupni izborni proces. Ako, recimo, SDA doživi poraz, a ni kandidat HDZ-a ne uđe u Predsjedništvo kao član iz reda hrvatskog naroda, ne bi bilo nezamislivo da se odigra neka vrsta “mostarskog scenarija” i da dođe do pokušaja da se aktuelna vlast zadrži u tehničkom mandatu na neodređeno vrijeme. S obzirom na to da u Republici Srpskoj vjerovatno neće biti ničeg sličnog, stvorila bi se vrlo ozbiljna neravnoteža. Bilo kako bilo, umjesto da zadovoljno trlja rukama, opozicija bi i sama trebala da pomogne Stranci demokratske akcije u misiji njenog gubitka vlasti. Ako sada nisu u stanju da pobijede, zaista je pitanje hoće li ikada biti.
(Oslobođenje)
