PIŠE: Saša Bižić
Relativno daleko od očiju javnosti, u aktuelnoj fazi predizborne procedure u RS i BiH, vodi se rovovska borba između partija zainteresovanih za podršku građana 7. oktobra – za nazive sa kojim će se pojaviti na glasačkom listiću tog dana.
U ovom periodu, kada je riječ o Srpskoj, najdrastičniji slučajevi tihog nadgornjavanja pred Centralnom izbornom komisijom zbog „intelektualnog vlasništva“ nad imenima političkih organizacija odnose se na spor Srpske demokratske stranke Vukote Govedarice i Prve srpske demokratske stranke Radomira Lukića, kao i na višegodišnju sagu o pravu na etiketu „Srpska napredna stranka“, sa Hadži Jovanom Mitrovićem i Darkom Matijaševićem u sadašnjim glavnim ulogama.
Ko se, u novijoj istoriji, prvi dosjetio ovakvih poduhvata u globalnim relacijama? Vjerovali ili ne – najeksponiraniji Gruzin, Josif Visarionovič Džugašvili, planetarno poznatiji kao Staljin. Na tu činjenicu, opet, podsjetila je iznenađujuća osoba – Vesna Pešić. Sklona da se predstavlja kao veliki demokrata i liberal, među sunarodnicima s obe strane Drine ipak je u većoj mjeri zapamćena kao autošovinista, a lična isključivost prema drugačijem mišljenju nju nije spriječila da metodologiju nekadašnjeg gospodara SSSR-a pripiše aktuelnom vladaru Srbije Aleksandru Vučiću.
– Neko se sjetio starog Staljinovog štosa, hiljadama puta oprobanog u raznim situacijama i varijantama. On se sastoji u izazivanju konfuzije kad se neprijatelj pojavi na vidiku. Ako nekim čudom iznikne kakva spontana i samostalna organizacija, Staljin je imao običaj da odmah napravi paralelnu organizaciju, baš istu kao ta koja je samostalno nastala. I eto dvije iste organizacije, jedna stvarna, a druga lažnjak, sve zarad stvaranja konfuzije i dovođenja ljudi u zabunu, u kojoj bi lažna polako istisla onu pravu i samoniklu. Jer, šta će nam, kog vraga, dvije iste organizacije? Lažnjak bi dobio podršku, a prava bi postajala sve sumnjivija, zastrašena i na kraju – uništena. A nestao bi i lažnjak, obavivši partijski zadatak da ono spontano i van kontrole nestane – smatra Vesna Pešić.
Ovakva definicija – uzgred, od žene koja je sociolog po obrazovanju – apsolutno vrijedi i u RS, a čak se ni u Srpskoj ne radi o novom fenomenu, jer je veći značaj forme nego sadržaja na ovdašnjoj pluralističkoj sceni primijećen znatno ranije. Danas se malo ko sjeća da se 1998. godine, na izborima za Narodnu skupštinu RS, prvi put pojavila Radikalna stranka RS, čiji su predvodnici bili Miroslav Radovanović iz tadašnjeg Srpskog Sarajeva, te Miodrag Deretić i Goran Zmijanjac iz Prijedora. Ova opcija je nastupila kao konkurent Srpskoj radikalnoj stranci RS, jedinoj priznatoj od Centralne otadžbinske uprave i Vojislava Šešelja u Beogradu. Radikali u to doba nisu bili na margini kao sada, jer je Nikola Poplašen, recimo, komotno pobijedio favorizovanu Biljanu Plavšić na izborima za predsjednika Republike. Očekivalo se da će i izjašnjavanje za NSRS proteći na sličan način.
Ali, ne lezi vraže, Radikalna stranka Miroslava Radovanovića dobila je čak 27 119 glasova, odnosno 3,7 odsto, i osvojila tri mandata u parlamentu Srpske. Naravno, Poplašenovi i Šešeljevi radikali prošli su bolje, sa 97 244 glasa i 11 poslaničkih mjesta, s tim da statistika neumoljivo pokazuje da su suparnici, u tom momentu ne baš poznati široj populaciji, „konfiskovali“ četvrtinu biračkog tijela lojalnog ovakvoj ideologiji. Nakon neočekivanog uspjeha, Radovanović i njegovi saradnici dugo su morali da u javnim nastupima objašnjavaju kako taj domet nije bio posljedica puke zabune radikalskih birača zbog gotovo identičnih stranačkih imena, već strpljivog i temeljnog rada na terenu. Međutim, bilo to tačno ili ne, malo ko im je povjerovao, pogotovo kad su nestali sa „mape“ odmah nakon sljedećih izbora.
Dvije decenije kasnije, ponovo se vode administrativni „ratovi“ sa sličnim predznakom. Do zaključenja ovog teksta, Govedaričin SDS imao je velike šanse da izađe kao pobjednik iz duela sa Prvom SDS, jer je CIK prihvatio njihovu tvrdnju da je riječ o neregularnoj uzurpaciji već zauzetog naziva. Prva SDS iskoristila je pravo na žalbu, ali uz svijest da nije na odmet da pripreme i varijantu u slučaju poraza od „oficijelnog“ SDS-a.
– Oni su tvrdili su da je ime u toj mjeri slično da kod glasača može da izazove zabunu, kako to oni kažu. CIK je udovoljio njihovom zahtjevu, no mi smo se žalili zbog toga što ne postoje izgrađeni standardi za primjenu jedne tako apstraktne, opšte norme. Nije standarde izgradio ni sam CIK, jer je do sada imao veoma mali broj takvih slučajeva. Drugi razlog zbog koga smo se takođe žalili jeste da su oni bili dužni da uzmu prilikom odlučivanja nešto što nalikuje na prosječno pažljivog birača. Jer, ako bismo mi glasačke listiće i imena prilagođavali onim glasačima koji nisu upućeni u politički život, onda bi to gotovo bio glasački listić za malu djecu – objasnio je Lukić.
Predsjednik Prve SDS, inače profesor Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, bez obzira na posezanje za svim administrativnim mogućnostima da se spriječi takav rasplet, ipak je dodao da je ova stranka pripremila i rezervne nazive.
– Mi smo predali i rezervna imena ukoliko Apelaciono odjeljenje Suda BiH kojim slučajem odbije našu žalbu. Naći će se neka dva-tri alternativno postavljena imena i mi ćemo na taj način riješiti to pitanje našeg učešća u izborima – rekao je Lukić.
Govedarica je još u fazi kada su osnivači Prve SDS, od Božidara Vučurevića pa nadalje, insistirali na pregovorima, zauzeo upadljivo distanciran odnos prema „staroj gardi“. Nakon samo jednog, jedva održanog sastanka, pokušaj kompromisa je propao, a prvi čovjek Srpske demokratske stranke je veteranima poručio da mu je „žao što oni ne mogu da shvate da je SDS veliki politički brod na kome ima mjesta za svakoga ko želi dobro svom narodu i ko želi da se bori protiv vlasti koja je napravila sve moguće negativne efekte da narod živi na prosjačkom štapu u jednoj veoma bogatoj zemlji“.
– Oni to očigledno nisu mogli da prepoznaju. Ako oni podržavaju propadanje RS, neka idu pravcem nove političke partije, ja ih u tome neću zaustavljati. Rukovodstvo stranke i ja smo učinili sve da do toga ne dođe – naveo je Govedarica.
Osim aristokratskog garda prema „zalutalim političkim očevima“, ostalo je prostora i za ironično peckanje.
– Ovdje se samo postavlja pitanje kako se zove to vezivno tkivo koje je povezalo sve te ljude koji su u proteklih 20 godina napuštali stranku u onom momentu kada su stranci bili najpotrebniji, a ne kada je stranka bila potrebna njima. Vrlo brzo ćemo da vidimo kako se zove to vezivno tkivo i kako će oni nastupati u borbi za bolje sutra i u borbi protiv ove aktuelne vlasti koja je uništila i unesrećila RS – dodao je Govedarica.
Logično, ne treba biti pretjerano lucidan, pa u Vukotinoj aluziji prepoznati SNSD i Milorada Dodika kao famoznu poveznicu široke palete „doajena“ koji su tokom proteklih godina napuštali SDS u različitim okolnostima. Ne isključujući mogućnost uticaja „nevidljive ruke koja se pojavljuje iznenada i rješava stvar“ na formiranje Prve SDS, ostaje dilema – kako to da nije bilo ozbiljnijih nastojanja da se ovakvi procesi pokrenu i u suprotnom smjeru, odnosno da opozicioni blok koordinira osnivanje rezervnih opcija za razočarane funkcionere i članove Dodikove partije? Odgovor, izgleda, treba tražiti u činjenici da na ovom prostoru jedino vlast ima resurse koji su dovoljno primamljivi potencijalnim disidentima, zainteresovanim za tegobne poduhvate formiranja novih stranaka.
Tačno je, i SDS participira u vlasti na nivou BiH. Međutim, kapacitet te privilegije, po svemu sudeći, dovoljan je tek za zbrinjavanje postojeće klijentele, dok za „arhitekturu“ na drugim dijelovima političkog spektra u RS nema ni volje, ni sredstava. Tako su pobunjenici unutar SNSD-a u Prnjavoru i Tesliću bili prepušteni sami sebi, pa su se brzo odlučivali za aranžmane sa starim jatom, a maksimum logistike koju je SDS pružio prebjezima iz protivničkog bloka bio je sada već zaboravljeni prijem u članstvo Milana Sukura, predsjednika SNSD-ove omladine u Kneževu, u decembru prošle godine.
Što se tiče ostalih stranaka u RS, Socijalistička partija je imala dva derivata sa sličnim nazivima, ali su i Demokratska socijalistička partija Nebojše Radmanovića i Igora Radojičića, kao i Nova socijalistička partija Zdravka Krsmanovića, nakon samo jednog izlaska na izbore, odustajale od ćorava posla, a njihovi lideri prešli su u SNSD, odnosno NDP. Na prvi pogled, djeluje da su Narodni demokratski pokret, PDP i DNS bili pošteđeni od paklenih nauma plagijatora. Međutim, naziv stranke Dragana Čavića može se tretirati kao varijacija na ime partije Marka Pavića – Demokratski narodni savez, uz obrnuti redosljed prve dvije riječi.
Opet, i sam DNS je varijacija na etiketu pod kojom su njeni osnivači prethodno nastupali, kao dio Srpskog narodnog saveza Biljane Plavšić. Čak ni Mladen Ivanić nije bio originalan, pošto je na ranim poslijeratnim izborima u RS, 1997, nastupila Partija društvenog progresa izvjesnog Obrada Milidraga, sada već pokojnog, a u vrijeme nastanka znatno poznatijeg PDP-a ozbiljno uvjerenog da je takav naziv smišljen da bi se zaustavio dolazak na vlast njegove minijaturne stranke.
Nema dileme, živimo u zemlji u kojoj, na tragu rezona Radomira Lukića, CIK sasvim proizvoljno određuje koja imena dovode birače u nedoumicu, a koja ne. Jer, u RS vrlo često intervenišu, što je na svojoj političkoj koži osjetio i Vitomir Popović, kojem na prošlim izborima nije dozvoljeno da registruje Izvornu SDS, već Izvornu Srpsku. Opet, sada već blaženopočivši SDS 1990 svojevremeno je prošao „sito i rešeto“ CIK-a bez problema. Kao, uostalom, i niz stranaka u FBiH, klipova u točkovima Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića – od HDZ-a 1990, preko nebrojenih HSS-ova i HSP-ova, do A-SDA (Stranka demokratske aktivnosti) i PDA (Pokret demokratske akcije).
Ipak, to nije nikakav alibi onom procentu biračkog tijela koje može da proguta najjeftinije manipulacije ove vrste. Za njih se, definitivno, može upotrebiti stara dobra formulacija – bez obzira da li ih je sedam ili 77 odsto u ukupnoj populaciji – da nakon izbora dobijaju upravo onakvu vlast kakvu zaslužuju. Jer, šta bi im se desilo da su, kojim slučajem, fudbalski navijači u Izraelu? U toj državi se skoro svi klubovi – uz rijetke izuzetke, kao što je Beitar iz Jerusalima – zovu ili Hapoel ili Makabi. Pa, opet, nije zabilježeno da je ijedan simpatizer zalutao na pogrešan stadion ili bodrio protivničku ekipu.
Šala, komika, zezanje
Mada je i u RS bilo impresivnih napora, najduhovitije egzibicije sa „duplikatima“ postojećih stranaka mogle su se registrovati na posljednjim lokalnim izborima u Beogradu.
Tako je uz Stranku pravde i pomirenja Muamera Zukorlića nastupila i Jedinstvena stranka pomirenja. Za podršku ljubitelja prirode u ambijentu betona i čelika nadmetale su se čak tri opcije – Zelena stranka, Zelena stranka Srbije i Zelena ekološka partija.
Vrhunac je, ipak, uporedna pojava svima poznatog pokreta „Dosta je bilo“ Saše Radulovića i opskurne liste „Dosta je bilo pljačke, korupcije i lopovluka“, na čijem čelu je čak bio čovjek sa istim prezimenom, Miodrag Radulović!? Da ovakve „zvrčke“ ne smišljaju samo vladajući krugovi, pokazuje podatak da je SNS Aleksandra Vučića imala nastavak – „Zato što volimo Beograd“, dok je šaljivdžija Ljubiša Preletačević Beli pokušao da im parira produžetkom – „Zato što volimo Belovgrad“.
(srpskacafe.com)
Post festum
Centralna izborna komisija (CIK) BiH izmijenila je odluku o ovjeri prijave Prve SDS i prihvatila da se taj naziv političke stranke koristi u izborne svrhe, uvažavajući stav Suda BiH da nije zbunjujući u odnosu na SDS.
Komisija je ovu odluku donijela u ponovnom postupku na sjednici 8. juna, postupajući po rješenju Apelacionog odjeljenja Suda BiH, saopšteno je iz CIK-a BiH.
Postupajući po rješenju Apelacionog odjeljenja Suda BiH, CIK BiH je Srpskoj naprednoj stranci dostavio obavještenje o nedostacima u prijavi koji se odnose na nedovoljan broj validnih potpisa podrške birača i ostavio joj rok od dva dana da ih otkloni.
(Srna)