PIŠE: Saša Bižić
Ukoliko u RS i BiH postoje entuzijasti koji vjeruju da nakon raspada SFRJ i ratnog perioda žive u kakvoj-takvoj demokratiji, vrijeme je za otrežnjenje, jer u Evropi od 2012, kada je taj termin prvi put upotrebljen, postoji čitav niz teoretičara koji dominantni politički sistem u zemljama zapadnog Balkana nazivaju – stabilokratijom.
Za takav model karakteristična je prećutna podrška Brisela ovdašnjim probranim akterima, pri čemu u sjedištu EU i NATO-a ne pokazuju naročito interesovanje za brojne mane favorizovanih vladavina – od visokog nivoa korupcije i siromaštva do totalne narogušenosti prema ionako slabašnim kritičkim glasovima u javnom prostoru. Zauzvrat, od štićenika se očekuje da se uklope u geopolitička stremljenja zapadnih centara moći, što ne podrazumijeva baš svakodnevno pregalaštvo, već adekvatno svrstavanje u povremenim prelomnim situacijama i eskalacijama međunarodnih kriza. I naravno – famoznu „stabilnost“, odnosno krhki mir, neophodan za sporadične prodore krupnog biznisa sa zapadnim adresama u region sa ruiniranom ekonomijom, ali i solidnim zalihama prirodnih resursa.
Na međunarodnoj sceni, sredinom prošle godine čitava jedna obimna analiza Internacionalnog instituta za strateške studije u Londonu bila je posvećena ovom fenomenu u jugoistočnoj Evropi. Pri tome, poenta ovog dokumenta bila je u konstataciji da su ruski uticaj i postratno naslijeđe na Balkanu precijenjeni, a da je glavna nevolja skoro svih država na poluostrvu kombinacija autokratije i kleptokratije u rukama najuticajnijih političara, što će reći – spoj samovolje i lopovluka, nazvan upravo stabilokratijom. U Srbiji, pa i u Hrvatskoj, često je u upotrebi, a Srđa Pavlović, istoričar i univerzitetski profesor u Alberti (Kanada), inače crnogorskog porijekla, zvanično je prvi naučnik sa eks-jugoslovenskog prostora koji je počeo da obrazlaže ovaj pojam u svojim radovima. Međutim, iako je termin „stabilokratija“ i u svijetu i u regionu relativno dugo u opticaju, zanimljivo je da se gotovo ne koristi u Federaciji BiH i RS.
Na osnovu tog „deficita“, moglo bi se primijetiti da stabilokratije u Bosni i Hercegovini jednostavno nema. Ipak, postoje i analitičari, mada prilično usamljeni, koji se ne slažu s takvom konstatacijom. U raščlanjivanju domaće varijante ove pojave najuporniji je Vedran Džihić, profesor Univeriteta u Beču i naučni savjetnik Instituta za međunarodne odnose u glavnom gradu Austrije.
Džihić, inače rođen i odrastao u Prijedoru, opisuje taj fenomen sportskim riječnikom.
– Aranžmani sa balkanskim “stabilokratijama” u kombinaciji sa formalnim insistiranjem na EU-integracijama su utakmica koju trenutno posmatramo. Problem u toj utakmici na strani domaće ekipe jeste to da “stabilokratije” tendiraju ka autoritarizmu koji urušava cijela društva i direktno negira vrijednosti EU – smatra Džihić.
On ističe da ovakav model dugoročno uopšte ne garantuje stabilnost.
– Politika tolerisanja “stabilokratija” može pojačati nivo potencijalnog i realnog nasilja u zemlji i regiji – uvjeren je profesor iz Beča.
Džihić nastavlja sopstveno tumačenje takve matrice koristeći fudbalski žargon.
– Problem u gostujućoj ekipi je ništa manje eklatantan: formalno-tehnokratski pristup EU-integracijama uz izostanak jasne volje da se ta utakmica odigra dobro i ofanzivno dovodi do situacije da se igraju produžeci bez kraja, da su igrači preumorni, te da publika gubi strpljenje i počinje da negoduje, uz prijetnju da bi mogla napustiti ovu i otići da gleda neku drugu, mnogo zanimljiviju utakmicu – zaključuje Džihić.
Kao prototip stabilokrate na prostoru bivše Jugoslavije, nema sumnje, može se označiti višedecenijski gospodar Crne Gore Milo Đukanović. Sa raznih funkcija, on upravlja ovom malom teritorijom skoro trideset godina. Bez obzira na domete, bilo bi logično da među podanicima nakon toliko vremena dođe do „zamora materijala“. Međutim, to se ne dešava, pa je Milo na posljednjim predsjedničkim izborima, prije dva mjeseca, dobio 53,9 odsto glasova, ostavljajući daleko iza sebe vodećeg protivkandidata, koji je osvojio 33,4 procenta biračke podrške. A učinak je sve, samo ne idealan, ako se imaju u vidu nelegalni tokovi novca dramatičnih razmjera, od kojih korist ima tek mali dio populacije, kao i apsolutna kontrola nad policijom i medijima, pa čak i sportom. Ipak, to nije prepreka birokratama iz EU i SAD da pred kamerama ponavljaju fraze o „ljudskim pravima i slobodama“, a mimo „svjetala pozornice“ tapšu po ramenima istinskog miljenika u Montenegru.
Sličan trend zahvatio je i Srbiju i Makedoniju. U proteklih šest godina, Aleksandar Vučić je demonstrirao stil vođenja zemlje za koji je od Đukanovića zaslužio visoko priznanje. Besprekorni beogradski imitator razlikuje se od uzora iz Podgorice samo po tome što nastoji da ostavi utisak „nesvrstanosti“ u spoljnopolitičkom manevrisanju između Vašingtona, Brisela i Moskve, dok se „don Milo“ odavno opredijelio za radikalni prozapadni kurs.
Međutim, Vučić upražnjava „patriotske“ egzibicije samo u fazi zapleta tokom svojih jednočinki, dok u raspletima nepogrešivo ispunjava želje pojedinih ambasadora koje, u pseudohrabrim medijskim istupima, izlaže lažnim atacima, namijenjenim prostodušnom puku.
U sva tri slučaja, postoji interesantna zajednička dimenzija. Naime, prema istraživanjima javnog mnjenja u Srbiji, realizovanim u periodu nakon posljednjih lokalnih izbora u Beogradu, samo dvije stranke prelaze cenzus od pet odsto glasova za ulazak u parlament. To su SNS Aleksandra Vučića i SPS Ivice Dačića. Dakle, obe partije pripadaju vladajućem bloku, dok bi opozicija, ako ne bi formirala koalicije, na hipotetičkim izborima u ovom momentu bila definitivno istisnuta iz Narodne skupštine. U Crnoj Gori i Makedoniji to se dešava već godinama, samo na drugačiji način.
Naime, u Đukanovićevom zabranu, nekoliko izbora unatrag, opozicionari ostvare određeni rezultat, dobiju izvjesni broj poslanika, a onda, potpuno nemoćni u nadgornjavanju sa Milom, veći dio mandata provedu bojkotujući skupštinska zasjedanja, uzaludno pokušavajući da ostvare pomake uličnim protestima. Isto se dešava i u Skoplju, s tim da je proteklih 10 godina u roli gubitnika u takvom mehanizmu bio SDSM Zorana Zaeva, a nakon nedavne zamjene tu ulogu ima VMRO – DPMNE. Navodno proruski, mada je, u suštini, riječ o sukobu dvije prozapadne garniture, pri čemu je jedna ekipa kvazi-svježa, a druga rashodovana u planovima SAD i EU, pa zbog toga sklona neuvjerljivom koketiranju sa istokom.
Šta god da je u pitanju, saldo je isti – u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji postoje ili će uskoro postojati parlamenti sastavljeni isključivo od istomišljenika. Da li je takav scenario moguć i u RS? Budući da su tenzije između dva bloka sve naglašenije, dovoljan je samo jedan ozbiljniji „kratki spoj“ da epizoda iz prošle jeseni, sa vlašću u maloj sali i opozicijom u velikoj dvorani Narodne skupštine bude dugoročna perspektiva Srpske nakon predstojećih izbora 7. oktobra. To ne bi bila posljedica „obojene revolucije“, kako tvrde ovdašnji katastrofičari, bliski aktuelnoj vladajućoj stranci, već naprosto trijumf „stabilokratije“, koja se već dugo krčka u loncu domaćeg političkog (anti)sistema.
Pri tome, uopšte nije riječ o prejudiciranju ishoda izbora, jer se van zidova parlamenta, teoretski, mogu naći i stranke Saveza za promjene i osovina SNSD – SP – DNS. U svakom slučaju, oni koji izgube, jer će se naći u defanzivnoj poziciji ukoliko tenzije između „izdajnika“ i „kriminalaca“ – kako vole da časte jedni druge – narastu do tačke koja je manja od fizičkog sukoba, a veća od mogućnosti bilo kakvog dijaloga u institucijama.
U svemu tome, nažalost, najmanje će biti važna opredjeljivanja u širim relacijama. Jer, bez obzira na navodnu prorusku reputaciju sadašnje vladajuće koalicije u RS, posljednji izvještaj Srpske, upućen generalnom sekretaru UN, prepun je formulacija u kojima se zvanična Banjaluka otužno brani od bilo kakvog povezivanja sa Moskvom, dok SZP nikada nije ni potencirao takvo usmjerenje. Ukupan saldo obe politike su mizerna „pisma namjere“ MMF-u, upućena u ime BiH, ali uz punu participaciju RS. Ova zlehuda sudbina, kako jučerašnja i današnja, tako i sutrašnja, u vestern kinematografiji davno je dobila odgovarajuću odrednicu – „za šaku dolara“.
Dok ovdašnja situacija ide ka takvom testu, lideri oba bloka, ne pominjući stabilokratiju, ističu vlastitu odanost stabilnosti, kao vrhunskoj vrijednosti.
Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik ponosno ističe da je Srpska već ušla u fazu bez ozbiljnih manifestacvija nezadovoljstva.
– U RS nemate socijalnih pokreta, nemate seljaka koji izlaze na ulice, nemate sindikata i ne znam da li danas ima ijedno preduzeće koje štrajkuje. Dakle, imamo jednu stabilnu i mirnu situaciju. Borimo se protiv organizovanog kriminala i nemamo kriminalnih grupa – rekao je Dodik.
I njegov najeksponiraniji konkurent priželjkuje sličan ambijent, samo sa obrnutim predznakom.
– RS treba stabilnost, a nje nema sa ovom vlasti – kaže Govedarica, naglašavajući da „Republika Srpska ne smije ostati zemlja staraca i kriminalaca.“
Dok se političke garniture u RS nadmeću koja će iznjedriti glavnog „stabilokratu“ za naredne četiri godine, prve postave ovdašnjih stranaka kao da zaboravljaju cinično poređenje te kategorije sa stanjem ljudskog organizma. A ta komparacija glasi – najstabilniji čovjek je mrtav čovjek.
Iz prošlosti vašingtonsko-briselskog miljea, prije nego što je smišljen izraz „stabilokratija“ za „urođenike“ sa Balkana, datira anegdota koja perfektno ilustruje šta to, ustvari, znači iz njihovog ugla.
Naime, Henri Kisindžer, državni sekretar SAD početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka objašnjavao je bliskom saradniku u Stejt departmentu da treba da daju ozbiljne ustupke jednom diktatoru iz Afrike. Podređeni se začudio i upitao: „Ali, zar taj predsjednik nije kurvin sin?“ Stari vuk globalne diplomatije se zamislio i, nakon kraće pauze, procijedio: „Jeste kurvin sin. Ali je naš kurvin sin“.
Projekcije „optimalnih“ saziva
Ukoliko bi jedan od dva bloka u Srpskoj bojkotovao naredni saziv NSRS prije, a ne poslije izbora, na osnovu trenutne liste želja pojedinih partija moglo bi se, orijentaciono, doći i do projekcije „idealnog“ parlamenta za obe strane ovdašnjeg političkog spektra. Naravno, bez primjene finesa domaćeg izbornog sistema, od kompenzacionih mandata pa nadalje.
Budući da ciljevi SNSD-a približavaju broju od 400 000 glasova, a da se DNS i SP zadovoljavaju sa „skromnih“ 100 000 birača, nazire se i, po njima, optimalan sastav Skupštine sa 83 poslanika. Za stranke Marka Pavića i Petra Đokića bilo bi namijenjeno po 14 mandata, dakle, u zbiru 28. SNSD-u bi se ostvario davni san o individualnoj apsolutnoj većini, sa 55 poslanika. Normalno, to uključuje i niz podgrupa, poput Ujedinjene ili Uspješne Srpske, koje bi, transportom u „kengurovoj torbi“ većih partija, u parlament ušle na mala vrata.
Pošto su opozicionari oprezniji u prognozama, za računicu u slučaju SZP-a prikladnije je iskoristiti podatke sa posljednjih izbora. SDS bi, poput SNSD-a, bio blizu 55 mandata, a Ivanićevi i Čavićevi puleni bi podijelili preostale mandate, s tim da bi PDP imao nešto više – 16, recimo, a NDP 12.
Podrazumijeva se da u ovim kombinacijama nema „Domovine“, kao što ne bi bilo ni koalicija oko SNSD-a i SDS-a u obrnutom slučaju. Sa do kraja neizvjesnim duelom „probosanskog“ bloka SDA i „proevropskog“ saveza SDP-a. Toliko nepredvidivim da bi u finišu, kao kod Srba prije četiri sezone, morali da budu angažovani i papci!
(srpskainfo.com)
