PIŠE: Dražen Pehar
Vijesti.ba, portal u vlasništvu Safeta Oručevića, a politički u službi Željka Komšića, 28. februara objavio je kratki intervju sa Danielom (Dan) Serverom, u kojem dotični tvrdi da „njega ne plaćaju muslimani“, da on „ne satanizuje Srbe“, te da nije dio „kreiranja američke politike“ (https://vijesti.ba/clanak/481335/serwer-odgovorio-dodiku-sklanjaj-se-puta-i-srbima-omoguci-dobru-vlast ). Tri možda istine, ako bismo to uzeli u doslovnome smislu, ali također iskazi sa totalno pogrešnim-neistinitim konotacijama. Naime, apsolutna je istina da je Dan Server pro-bošnjački i protiv-srpski lobista, te da je dio, ne zvanični-operativni nego propagandni i ideološki, američkog projekta implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma kao nastavka rata ne-oružanim sredstvima.
To nije uopće teško dokazati jer Dan je objavio stotine rečenica koje to potvrđuju. Sjećam se, primjerice, jedne njegove izjave za NIN iz avgusta 2010., kada je Srbiji sugerirao da, poput Britanaca sredinom 19. stoljeća u odnosu na Ameriku, zauzmu prema Kosovu stav ‘slobodne trgovine’, iako je, eto kao američke kolonije u odnosu na Britansku krunu u 18. stoljeću, Kosovo proglasilo neovisnost nekoliko godina ranije. Vrlo predvidljiva analogija jer je malo Kosovo izjednačeno sa velikom Amerikom; ali i uvredljiva i izrazito autistična analogija.
Što se tiče BiH, možda nije dovoljno poznato da je Server, posebno kroz Američki Institut za Mir, poznati USIP (koji se smatra bližim demokratskoj, nego republikanskoj, stranci, ali njegovih 15 upravnika, koji se biraju iz obje stranke i ravnopravno, bira Predsjednik SAD) osigurao za razdoblje 2000-2005 ideološku potporu američkom projektu redizajniranja Dejtona kroz nasilne intervencije dvojice visokih predstavnika, Volfganga Petriča i Pedi Ešdauna, o kojima je izrekao pohvalni stav u svojoj najnovijoj knjizi „Od rata do mira na Balkanu, Bliskome Istoku, i Ukrajini“ (knjigu možete preuzeti sa portala kojim Serwer rukovodi „peacefare.net“). Inače, knjiga opisuje rat u BiH kao proizvod isključivo Miloševićeve i srpske propagande i „etničkog nacionalizma.“
Npr. knjiga uopće ne spominje Aliju Izetbegovića u negativnome kontekstu, a svi podaci koji bi mogli kompromitirati bošnjačko-muslimansku stranu naprosto su ignorirani. Ne postoji referenca na slavni sastanak, u martu 1992., između Izetbegovića i američkog ambasadora Cimermana, nakon kojeg je Izetbegović povukao svoj potpis na Lisabonski sporazum za BiH, na štetu svih naroda (u uglavnom tajnim dogovorima, Izetbegović je „izradio“ i Hrvate jer je njegovo prihvaćanje tog sporazuma bilo, za hrvatsku stranu, uvjet za odustajanje od tzv. Livanjskog pitanja kao preduvjeta za hrvatski izlazak na referendum za neovisnost BiH 29. februara i 1. marta 1992.).
Što se tiče očevidno pro-bošnjačkih i protiv-srpskih stavova kod Dana Servera, dovoljno je spomenuti nekoliko primjera: Godine 2000., vrijeme kada je Ustavni sud BiH donio slavnu odluku U 5/98-III na zahtjev Alije Izetbegovića, a to je pripremilo put za ‘Petričeve amandmane“ i kasnije nelegitimno širenje državnih ovlasti, uključujući stvaranje Oružanih snaga BiH, Server, zajedno sa Jon Vesternom, objavljuje spomenuti izvještaj za USIP, o BiH, u kojem oni kažu i sljedeće: „Slabljenje entiteta, koji predstavljaju institucionalne verzije bivših zaraćenih strana, moguće je. Eliminiranje entiteta – kako su neki predložili – predstavlja privlačan prijedlog za one koji žele vidjeti BiH integriranu u većem stupnju. No, nužna politička volja može se stvoriti samo ukoliko Republika Srpska nastavi opirati se implementaciji Dejtona.“ (str. 6; imajte na umu da ovdje „implementacija Dejtona“ znači „implementacija Dejtona onako kako odrede SAD i Visoki predstavnici.)
Drugo, 2011. Server objavljuje tekst protiv ‘podjele BiH’ („The siren call of partition could lead only to disaster for Bosnia“). I u tekstu nalazimo dvije ključne stvari: prvo, nalazimo neistinitu tvrdnju da su, u Dejtonu, Amerikanci, kroz sam Dejtonski sporazum, „stali na stranu Bošnjaka“; što je donekle istina ukoliko imate u vidu način na koji je Dejton implementiran u razdoblju od 1996. do danas, ali ne i način na koji je Dejton prezentiran najmanje u razdoblju 1995-1997. Drugo, nalazimo vrlo jasan bošnjački argument za održanje BiH: Server neuvijeno kaže da će u BIH Bošnjaci uskoro sačinjavati 51% populacije. No, zanimljivo je da, istovremeno, on tvrdi da je jedan od argumenata protiv podjele sljedeći: ukoliko bi se BiH podijelila, bošnjačka mini-država predstavljala bi potencijalnu islamsko-terorističku prijetnju (!). Drugim riječima, Serwer nam kaže da, kroz postojeći aranžman, međunarodna zajednica čuva Bošnjake od njih samih. Istovremeno, Server nam kaže da ga, kao što je slučaj sa Željkom Komšićem, uopće ne zanima ključni koncept Dejtonskog Ustava, koncept „konstitutivnih naroda“.
Treće, želite li čuti o dodatnim Serverovim pro-bošnjačkim, i anti-srpskim stavovima, samo uguglajte „vijesti.ba, Dan Server“, i dobit ćete dovoljno podataka; stalno se ponavljaju napadi na Dodika, govori se o „pogubnom“ ruskom utjecaju, Srbi se, zajedno sa Hrvatima, opisuju kao problematičan, „separatistički“ faktor, itd itd..
Međutim, ovdje želim upozoriti na dvije stvari. Prvo, Server nema uopće problema sa iskazivanjem notornih neistina. Primjerice, gore spomenuta rečenica o ‘stajanju na stranu Bošnjaka kroz Dejton’ posve je neistinita. A u spomenutom USIP izvješću iz 2000. Server izriče tvrdnju koja je neuskladiva sa prethodnom rečenicom, pa čak i sa njegovim mnogim drugim rečenicama, a to je da Dejtonski sporazum predstavlja „političko-teritorijalni kompromis.“ (str. 3). Dakle, činjenica da netko predaje na Univerzitetu Johns Hopkins ne znači ono što su vijesti.ba rekle da znači, da je riječ o „uglednome profesoru.“ Naime, „ugledni“ je profesor sklon neistinama i izravnom lobiranju (koje je možda plaćeno, a možda nije – ja sam prije sklon vjerovati da nije, objasnit ću u nastavku zašto).
Dakle, drugo, preko Servera, i njegova lobiranja, ustvari se vide lako neke vrlo jasne stvari iz perspektive globalne politike. Naime, njegovo pro-bošnjačko lobiranje nema za cilj pobjedu ili poraz, ili konačnu superiornost/zadovoljstvo i inferiornost/nezadovoljenost, jedne ili druge strane. Zapravo, cilj se tog lobiranja sastoji u stvaranju što dužeg razdoblja nestabilnosti i situacije „niti rata niti mira“, odnosno, ponajprije „stanja rata osiguranog neoružanim sredstvima“. U Serverovoj priči nije toliko bitna „negativnost Srba“, ili Hrvata (vidi npr. https://vijesti.ba/clanak/413034/zapad-nece-priznati-nijednu-drzavu-koja-bi-nastala-otcjepljenjem-od-bih ), koliko je bitna činjenica da, favorizirajući jednu stranu u mirovnome sporazumu, a ponižavajući i vrijeđajući ostale strane, Amerika destabilizira taj mirovni sporazum, i to destabilizira ga ne samo lokalno nego i globalno. Serveru, kao i mnogim drugim američkim teoretičarima i praktičarima globalne politike, BiH može biti zanimljiva samo kao dio silnica-razdjelnica na globalnome planu: prvo u trokutu Amerika-Evropa-BiH; a onda u trokutu Amerika-BiH-Ruska Federacija. U prvome trokutu, BiH tobože dokazuje nužnost postojanja NATO jer „Evropljani“ moraju trebati Ameriku, kao saveznika, da bi rješili i rješavali jedan ‘evropski problem’, što BiH zapravo jest. I kad malo bolje pogledate, Server stalno naglašava ‘evropsku prirodu’ i rata u BiH i poslijeratnog nadzora BiH, što je daleko od istine, ali može dobro poslužiti u propagandne svrhe (ovo je odigralo posebno značajnu ulogu u vrijeme nakon kraja Hladnoga rata, kada su „neki Evropljani“ vjerovali da mogu i trebaju funkcionirati bez američkog vojno-nuklearnog kišobrana i bez NATO kao globalnog saveza).
Istovremeno, nestabilnost BiH, i navodni/prividni problem „Dodika“, Americi dobro služe i u drugome trokutu. Naravno da se Dodika opisuje uglavnom kao ‘Putinovu marionetu’, odnosno nekoga preko koga Rusija vrši destabilizirajući utjecaj na Balkan (vidi npr. https://vijesti.ba/clanak/462513/moskva-ima-pogubne-namjere-pogresno-je-zrtvovati-nato-put-bih-zbog-formiranja-vlasti). I eto nam opet Hladnoga rata, u drugačijoj, neideološkoj verziji. Pri tome Server i Serveru skloni propagandisti, a ova skupina uključuje i Jasmina Mujanovića, Reufa Bajrovića i Emira Suljagića, namjerno prešućuje činjenicu da je i nezadovoljstvo Ruske Federacije motivirano načinom na koji je, najmanje do 2011., Amerika upravljala procesom implementacije Dejtonskog sporazuma. Npr., Ruska je Federacija, u vrijeme Ešdaunova mandata, dotičnome čak zaprijetila „prekidom diplomatskih odnosa.“
I time dolazimo do ključne činjenice: nije toliko bitno što je Dan Server pro-bošnjački lobist. Više je bitno to što je on propagandist u službi američkog vojno-industrijskog kompleksa. Njegova priča ne služi niti Bošnjacima niti Amerikancima, niti naprednim, „građanskim“ Srbima…Njegova priča isključivo služi opravdavanju američkih vojnih intervencija i manje-više uvijek eksplicitnom podsjećanju da je svijet toliko zlo mjesto da ga samo američka Sila Pravednika može privremeno dovoditi u red, civilizirati, popravljati, ispravljati…. Sve dok je stanje u BiH loše, a zna se ko je za to kriv, Serverova priča ima svrhu; svrha te priče nije u istini niti u iskrenoj pomoći nekim skupinama i narodima, nego u osiguravanju plodnoga tla za projekciju američke vojne moći. Na stranici peacefare.net koju Server koordinira nalazimo vrlo istaknuti članak sa sljedećim naslovom: „Rat daje Americi njezinu ulogu u svijetu“.
Dakle, Server je ustvari dio američkog militarizma, dio priče o ‘manifestnoj sudbini’, svodiv na jednostavne zaplete u vestern-filmovima: o pravedniku koji silom, obično ubojstvima i izravnim dvobojima, oči-u-oči sa raznim „zločincima“, ispravlja nepravdu i širi prostor za ‘naš način života’, a to je „slobodno tržište, demokratiju, i ljudska prava“ (naravno, u skladu sa isključivo američkim nacionalnim interesima).
Bez njegova znanja, moja se putanja posljednji put presjekla sa putanjom Dana Servera krajem 2015. Nekako je on došao do Dejana Vanjeka, tadašnjeg savjetnika člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. I Dejan i ja tada smo još uvijek bili dijelovi mostarskog Instituta za Društveno-Politička Istraživanja (IDPI), a ja sam, objavljujući i tekst o tome, zagovarao rješenje hrvatskog pitanja na način povratka na status quo ante, tzv. „prethodno stanje“, prema međunarodnome pravu, jer smatram da Dejtonski Ustav prekršen je u ključnim odredbama na štetu hrvatskog (i srpskog) naroda. To znači da, kao i danas, zagovaram neposrednu i neodloživu obnovu aranžmana prije potpisa na Dejtonski sporazum, preko Vijeća sigurnosti UN, a to znači obnovu Herceg-Bosne i Republike Srpske sa izvornim nadležnostima iz 1994-1995. (Usput, vjerujem da vrijeme ne radi niti za Hrvate niti za Srbe; zapravo, realno, vrijeme ne radi za nikoga. Međutim, objektivno, SAD sebi može priuštiti duža razdoblja ‘mirovanja,’ odnosno ‘držanja stanja u uvjetima koji su samo polovično u američkome interesu.’)
Vanjek je, bez moga znanja ali i bez znanja ostalih članova IDPI, pisao Serveru i tražio njegovo mišljenje o politici povratka na status quo ante; naravno, posve predvidljivo, Server je o tome Vanjeku iskazao negativno mišljenje. Iz toga je pak Vanjek pogrešno zaključio da to ne bi odobrila ni Administracija SAD, a ja sam Vanjeku poručio da je mogao mene pitati o stavu kojeg će čuti od Dana Servera. Nažalost, današnja hrvatska politika u BiH ponaša se upravo kao ovaj bivši Čovićev savjetnik u vrijeme njegove polu-formalne komunikacije sa Danom Serverom (koji, dakle, ipak jest i dio ‘kreiranja američke politike u regiji’!): neutralni savjetnik bez vlastitoga stava, ali polu-svjesno u službi ključnog američkog pro-bošnjačkog lobiste.
