PIŠE: Muharem Bazdulj
München je prethodnih dana bio centar svijeta, ali ne zbog neke Bayernove utakmice, nego zbog još jedne u nizu tradicionalnih godišnjih konferencija o sigurnosti. Balkan je po mnogo čemu bio u fokusu, za promjenu čak i ne u nekim pretjerano negativnim kontekstima. Priča o Sjevernoj Makedoniji, odnosno kreativnom rješenju koje je okončalo problem koji je trajao preko četvrt vijeka dobila je dužnu pažnju, a premijeri Zaev i Cipras su toliko slavljeni i hvaljeni da izgleda ne spada u hiperbole priča koja se širi o mogućnosti da im se dodijeli i Nobelova nagrada za mir. Pošto Skoplje već ima svoju “nobelovku” (Majka Tereza je rođena u ovom gradu), ovo je šansa da se u tom smislu proslavi i mala Strumica (u kojoj je rođen Zaev).
Johannes Hahn je u istom tom Münchenu javno upitao Vučića i Tačija, predsjednike Srbije i Kosova, zašto i oni ne bi slijedili primjer koji su zacrtali Zaev i Cipras. Od malo čega u čemu su se njih dvojica složili, jedna je i stvar koja je neupitna: činjenica da je problem između Beograda i Prištine mnogo ozbiljniji od onog koji je stajao između Skoplja i Atine. Bilo kako bilo, neka predsjednici nastave da rade na svojim predsjedničkim pregovorima, a mi se vratimo premijerskoj problematici.
Naime, u Münchenu je bio i Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. On tamo nije privukao neku veliku globalnu pažnju, ali to je dobro. Ipak, iskoristio je priliku da iz Münchena govori za televiziju N1. Tom prilikom je rekao, između ostalog: “Moj mandat kao predsjedavajućeg Vijeća ministara će prestati isti dan kada bude usvojen prvi godišnji nacionalni program (ANP) i kada taj dokument pošaljemo u sjedište NATO-a u Bruxelles”, dodavši i ovo:
“Ne treba da se vežemo za bilo koju susjednu zemlju u našim najvažnijim vanjskopolitičkim ciljevima, a oni su definisani u strategiji BiH, to su EU i NATO-integracije. NATO-savez je u ovom trenutku najsnažniji, najperspektivniji, najstabilniji sigurnosni, ekonomski, društveni, odbrambeni kišobran, odnosno najsigurnija alijansa na čitavom svijetu (…) Ne mogu do kraja da razumijem moje kolege u Vijeću ministara BiH koje su već četiri puta odbile da usvojimo prvi godišnji nacionalni plan. Ne mogu da razumijem ni one koji im šalju poruke da to niti smiju niti trebaju raditi jer imamo i zakonske i sve druge potrebne pretpostavke da usvojimo takav program (…) Mi insistiramo da svi poštuju Ustav, važeće zakone, važeće odluke i važeću strategiju. A u svim tim dokumentima je vrlo jasno definisano kao pravna norma da BiH treba da nastavi sa svojim aktivnostima u vezi sa NATO-integracijama. Ovdje ne govorimo o punom članstvu u NATO-savezu. Govorimo o aktivaciji MAP-a koja nije vezana samo za odbrambeni segment već za jačanje ukupnog sistema snage održivosti BiH. Ne uslovljavamo bilo kojim drugim aktivnostima osim da se poštuju važeći Ustav i zakoni”.
Nakon što se, dakle, završila priča o potencijalnom učešću BH bloka u formiranju vlasti na federalnom i državnom nivou, počinje novo poglavlje pregovora bez izvjesnosti kad je riječ o tajmingu formiranja nove vlasti, jer se priča vratila na početak. Među srpskim strankama iz Republike Srpske postoji konsenzus da daljeg napredovanja prema NATO-u ne treba da bude, bez obzira na to što su u ranijem periodu upravo kadrovi iz RS-a podržali strategiju o kojoj govori Zvizdić. Indikativno je takođe da Zvizdić pokušava da malo “spusti loptu” i ostavi prostora za kompromis naglašavajući da aktivacija MAP-a nije identična punopravnom članstvu u NATO-u. Tu možda postoji prostor za određeni kompromis, ali kontinuitet posljednjih izjava političara iz Republike Srpske u tom smislu ne ohrabruje.
Zvizdić naglašava da bi posljednji dan njegovog (tehničkog) mandata mogao biti dan slanja ANP-a u Bruxelles. Kako sada stvari stoji, to bi se moglo odužiti. No kad se već spominje glavni grad Belgije, uvijek je poučno sjetiti se famozne krize u formiranju vlasti u Belgiji koja je nakon izbora u junu 2010. trajala sve do decembra 2011, što će reći oko godinu i po, ili ako ćemo biti precizni, tačno pet stotina i osamdeset devet (589) dana. Da bi se Bosna i Hercegovina takmičila sa tom cifrom, Denis Zvizdić bi morao biti na svojoj sadašnjoj funkciji sve negdje do proljeća 2020. Uostalom, ako Mostar sasvim pristojno funkcioniše sa gradonačelnikom čiji mandat je davno istekao, pa je čak i među kandidatima za Evropsku prijestolnicu kulture, možda je to i recept za Bosnu i Hercegovinu.
Šalu na stranu, tačno je da je jedan od ključnih testova demokratije mirna smjenjivost vlasti. Pošto u Bosni i Hercegovini, zbog silnih specifičnosti, domova naroda i čudesa, prava i suštinska smjenjivost skoro da i nije realno moguća, ostaje nam da se fokusiramo na mir. Kantonalne vlasti se polako formiraju, doći će nekad na red i Federacija, a što se tiče Denisa Zvizdića, on, po svoj prilici, još neko vrijeme neće biti u stanju potrebe da traži novo radno mjesto. Ako iz Evropske unije neko bude i prigovarao, a neće jer i kod njih tek slijedi cirkus oko evropskih izbora, uvijek je tu belgijski presedan; uostalom, Bosni i Hercegovini su dobronamjerni često savjetovali da bude neka Belgija na Balkanu.
(Oslobođenje)
