Kada bi, nekim čudom, sve stranke u Republici Srpskoj osim SDS-a preko noći prestale da postoje, obični smrtnici uopšte ne bi primjetili da se politička ponuda smanjila. Jer, unutar partije koju odnedavno vodi Mirko Šarović ionako im je dostupan kompletan ideološki spektar. Želite ljevicu? Nema problema, stiže odmah. Više vam odgovara centar? Sve u redu, imamo i to. Ipak preferirate desnicu? Bez brige, samo recite koliko da vam zamotamo da ponesete.
Najstarija politička organizacija u RS – ako ne računamo komuniste, sada strateški raspoređene u više kolona – ne pliva u haosu od juče. Svako ko je bio zatečen potpunom zbrkom u redovima SDS-a nakon aktuelnih napisa Nebojše Vukanovića i Dragana Mektića o poglavaru Srpske pravoslavne crkve patrijarhu Irineju, ukoliko ima dovoljno godina, treba da se osvrne na ratni i rani postdejtonski period, kada su i SDS i RS, pod okriljem Radovana Karadžića, funkcionisali prvo kao svojevrsne „konfederacije opština“, a zatim kao labave asocijacije regionalnih kneževina. Sticajem okolnosti, usljed dugog izbivanja iz vlasti, teritorijalno-feudalne konotacije otišle su u drugi plan, ali su „izgubljenost u svemiru“ i potpuno odsustvo minimalnog zajedničkog nazivnika u javnim istupima čelnika SDS-a dominantno obilježje ove stranke godinama unatrag.
Kada je Vukanović na svom blogu iznio seriju uvreda upućenih patrijarhu, od kojih je „najblaža“ ona u kojoj ga naziva „Judom“, Mektić mu se pridružio na Tviteru, dodajući ružnim epitetima odrednicu „nula“. Jeste se živopisni Hercegovac poslije ovog ispada pokajao i napisao da mu je „konj često brži od samara“ – za razliku od zadrtog ministra iz Prnjavora – ali to ne mijenja pretjerano činjenicu da je ozbiljna šteta već učinjena. Ne za njih lično, jer su im političke karijere i do sada bile zasnovane na sličnim, manjim ili većim skandalima i(li) provokacijama, već imajući u vidu okolnost da čitava ova situacija nema tek personalni nivo.
Jer, i Vukanović i Mektić politički će biti i proći, a isto važi i za sadašnjeg patrijarha, kada je riječ o crkvenoj hijerahiji. Međutim, u kolektivnoj svijesti šire populacije u RS, nakon izvjesnog protoka vremena, ostaće zabilježen samo taj momenat brutalne retorike, koja se neće posmatrati kroz prizmu pojedinačnih odnosa, već ukupne relacije SDS – SPC. Pri tome, u prošlosti nipošto nije bila riječ o nekompatibilnim adresama, već o nekadašnjem nacionalnom pokretu kojem su, u ranoj fazi postojanja, kritičari znali da pripisuju i klerikalizam zbog bliskosti sa institucijom koja ima sličnu reputaciju – nacionalne institucije, samo na duhovnom terenu, umjesto svjetovnog. Ako se to zna, u budućnosti sigurno neće biti razloga za ponos u SDS-u zbog takvog, rijetko viđenog načina komunikacije.
Nije sporno, može se polemisati i o povodu za burne reakcije SDS-ovog (ne)voljnog tandema – odluci Sinoda da se među dobitnicima Ordena Svetog Save nađu Aleksandar Vučić i Milorad Dodik i da im se ova priznanja uruče na svečanoj akademiji povodom 800 godina autokefalnosti SPC. Ima smisla podsjećanje da srpsko pravoslavlje kroz istoriju nije baš slijedilo rezon katoličkih biskupa, uobličen još u srednjem vijeku, pozivanjem na biblijsku rečenicu, izdvojenu iz konteksta: „Svaka vlast je od Boga“. Kada je već riječ o takvim paralelama, među vjerujućim Srbima, a pogotovo među njihovim ateističkim sunarodnicima, nije zaživjela ni vatikanska dogma o papskoj nepogrešivosti, kada bi se osvrtali na sopstvene crkvene poglavare – patrijarhe i episkope.
Konačno, ne treba ignorisati ni javno distanciranje mitropolita crnogorskog Amfilohija i umirovljenog vladike Atanasija od stava petočlanog Sinoda o ordenu za predsjednika Srbije, uz vjerovatno tačne tvrdnje da više od deset arhijereja dijeli njihove rezerve. Nisu daleko od istine ni opsrevacije prema kojima se glavni zagovornik svrstavanja uz svaku vladajuću opciju, prije svega u matici, od 1990. naovamo, kada je riječ o vrhu SPC, zaista zove Irinej, ali se ne preziva Gavrilović, kao sadašnji patrijarh, već Bulović, vladika bački.
Međutim, uz svaku od tih zapitanosti idu i dileme sa sličnom težinom, o kojima se uglavnom ćuti. Između ostalog, simptomatično je to da su oni koji su danas skloni da svaki gest tumače kroz dnevno-političku prizmu tokom prethodnih decenija bez naročitog negodovanja dočekivali druge odluke o dodjeli istog tog ordena vrlo kontroverznim osobama. Jer, ovo priznanje, koje je u doba Kraljevine imalo državni predznak, a poslije Drugog svjetskog rata crkveni, jesu dobile apsolutno nesporne i impresivne ličnosti, od Nikole Tesle do Aleksandra Solženjicina. Ali i figure čija imena i prezimena kod značajnog broja Srba sa obe strane Drine izazivaju nelagodu u želucu, kao što su Bogoljub Karić, Miroslav Mišković, Dragan Marković – Palma… Međutim, u vrijeme kada su medalje završavale na njihovim grudima, nigdje nije bilo današnjih boraca protiv tajkuna – iz RS ili Srbije, svejedno – da zagrme gnevom pravednika.
Očito, takvi detalji nisu dovoljno upotrebljivi u jednokratnim prepucavanjima u ovdašnjoj stranačkoj areni. Naravno, i gafovi poput Vukanovićevog i Mektićevog nemaju nikakvu upotrebnu vrijednost, čak ni onu koja je zasnovana na prizemnim mjerilima partijskih rejtinga. Međutim, ukoliko i ima nekakve bizarne koristi od njih, treba je tražiti u drevnoj mudrosti: „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svako pokaže svoj trag“. Samo, nevolja sa SDS-om je u tome što tragovi sa njihovog „zbornog mjesta“ vode na sve četiri strane svijeta.
Teško je reći da u istom pravcu idu čak i Vukanović i Mektić, ako se uzme u obzir različit odnos prema hrišćanskoj kategoriji kajanja. Na sasvim suprotnom smjeru nalazi se Milovan Bjelica, čijim posljednjim „bukvicama“, upućenim stranačkim konkurentima, jeste teško protivriječiti, ali ih je još teže povezati sa Cickovim nepobitnim autorstvom, kada, recimo, bilo koji poznavalac njegovog lika i djela naiđe na ovakve rečenice: „SPC vrijeme mjeri drugačije od običnih ljudi i institucija, ona računa sa vječnošću, i po tome se ravna i ogleda u svom djelovanju“. Po tankim žicama prebirao je i Miladin Stanić, dok se zaklinjao da je SPC za njega „svetinja“, ali tu individualni pečat nije bio upitan, kao ni u slučaju Sonje Karadžić, kada je ukazivala na „državotvornost“ stranke koju je predvodio njen otac i vraćanje Crkvi mjesta koje joj pripada u tom periodu.
Dosadašnje držanje Mirka Šarovića na poziciji predsjednika SDS-a, po svemu sudeći, garantuje nastavak stihije u ovoj stranci. Čak i ako se pretpostavi da hoće da se udalji od jednoumlja, te da ga prepusti nekim drugim partijama, jasno je da još nije zaustavio SDS na razumnoj udaljenosti od takvog „agregatnog stanja“, jer je riječ o struktura koja nastavlja sa višegodišnjim batrganjem u drugoj krajnosti – vrijednosnoj anarhiji. Požar izazvan prečestim odsustvom jasnih i usaglašenih stavova vrha SDS-a o bilo kakvim krupnijim pitanjima, Šarović gasi benzinom, uvjeren da će svaki izazov biti riješen tako što će se on, naprosto, praviti da ga nema, da ne postoji. A u ovom nastavku guranja stranačkih problema „pod tepih“ ostaće nezapažene i njegove suvisle teze, poput par trezvenih zapažanja o odnosu SDS – SPC, dok će na duže staze biti memorisano tek to da je Šarović rekao da Vukanović nije formalni član stranke, odnosno da Mektićeve tvitove ne čita!?
Nakon takvog providnog „kuliranja“, nema baš mnogo nade da će predsjednik SDS-a prestati da se „pravi Englez“ u svim osjetljivim situacijama, niti da će prestati da reaguje durenjem na svaki pogled preko ograde u njegovo stranačko dvorište, a o sugestijama ili primjedbama da se ne govori. Pa, ako je već sklon takvom „liderskom stilu“, neće imati kome da kuka ukoliko se, tokom svog mandata, suoči sa situacijom koju je opisao potpredsjednik stranke Nedeljko Glamočak: „Činjenica da u Statutu SDS-a stoji da će, u slučaju da stranka prestane sa radom, sva njena imovina pripasti Srpskoj pravoslavnoj crkvi, najbolje govori koliko je poštovanje naše stranke prema SPC“.
Govoreći svojevremeno o prethodnicima patrijarha Irineja – Pavlu i Germanu, pokojni pisac Brana Crnčević iznio je ocjenu zbog koje se vrijedi zamisliti: „U komunizmu, kada je Srbima trebao patrijarh – svetac, imali su patrijarha – političara. Kasnije, tokom ratova, kada nam je bio neophodan patrijarh – političar, imali smo patrijarha – sveca“.
Bilo to zapažanje tačno ili ne, o varijacijama na ovu temu moglo bi se ozbiljno razgovarati i u vrhu SDS-a. Ako ništa drugo, bar u trouglu Šarović – Mektić – Vukanović. Jer, kao svece ih sigurno neće zapamtiti, pri čemu im nije naročita utjeha spoznaja da takvih nema ni na čelu drugih stranaka u RS.
Ali, šta ako ih niko ne zapamti ni kao političare?
(banjaluka.net)
