PIŠE: Nedžad Latić
Nakon oslobađanja od komunizma, kada sam bio progonjen od strane tajne komunističke policije poznate kao Udba, samo zato što sam se družio sa grupom mladića i djevojaka koji su javno ispovijedali svoju vjeru tako što su išli u džamije i organizirali omladinska sijela, vjerovao sam da sigurnost kao tema života u ovom gradu više nikad neće biti u mom fokusu interesovanja.
Nažalost, već sam se ranije izjasnio u svojim kolumnama da danas više strahujem kako za svoju osobnu sigurnost, još više za sigurnost svojih najmilijih. Osjećam, da parafraziram jedan stih kralja lirike Hafiza Širazija, da je orao zuluma raširio krila nad Sarajevom, a da nema strijelca koji bi ga ustrijelio. Gorki paradoks je u tome što su oni, da kažem moji bivši prijatelji, koji su bili progonjeni u komunizmu, osvojili vlast i postali progonitelji i zulumćari poput orla iz prethodne parabole. Krila tog orla postali su mahom mladi ljudi, fanatizirani vjernici, koji se ne razlikuju od narkomana po ovisnosti o nasilničkoj ideologiji, kao i ovisnici o drogama. Čak im je imidž skoro istovjetan, kako po vanjskom izgledu. tako i po mentalnom sklopu koji se prepoznaje po njihovom osionom, bahatom i nasilničkom ponašanju.
Niko kao oni nije iskoristio, naprimjer, društvene mreže, da kukavički širi svoju idologiju mržnje i nasilja. Tako je ovaj grad o kojem su bar muslimanski pjesnici pjevali kao o “džennestskom saraju” postao kloaka najcrnjih slutnji gdje je umukla pjesma i kikot mladića i djevojaka sa sarajevskih uranaka. Tu gluhoću narušavaju “kliktaji” strašnog orlušine zuluma koji ga je natkrilio.
Taj orao zuluma oduzeo je život mladiću Dženanu Memiću 8. februara 2016. godine, dok je u mladalačkom zanosu uživao u noćnoj šetnji ilidžanskom alejom. Sve što znam i što sam čuo o tom događaju podsjeća me na jeziv iblisovski scenarij u kojem su učestvovali četvorica osionih i bahatih mladića koji su zaslijepljeni ljubomorom i pohlepom kidisali na jednog dobrodušnog i razdraganog mladića da bi ga “rastavili sa dušom”. Nakon tih saznanja i pod takvim dojmom napisao sam tekst u kojem sam arlauknuo na “orla zuluma” koji cijeli grad drži u strahu, tako da niko nije smio ni pisnuti, iako su mahom svi saznali šapučući “od usta do usta” kako je i ko je ubio Dženana.
Od tada njegova familija, babo i sestra, pokušavaju istjerati pravdu na vidjelo koju su režimske policijsko-sudske strukture zapretale u najzamršeniju mrežu kriminala i korupcije kojom je premrežen ovaj grad. Ipak, zahvaljujući hrabrosti pojedinaca, poput sudije Igora Todorovića, prilično su raskrinkani akteri, njih možda 40-tak, od sudskih vještaka i policijaca do tužioca, pa stoga epilog trogodišnje pravne agonije nije tragično završen. Zahvaljujući upornosti oca Muriza koi je organizirao javne proteste i (po)kucao na vrata svim pravnim i političkim subjektima, istina o ubistvu njegovog sina prilično je rasvijetljena, iako predstoji sigurno još dugačak put do konačne pravde.
Ono što je dodatno zaboljelo sve poštene i uplašene Sarajlije jesu činenice da se Bakir Izetbegović kao nacionalni vođa oglušio o ovaj slučaj, a potom i malobrojost prisutnih građana na protestnim skupovima koje je organizirala familija Memić. Posebno je to sramotna činjenica nakon usporedbi sa demonstracijama u Banjoj Luci koje su organizirane zbog ubistva mladića Davida Dragičevića. Analitičari tvrde da je razlika u broju demonstracija u Sarajevu i Banjoj Luci rezultat manjka organizacijskih sposobnosti porodice Memić koja nema dovoljnu medijsko-političku podršku. Međutim, to su tehnička pitanja i nisu iz domena iskonske borbe za pravdu i slobodu. Pravilnije bi bilo usporediti žalopojke organizatora sjećanja na stravični masakr koji se desio na Markalama zbog malog broja građana koji su bili prisutni na ceremoniji polaganja cvijeća za poginule sugrađane. Očito su Sarajlije oguglale i otupile od tako nesuvislih režimskih ceremonija zatomljenih u demogoški patriotizam. Zato, vjerujem da Iblis, lanetullahi alejhim, vrištao od dragosti povrh Igmana što je uspio toliko umrtviti srca ljudi koji su jučer bili meta snajpera, da danas ne suosjećaju sa roditeljima ubijenih mladića i nemaju pijeteta prema sugrađanima poginulim od četničkih granata.
Posebno Iblis, proklet bio, vrišti od radosti kad vidi vile na Poljinama gdje je izginulo i izranjavano stotinjak mladića, Dženanovih vršnjaka, ljeta 1992. godine u pokušaju prvog proboja i deblokade Sarajeva.
Jedan od stanovnika sa tih Poljina je i Bakir Izetbegović kojeg sam u prvom tekstu o ubistvu Dženana optužio kao ubicu. Ne znamo ko je stvarni Dženanov ubica, a i da znamo, ne trebamo ga smatrati takvim sve dok to ne dokaže sud. Možda smo u silnoj ljutnji prerano spomenuli neka “sumnjiva lica” među kojima i sina Alije Budnje, Muamera. Bio on to ili ne, do sada smo mu nanijeli nepravdu, što nije dostojan čin onih koji traže pravdu za sebe i bore se protiv nepravde. Istraga se treba fokusirati na državne organe koji su uništili tragove i dokaze kako bi se što teže otkrio ubica.
Također stoji optužba na Bakira Izetbegovića koji se deklarira kao vjernik i sljedbenik Knjige u kojoj piše da onaj ko ubije jednog čovjeka ima grijeh kao da je ubio cijelo čovječanstvo. Ovaj ajet su bezbroj puta izgovorili u svojim govorima kako vjerski tako i politički bošnjački prvaci obračajući se svojim sunarodnjacima. Ako bi kontekst ubistva Dženana Memića doveli u značenje i poruku ovog ajeta, onda se komotno može poručiti da onaj ko je ubio Dženana ima grijeh kao da je pobio cijeli grad. A političko iščitavanje ovakvih poruka može biti da su rezultat općeg terora, straha i zuluma kojeg sprovodi režim na čelu sa Bakirom izetbegovićem, vrlo česta ubistva mladića i djevojaka na trotoarima Sarajeva. Jednom je Bakir Izetbegović poručio sa predizbornog skupa svoje stranke čija je snaga u zlu, da će se obračunati sa “žestokim momcima” koji siju smrt po Sarajevu. To znači da je priznao zlodjela, ali nikad nije ni prstom mrdnuo po tom pitanju kao ni u slučaju Dženana Memića, iako je zaplakao pred njim.
Kako saznajem, na treću godišnjicu smrti Dženana Memića bit će promovirana pjesma posvećena njemu, čiji su autori i izvođači Armin Muzaferija i Eldin Huseinbegović, a da će se skup podrške “Pravda za Dženana” održati 16. februara. Volio bih da ovo bude tako masovan skup da više ne budemo imali potrebe demonstrirati zbog nepravde, a da ni meni sigurnost kao tema života u mom voljenom gradu neće biti zanimljiva!
(The Bosnia Times)
