PIŠE: Nedžad Latić
Ne znam odakle da počnem pisati ovu kolumnu – da li da odmah otkrijem kako imam informacije da je Alisa Mutap, koja boluje od neke vrste epilepsije, progovorila, što će reći da joj se vratilo sjećanje na nemili događaj od 8. februara 2016. godine kada je ubijen njen momak rahmetli Dženan Memić, ili da počnem od intervjua Nermina Nikšića u kojem je definitivno rekao zbogom Bakiru Izetbegoviću ostajući pri odluci da ni on, odnosno njegova stranka, kao ni bilo ko drugi neće i ne želi koalirati sa SDA.
Moja dilema proizlazi iz činjenice da su obje ove informacije jednako važne za ishod političkog košmara, kojeg sam okarakterizirao kao sumrak demokratije, odnosno smjene bošnjačkog režima i njegovog baršunastog diktatora Bakira Izetbegovića sa trona bošnjačkog pijemonta.
Ipak, da prednost damo slučaju ubistva Dženana Memića koji bi mogao dobiti epilog upravo kroz prisjećanje Alise Mutap.
Ona se nakon jednog ročišta na Kantonalnom sudu u Sarajevu, na kojem je bila kao ključni svjedok, oglasila pismom upućenom javnosti i Dženanovom ocu Murizu Memiću.
U tom pismu Alisa se pozivala na dokumentaciju, njene nalaze, mišljenje ljekara vezano za amneziju, između ostalog i nalaze Alisine dijagnoze (epilepsije) od 2009. godine, prvo s Pedijatrijske klinike u Sarajevu (Neurološko savjetovalište), pa onda i drugih ustanova. „Amnezija je stanje, a epilepsija bolest. Vrsta epilepsija ima jako puno i Alisa ima jednu od njih“, pisalo je u pismu.
Navodno, ona nikad nije tvrdila da se ne sjeća događaja od 8. februara 2016. godine zbog epilepsije, nego je odgovorila na pitanje tužioca o njenom zdravstvenom stanju.
Ovo pismo objavili su režimski mediji na naslovnicama, jer se desilo u vrijeme izborne kampanje i imalo je za cilj umiriti građane koji su u Sarajevu demonstrirali tražeći pravdu za Dženana.
Sad kad se Alisa prisabrala i odlučila progovoriti, bez obzira na njene motive, za očekivati je da će barem približno kazati da se desilo ubistvo u kojem su učestvovala bar dvojica sinova ilidžanskih tajkuna. Ne bih da prejudiciram, ali očekujem potvrdu svojih navoda u tekstu kojeg sam objavio pod naslovom „Alijin sin je ubica“ i koji je, bez ikakve lažne skromnosti mogu ustvrditi, skrenuo pažnju javnosti na to ubistvo i možda preokrenuo tok tog monstruozno montiranog procesa.
Sve ove informacije o ubistvu Dženana, pa čak i imena osumnjičenih, dao sam Bakiru Izetbegoviću. Naknadno sam saznao da je Izetbegović, na moj nagovor, primio i Muriza Memića i vjerujem da ga je i on još detaljnije informirao o tom slučaju i da je čak i plakao pred njim. Pored svega, Izetbegović se nikad nije oglasio niti izustio Dženanovo ime. Čak šta više, šepurio se sa svojom svitom u predizbornoj kampanji po Ilidži grleći se i ljubeći sa tajkunima čiji su sinovi bar osumnjičeni kao Dženanove ubice.
Eto tako, i ta nesretna Alisa i pored bolesti epilepsije smogla je snage prisjetiti se jezivih scena premlaćivanja mladića u noći negdje na ilidžanskoj aleji, kao iz najstrašnijih horor filmova, a Bakir Izetbegović još uvijek uspijeva držati naciju pod amnezijom kad su ovakva i druga slična ubistva u pitanju.
Navodno, Dalida Burzić kao kantonalna tužiteljica ovih dana dobiva suspenziju, ili premještaj, nije bitno. Karijera Dubravka Čampare, kao najodanijeg Izetbegovićevog tužioca, sve su prilike, bliži se kraju… Očito, kockice režima ispod kojih se zataškavao kriminal, pa i ubistva, dobivaju domino efekat. Zbog toga su, još je očitije, bjesomućni napadi „odreda smrti“ koji pokušavaju zastrašiti prokazivače i zviždače te političke oponente sve češći i sve žešći…
Ako toga nisu svjesne izmanipulirane bošnjačke mase, očito su toga konačno postali svjesni sami političari. Jedan od njih je, eto, Nermin Nikšić. On tačno zna da bi u slučaju koalicije SDP-a sa SDA vrlo brzo bio uhapšen, kao i Fahrudin Radončić. Nikšiću je Dragan Lukač „visio za vratom“ tokom cijele kampanje, prijeteći svojim inspektorima otkazima, jer su nesposobni naći neku Nikšićevu kriminalnu radnju dok je bio premijer Federacije BiH. On je svjestan da ga kao lidera opozicije režim ne smije hapsiti i stoga odbija svaku pomisao koaliranja sa SDA. Tako je Bakir Izetbegović dobio imidž kakav je imao jedan od zloglasnih agenata Udbe Bahrudin Buri Bijedić. Navodno je Sarajevom kružila krilatica „čuvaj se Burijevog poljupca“, jer koga Buri potapše, zagrli ili ne daj Bože poljubi, taj je osvitao u bajbukani.
(The Bosnia Times, 28. 10. 2018)
Alijin sin je ubica: Ako cijeli grad zna, zašto niko ne smije reći ko je i kako ubio Dženana Memića?
Još od rata ne čitam crne hronike. Pa čak i na portalu pokušavam poštedjeti čitaoce vijesti koje u sebi sadrže uznemirujuće scene nasilja. Jednostavno mi više ne može “stati pod kožu” toliko boli zbog scena da mladost Sarajeva tolike godine umire na pločnicima trotoara. Tako sam ignorirao i smrt Dženana Memića koja je izazvala bunt građana koji su tražili smjenu tužiteljice Dalide Burzić. I opet, frustriran jalovim raspravama i lažnim obećanjima vlastodržaca kako će se konačno (!) obračunati sa kriminalcima u gradu, ne bih se upuštao u ovaj slučaj jer će na kraju, kao i desetine sličnih saobraćajki, biti završen po onoj narodnoj “ujeo vuk magarca”.
Tek kad me je nazvao jedan poznanik i zamolio kako bismo se hitno trebali vidjeti jer ima “ekskluzivnu informaciju” za mene, i ja pristao da zbog toga popijem kahvu s njim, ovaj tragični događaj sam počeo shvatati ozbiljno. Jer taj poznanik tvrdi da je jedan od aktera ubistva Dženana Memića sin Alije Budnje, jednog od najopskurnijih SDA-ovih tajkuna koji posjeduje enormno bogatstvo i nekoliko kultnih hotela na Ilidži.
Već dugo odbijam da se bavim “krvarinom” tvrdeći kako nisam Sherlock Holmes, te da me ni Bog ni narod ne duži da ja istražujem mnogobrojna, a zataškana ubistva u gradu. Preporučio sam poznaniku da tu informaciju ponudi nekim drugim novinarima željnim takvih ekskluzivnih informacija ili grlatim opozicionim liderima željnim vlasti. Moj poznanik je bio u vlasti i ozlojeđen je na neke ljude iz vrha SDA sa kojima se sukobio. U sljepilu svoje mržnje prema dojučerašnjim kolegama povjerovao je da bi demonstracije, koje je već bila najavila rodbina ubijenog mladića Memića, mogle prerasti u opći narodni bunt kakav se već jednom izlio ov(akv)ih februarskih dana u Sarajevu prije nekoliko godina. Ova je informacija, da je tada bila objavljena, po njemu, mogla biti inicijalna kapisla za masovni bunt jer je građanima “svega preko glave”.
Razočarao sam poznanika izravno mu rekavši da ne želim učestvovati u tome i da ne vjerujem da će se više ikada ponoviti demonstracije u Sarajevu, te da ni one nisu bile motivirane iskonskim građanskim buntom, već da ih je i organizirala “balijska udba”.
No, nije da me poznanik nije ubijedio da je zaista sin Alije Budnje akter ubistva i da su istražni organi svjesno i namjerno, kao i u nekoliko slučajeva ranije kad su u pitanju “saobraćajke” sa tragičnim posljedicama, skrenuli istragu u pogrešnom smjeru i optužili, a potom i osudili neke Rome.
Zato sam na internetu istražio priču do kraja. Usput sam, onako uz kahvu, vršio anketu p(r)ovjeravajući svoju “ekskluzivnu informaciju”. Gle čuda; došao sam do zapanjujućih rezultata svoje ankete: svi “anketirani” su znali i tačno definirali da iza zataškavanja slučaja ubistva Dženana Memića stoji Alija Budnjo. Dakle, otkrio sam da cijeli grad zna ono što niti jedan medij u Sarajevu ne smije objaviti! Pošto sam se već razočarao u opoziciju, tu samozvanu ljevicu, i naoštrio se da se razračunam sa njima, posebno imam pik na folere iz Naše stranke, odlučio sam pisati o ovoj temi i adresirati je na njihov politički konto. I ovaj slučaj me uvjerio da su samo oni gora sorta političara od aktuelnih (SDA-ovih) vlastodržaca. Oni bukvalno zataškavaju i opstruiraju mnoge istrage za golemi i stvarni kriminal, tako što, poput Budnje, pronađu krivce u “ciganima” na kojima iskale svoj cinizam.
Tako se njihov lider Peđa Kojović hudnjak satra pronalazeći fašiste među mrtvim bošnjačkim pjesnicima – Busuladžićem, Nametkom, Čolakovićem, a hudu Sabinu Čudić, svršenicu “prestižnog” fakulteta Ejuba Ganića, kandidira za funkciju gradonačelnika Sarajeva, samo da bi isfolirao “pluralizam” i dao legitimitet kandidaturi jednom mahalskom derletu Abdulahu Skaki. Ovi bezbojni urbani gulanferi, kako se predstavljaju, kojima su usta puna multikulturalizma, internacionalizma i kosmopolitizma, služe Bakiru Izetbegoviću samo da bi ga imao ko počešati po leđima, jer je objema rukama zauzeo i ovladao metropolom.
A zar priča o fatalnoj ljepotici sa Ilidže, u koju se zaljubljuje sin iz imućne porodice, koja je svakako na sumnjiv način stekla bogatstvo, a ona ga odbija i izlazi sa drugim momcima, poput ljepuškastog i kuražnog mladića Dženana, koji se ne boji prijetnji ljubomornog nasilnika, ne zaslužuje knjišku obradu?! A pošto priča ima tragičan svršetak sa backgroundom koji može oslikati svu političku tamu i beznađe koje se nadvilo nad “Zlatnom dolinom”, kako Srđan Vuletić vidi Sarajevo, zar to ne bi mogla biti građa za ozbiljan političko-kriminalni triler?! Još ako se uzme simbolika Vrela Bosne, kao mjesta radnje, priča bi mogla imati revolucionarnu poruku ko stvarno vlada “Vrelom Bosne”! Tim prije, jer su mediji imali prilike (od)slikati nekoliko važnih političkih skupova koji su desili na Vrelu Bosne, odnosno na posjedu Alije Budnje.
Tamo se, u hotelu Terme, proslavljao ljubilej SDA, gdje je lider ove stranke izrekao jednu od najvećih političkih laži – da je SDA uradila za Bosnu i Bošnjake koliko svi drugi politički lideri i stranke u zadnjih sto godina. Tamo je na predizbornom skupu boravila i Sebija Izetbegović i udijelila pregršt poljubaca odanim i radinim saradnicima njenog muža. O tim poljupcima su novinari pisali kolumne razvrstavajući tako Bakirove miljenike. U fokusu su bili Asim Sarajlić, Amir Zukić, dežurni krivci, što je apsolutno pogrešan pristup tematici. Oni su pravi marginalci u odnosu na ovu priču koja odslikava ko stvarno vlada Sarajevom!
I o tom brkatom seljoberu Budnji zna(lo) se sve; gradio je džamije koje je svečano otvarao reis-ul-ulema, družio se sa šejhovima, kupovao limuzine (glavnim) sarajevskim imamima, plaćao liječenje Sulejmanu Tihiću, samo da bi se domogao bogatstva!
E, sad ne znam, da je ovo postratno vrijeme, kad mediji nisu bili tajkunizirani, da li bi Senad Avdić, bivši urednik “Slobodne Bosne”, objavio ovu informaciju, a vjerujem da bi. Ako ne on, onda bi sigurno to uradio Senad Pećanin, bivši urednik magazina “Dani”. I već vidim, naslovnicu “Dana”: “Alijin sin je ubica!” Jer tadašnjim (opozicionim) medijima glavni junak svih priča bio je samo Alija. Manje je bitno kako se prezivao. Pored rahmetli Alije, stotine tekstova bilo je posvećeno mafiji, od dvojice Ćela, rahmet im dušama, do Oručevića i Tigra…
Sjećam se da smo, valjda zbog takvih naslova, nas trojica, kao urednici sedmičnika “SB”, “Dana” i “Ljiljana”, bili prozivani kao novinari protiv kojih je podignuto najviše tužbi zbog klevete.
Zaista, zbog tih sutkinja, koje su mi djelovale kao domaćice, bio sam i napustio novinarstvo. Sudila mi je i Lejla Fazlagić, na primjer. Da ne ispadnem mizoginik, moram naglasiti da mi stvarno nikad nije sudio sudija muškarac! Zato mislim da poslije Salema Mise i Amira Jaganjca, rahmet im duši, nema više “muda” u tužilaštvima koja bi ovaj slučaj smjela istjerati na čistac!
Da su mediji nekadašnji, Dalida Burzić ne bi silazila sa naslovnica dok ne bi uprla prstom u Aliju Budnju!
Stoga je moj dojam da je vlast likvidirala sarajevsku mafiju zbog konkurencije jer u svojim redovima ima(la) mnogo mafiozo tipova. Razlika je samo u tome što smo mi smjeli pisati o opasnim mafiozama, a današnji mediji ne smiju pisnuti o mafijašima u vlasti! Stoga su vlastodršci toliko benevolentni i ne boje se ni prozivki medija, niti demonstracija. Tek su se malo prerušili da se ne (pre)poznaju; Budnjo ima brkove, Bakir ima bradu…
(The Bosnia Times, 18. 2. 2017)
