Na promociji knjige “Zašto da propustimo tu priliku” Vesne Kešelj u Foči istaknuto je da se ovaj dokumentarni roman sastoji se od sedam istinitih životnih priča, u kojima autor traga sa smislom postojanja.
Vesna Kešelj je novinar rodom iz Sarajeva, kako kaže, sa ličnom kartom u Trebinju.
Ona ističe da je u književnoj formi prenijela istinite priče šest savremenika, koje je poznavala, iz Sarajeva, Trebinja i sa Kosova i Metohije, a odnose se uglavnom na dešavanja na ratištima u Sarajevu i Hercegovini, za vrijeme građanskog rata u BiH, kao i sudbinu jedne istorijske ličnosti – Katarine Vlastelinović, koja je u 19. vijeku za srpsku crkvu otkupila zemljište na Miholjskoj Prevlaci i obnovila manastir, koji je bio prvo sjedište Zetske episkopije.
“Bilo mi je važno da u književnoj formi ispričam njihove istinite priče, ne fikciju, već stvarnost”, kaže Kešeljeva.
Podnaslov knjige “Sedam poglavlja jedne zajedničke povijesti” isti je kao podnaslov djela Danila Kiša “Grobnica za Borisa Davidoviča”, a Kešeljeva navodi da je ovo jedna vrsta njenog dijaloga sa velikim srpskim piscem.
“To su sve potpuno različita ljudska iskustva i suština je u Kišovom citatu da je težnja književnosti da se na što manjem prostoru da što veće ljudsko iskustvo. To sam pokušala, da iznesem dramatično ljudsko iskustvo u književno priihvatljivoj formi”, objašnjava autorka.
Knjiga je nazvana po jednoj od njenih priča, a koja se odnosi na susret Kešeljeve sa jednim monahom sa Kosova i Metohije, odnosno, kako je pojasnila, o prilici koju svi imamo u životu. Na šta tačno se odnosi ta prilika autorka je prepustila čitaocima da saznaju iz knjige.
Profesor Bogoslovskog fakulteta u Foči Darko Đogo istakao je na sinoćnjoj promociji da je stil pisanja knjige izrazito živ, da svaka stranica donosi duboko potresno životno iskustvo, te da kroz svih sedam poglavlja autor traga za smislom života i smislom stradanja.
“Knjiga se sa jedne strane čini kao prosti zbir sedam dužih pripovjetki ili sedam kraćih novela, ali sa druge strane u svakoj od njih su se pomiješali dnevnički stil, poezija i reporterski stil na takav način da je to zgusnuta atmosfera potrage za smislom u najdubljim ponorima besmisla. To je potraga autora, ali i svakog čovjeka da u jednom vremenu nađe suštinu stvarnosti, odnosno suštinu međuljudskih odnosa”, naveo je Đogo.
On je napomenu da je posebna vrijednost knjige njena istinitost – što umjesto izmišljenosti sadržaja, čime je, kako smatra, savremena knjižesvnost opsjednuta, svjedoči život.
“Događaji iz ratne Grbavice iz 1992. godine ili iz Boke Kotorske iz 19. vijeka, svojom fascinantnom sadržajnošću nadilaze potrebu pisca da fantazijom sustigne stvarnost”, naveo je Đogo.
Prema njegovim riječima, u srpskoj kniževnosti i uopšte u srpskoj kolektivnoj svijesti gotovo da je zaboravljena žrtva sarajevskih Srba u proteklom ratu, a ova knjiga je jedno od rijetkih književnih djela koje tretira tu tematiku.
“Knjiga koja se dešava na Grbavici 1992. godine je opomena da u kolektivnoj svijesti imamo toliko zaboravljenih Grbavica, toliko praznih mjesta, toliko žrtava koje su prepuštene zaboravu. Kultura koja zaboravlja ono što se desilo relativno nedavno, na koji način može da se sjeti onog iskonskog, a takođe žrtvovanog – to je pitanje svih pitanja, kako se sjećati Kosova, ako se ne sjećamo Grbavice?”, zaključio je Đogo.
(Srna)
