Poznato je da se prve detaljnije ocjene rada većine vlada u svijetu iznose 100 dana nakon formiranja. Ovakav običaj zaživio je i na javnoj sceni Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Kada je već tako, valjda nije sporno da se dometi opozicionih lidera vrednuju 200 dana poslije njihovog dolaska na čelnu poziciju u sopstvenoj partiji.
Upravo je toliko vremena prošlo od izbora Mirka Šarovića za predsjednika Srpske demokratske stranke. Kako je on iskoristio period od 30. juna prošle godine, kada je dobio povjerenje tijesne većine delegata na izbornoj skupštini da preuzme vodeću funkciju u SDS-u? Čak bi i oni koji su glasali za njega tog dana morali da priznaju – bio je krajnje oprezan. Posmatrači van stranke, bez obaveze da se pridržavaju unutarpartijske kurtoazije, rekli bi da je istrajavao na takvom stilu do te mjere da se našao na ivici potpune pasivnosti.
Pri tome, uopšte nije riječ o odnosu prema vlasti. Šarović jeste, u principu, zadržao relativno oštru retoriku prema vladajućem bloku i u tome se ne razlikuje naročito od dvojice prethodnika, Vukote Govedarice i Mladena Bosića. Međutim, za učinak određene političke opcije nije važan samo gard njenog vrha prema konkurentima, već i unutrašnje stanje s kakvim kreće u presudna odmjeravanja snaga sa protivnicima. Baš to je teren na kojem je Šarović ispoljio totalnu inertnost, iako je šest i po mjeseci, koliko je on na mjestu prvog SDS-ovca, sasvim dovoljan raspon da bar pokaže u kojem pravcu idu njegove namjere, ako je već „generalka“ iluzija.
Sve što je Mirko Šarović učinio u tom fahu jeste maratonska, višemjesečna procedura kompletiranja Predsjedništva stranke i imenovanja najbližih saradnika njenog šefa. Na kraju, ispostavilo se da je personalno rješenje za zamjenika predsjednika, Rado Savić iz Lopara, sasvim solidno, ali se to ne može reći za situaciju u kojoj Šarović prilično dugo nije demantovao, niti potvrdio raširene procjene da će za „broj 2“ pod njegovim okriljem postati Milan Miličević. Takvo poigravanje može sebi da priušti osoba koja je na unutarstranačkim izborima savladala „izazivača“ sa najmanje 90 odsto osvojenih delegatskih glasova. Ali, ako se zna da to u duelu Šarović – Miličević nije bio slučaj i da je odlučilo tek 15 ruku, po svemu sudeći iz Zvornika, „miroljubivu koegzistenciju“ ovog dvojca u budućnosti garantovalo bi samo „unapređenje“ poraženog, a ne potcjenjivanje, u vidu zadržavanja na protokolarnoj funkciji predsjednika Glavnog odbora.
Mada su pomaci u rukovodstvu stranke bili izuzetno spori, bar su se desili, što je sasvim izostalo „po dubini“ partije. A to je u SDS-u nerijetko, u protekle tri decenije, bilo važnije od strukture formalnog vrha stranke. To znači da je jedini preostali veći centar u RS pod kontrolom SDS-a, Bijeljina, i dalje „država u državi“, kada je riječ o ovoj partiji. Predugo su iz stranačke centrale blokirali svaki pokušaj Miće Mićića da iskorači iz lokalnih i regionalnih okvira, tako da ne bi bilo iznenađenje da nakon predstojećih izbora, krajem 2020. godine, on krene sličnim putem kao Obren Petrović i napravi određeni aranžman sa Miloradom Dodikom i SNSD-om.
Tako to biva kad tri posljednja lidera SDS-a, uključujući aktuelnog, imaju petlju da svašta kažu prvom čovjeku republičke vlasti, ali ne i „okružnim šerifima“ u vlastitim redovima. Umjesto toga, sa Dobojlijom Petrovićem godinama su se igrali mačke i miša, nespremni da mu jasno saopšte kako vide njegov status, pa su na kraju dočekali da on diktira rasplet. Sve što bi se moglo desiti sa Mićićem samo je ponavljanje ove matrice, uz eventualne semberske i individualne nijanse potencijalnog razlaza.
Takođe, Šarović istrajava u uvjerenju da je moguće da u istoj stranci bez problema, rame uz rame, funkcionišu i Dragan Mektić i Milovan Bjelica. Možda to i jeste izvodljivo, ali, uz neminovnost da se zagovornik takve teorije uvjeri u jedno od osnovnih pravila ovdašnje politike – ko se ne bavi sobom u fazama kada izbora nema na vidiku, baviće se ili neposredno uoči glasanja, kada to ima značajne posljedice po rezultat, ili odmah poslije objavljivanja konačnog skora na semaforu, kada to ima krupne efekte na unutrašnju stabilnost stranke.
Osim što su postali nekakvi ideološki graničnici SDS-a u ovim postideološkim vremenima, Mektić, čije je zbrkane javne istupe povremeno bilo teško razlikovati od verglanja Denisa Bećirovića, i Bjelica, sa izjavama koje su na momente djelovale kao nastavak ugodnog ćaskanja sa Stašom Košarcem, danas sve više predstavljaju i geografski ram realnog uticaja SDS-a, fokusiranog na prostor između Sokoca i Prnjavora.
Jer, već 30 ljeta, od osnivanja, ova stranka nikako da odustane od potcjenjivačkog odnosa prema Krajini. Koja, naravno, nije važnija od ostalih regija RS u smislu „kvaliteta“ populacije, ali bi, bar sa stanovišta matematičkog rezona o broju glasača, morala da ima primjereniji status u projekcijama nominalnih nasljednika ratnog rukovodstva Srpske, uglavnom popunjavanog sarajevskim i drugim kadovima sa istoka Republike. Međutim, predsjednici SDS-a dolaze i odlaze, a ništa se ne mijenja, pa ni Šaroviću nije čudno kada Mektićevi kontroverzni tvitovi bivaju zapaženiji od (nepostojećih) izjava novoizabrane članice Predsjedništva Maje Dragojević – Stojić iz Prijedora, odnosno kada rečenice iz Bjeličinih blogova imaju veću citiranost od svih obraćanja javnosti predsjednika banjalučkog odbora Slavka Grbića, od izbora na tu funkciju do sada. Navika vrha SDS-a da Krajinu posmatra kroz prizmu degradacije mogla bi se nazvati fenomenom „Savo Ćuk“, po posljednjem gradonačelniku Banjaluke iz ove stranke, čijeg se bitisanja na mjestu predsjednika Skupštine opštine – i to zaključno sa prelomnom 1997. godinom, kad se desio razlaz sa Biljanom Plavšić – danas gotovo niko i ne sjeća, što dovoljno govori o kapacitetu.
Uporedo s tom boljkom, SDS je posljednja četiri ljeta bio suočen i sa sindromom „Darko Babalj“, nazvanom po predsjedniku Gradskog odbora u Istočnom Sarajevu i čovjeku koji je čitavo vrijeme participacije SDS-a u Savjetu ministara slovio za glavnog „selektora“ u kadrovskim odlukama o zapošljavanju u zajedničkim institucijama BiH. Naravno, domaće političke stranke odavno nisu puka „udruženja ljubitelja RS“, već svojevrsna preduzeća koja imaju rashode, pa su im, logično, neophodni i prihodi. Ali, ako određena partija većinu svoje retorike zasniva na tezama o „moralnoj superiornosti“ nad konkurencijom, onda je najmanje što se može očekivati od nje to da ne prekrši sve principe zbog par ministarskih fotelja, nekoliko desetina direktorskih pozicija i par stotina činovničkih radnih mjesta u bh. institucijama za pripadnike nomenklature SDS-a.
Sitna računica je, međutim, bila jača od bilo kakvog krupnijeg rezona, pa je zbog dobrih plata za tu grupaciju između 2014. i 2019. SDS sam sebe doveo u poziciju da se izloži žestokim kritikama vladajućeg bloka sa nivoa RS u skladu sa matricom „oni štite interese Sarajeva, nama je važna Srpska“. To što Šarovićeva stranka, zajedno sa PDP-om, nije koristila u pretjeranoj mjeri isti mehanizam od 2000. do 2005. godine, kada je situacija bila obrnuta, više govori o njihovoj komotnosti i uvjerenju da će duže vladati, nego o aristokratskim manirima.
Ima li danas u SDS-u kakvog kajanja zbog tog poteza? Svijesti da su, ušavši u većinu na nivou BiH kao manjina u RS, napravili grešku koja im se prilično obila o glavu i negativno uticala na njihov izborni rezultat? Ne treba isključiti mogućnost da je u internim razgovorima neko od njih i prozborio nešto o tome, ali, javno, niko nije zucnuo ni riječ. Zbog toga je SDS ušao u izbornu 2020. godinu bez fotelja, osim onih u dijelu opština RS, sa sve oskudnijim resursima za finansiranje stranačkog djelovanja. Ni sa novim rukovodstvom nema naznaka da će ostvariti značajniji skok, bez obzira na vječno uvjerenje vrha ove partije da je nezadovoljstvo u Srpskoj toliko da je dovoljno da se oni samo pojave na glasačkom listiću, a da pri tome ne moraju ništa drugo da rade. Dakle, ako ne bude značajnijih zaokreta, rezultati u lokalnim zajednicama RS u oktobru kretaće se u rasponu od stagnacije i statusa kvo, do osjetnog pada, uz djelimičnu utjehu da totalni krah nije baš izvjestan, jer stranke koja postoje 30 godina čak ni na Balkanu ne odlaze tako lako i preko noći u „ropotarnicu povijesti“.
Sudeći po najvećem Šarovićevom gafu od dolaska na predsjedničku funkciju, njemu je draža ova druga varijanta, sa rapidnom silaznom putanjom. Jer, kada čovjek iz RS primi pseudonagradu za „najministra“ iz ruku Stjepana Mesića – čiji je animozitet prema Srpskoj odavno poznat, uz zloglasne izjave kao što je ona da će slati hrvatsku vojsku da presiječe koridor kod Brčkog – jasno je da aktuelni lider SDS-a nije spreman da bilo šta koriguje u greškama ove stranke u bližoj prošlosti. Jedino za šta je, izgleda, oran, jesu varijacije na čuvenu Mesićevu temu o SFRJ s početka devedesetih. Koja bi sada glasila: „Obavio sam svoj zadatak, SDS-a više nema“. S tim da je Jugoslavija „preminula“ odjednom, dok bi SDS, u skladu sa Šarovićevim temperamentom, to činio na rate.
(banjaluka.net)
