PIŠE: Saša Bižić
Mora se priznati, u Republici Srpskoj se ne sreću često političari koji sijeku granu na kojoj sjede. Bilo da je riječ o vlasti ili opoziciji, gotovo stoprocentno, visoki stranački funkcioneri grebu i rukama i nogama da opstanu na funkcijama, partijskim ili državnim, svejedno, ne pokazujući ni najmanju spremnost da ustupe mjesta mlađim, a kamoli kompetentnijim od sebe.
Tako je bilo sve dok Igor Radojičić, gradonačelnik Banjaluke i jedan od vodećih ljudi SNSD-a, nije lupio šakom od sto. Sumirajući rezultate nedavno održanih izbora u Srpskoj i BiH, on nije prikrivao zasićenje licima koja već dugo dominiraju ovdašnjom javnom scenom. Vođen pravedničkim gnevom, prvi čovjek najvećeg grada u RS poručio je da je krajnje vrijeme da se sve te ličnosti, sada već na pragu trećeg doba, povuku i prepuste generacijama koje dolaze liderstvo u Republici, a bogami i u ključnoj vladajućoj stranci. Naravno, uvijek sklon da stvari nazove pravim imenom, Radojičić je jasno aludirao na Milorada Dodika, Nikolu Špirića, Nebojšu Radmanovića i njihove vršnjake. Nema dileme, sigurno je imao u vidu i novu predsjednicu RS, budući da su sličnih godina, odnosno da su ostavili 50. rođendan iza sebe – gradonačelnik je došao na svijet 1966, a Željka Cvijanović 1967. Na kraju, logično je da je čitav istup imao i samokritički ton, odnosno da je, pominjući imperativ povlačenja, govorio i o sebi. Ili ipak nije?
– Mislim da je SNSD takođe spreman za jednu generacijsku smjenu, u smislu da se poslije 20 godina manje-više sličnog tima, uvede jedna srednja generacija koja u ovom trenutku nije vidljiva na sceni ili barem ne zauzima neke dominantne pozicije. Naprosto, biologija čini svoje. Možemo mi misliti šta hoćemo o bilo kome, ali vrijeme je da se napravi jedna ozbiljna obnova, dijelom po rezultatima, između ostalog, naprosto generacijski – rekao je Radojičić u prvom postizbornom nastupu.
Kakav hladan tuš! Ispostavilo se da su prvobitna očekivanja ishitrena i da gradonačelnik, ipak, izuzima sopstvenu malenkost iz zahtjeva za nemilosrdnom čistkom „matoraca“ u vlastitoj partiji. Diskretno provlačeći sintagmu „srednja generacija“, on je suptilno ostavio otvorena vrata kroz koja mogu da se ušunjaju on i, ako baš mora, Željka Cvijanović, izbjegavajući političko penzionisanje.
Kada je već izostao aristokratski gest spremnosti na ličnu žrtvu, naslućen u prvi mah, nije na odmet provjeriti kako o svemu tome rezonuje glavna meta Radojičićeve „ezopovštine“ o smjeni generacija. Međutim, tu je, izgleda, „mrka kapa“, pošto je lider SNSD-a i novoizabrani srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik već na startu posljednje kampanje najavio da namjerava da bude najuticajniji i u RS i u svojoj stranci bar još 16 godina, vjerovali ili ne, ako je imao u vidu samo opšte izbore, odnosno osam ljeta, ukoliko je aludirao na dosadašnji ritam izjašnjavanja građana svake dvije godine, sa lokalnim izborima na sredini mandata republičke i bh. vlasti.
– Moja partija je sedam puta pobjedila na izborima u kontinuitetu. Ja krećem na osmu pobjedu i želim još četiri. To mi je nekako u planu, skopčano sa mojim biološkim trajanjem. Važno je da bira narod, a ne stranci – rekao je Dodik početkom septembra.
Za koju god varijantu da se opredijeli, da se povuče 2026. ili 2034. godine, očigledno je da Dodik – inače rođen 1959, što, ruku na srce, i nije mnogo prije Željke i Igora – ne dijeli Radojičićevo zasićenje „istim licima koja su na sceni već dvije decenije“. Uzgred, i aktuelni banjalučki gradonačelnik ušao je u politiku nedugo poslije najpoznatijeg sina Laktaša, što ostavlja na klimavom osloncu selektivnu memoriju samoproklamovanog predvodnika „generacijske obnove“. Osim toga, iako mu je ranije smetalo to što su ga stranačke kolege dugo tretirale kao „dečka koji obećava“, mada je on svoje godine nazivao zrelim, od momenta kada je dobio prvu ozbiljniju funkciju – predsjednika Narodne skupštine RS, gradonačelnik je naprasno shvatio da i nije tako loše biti politički mlad. Makar i u 52. godini, jer to dobro dođe u situaciji kada se od „ciljne grupe“ unutar zajedničke stranke očekuje strpljenje u odnosu na Radojičićevu maratonsku „kreni – stani“ taktiku potpunog ovladavanja SNSD-om.
Što se tiče ostalih stranaka vladajuće koalicije, zanimljivo je da bar dvije osobe kojima se može pripisati nivo ambicioznosti neophodan za ulogu pretendenta na lidersku poziciju dolaze iz specifične sredine – Doboja. Jer, ma koliko to u ovom momentu djelovalo nerealno, socijalista Srđan Todorović, ali i Sanja Vulić (SNSD), sigurno ne bi odbili mogućnost da, u izvjesnom trenutku u srednjoročnoj budućnosti, preuzmu partije u kojima sada ulaze u duele sa konkurentima kakve dobar dio njihovih partijskih kolega izbjegava. Za takav poduhvat prolaze kroz najefikasniju moguću školu – u gradu bez opozicije, koji se ne zove Zvornik, imajući u vidu činjenicu da je, recimo, za privremenog nasljednika Obrena Petrovića, Dejana Starčevića, nedavno glasalo 27 od 30 odbornika o lokalnom parlamentu. Društvo može da im pravi jedan Banjalučanin, Borivoj Obradović, mada je uoči posljednjih izbora prvi put ozbiljnije dobio „po ušima“, pošto mu je na završnom skupu DNS-a u Obilićevu zabranjeno da govori, jer je u sporu Nedeljko Čubrilović – Milan Radović naginjao ka ovoj drugoj strani, te večeri gubitničkoj.
Kada je riječ o opozicionarima, od relativno mladog predsjednika SDS-a Vukote Govedarice još se ne čuje ni slovo o potrebi podmlađivanja njegove stranke, iako ga „stara garda“, sklona dilu sa SNSD-om, u ovim danima minira na svakom koraku, potpuno mu rušeći autoritet „beskompromisnog kritičara vlasti“. Zbog toga se još ne nazire njegovo generacijsko svrstavanje u krug „mladih lavova“ u SZP-u, koji se sve naglašenije distanciraju od „trulih kompromisa“ starijih stranačkih drugara. I dok je pažnja javnosti danas fokusirana na predstojeće Govedaričine poteze, zaboravlja da je prvi pobunjenik u SDS-u u novijem periodu, baš s tim generacijskim predznakom, bio Dobrica Kucalović iz Zvornika.
Na skupštini mladih SDS-a, održanoj krajem marta 2016, Kucalović je izgubio izbore za predsjednika omladinske organizacije od Nine Prešić, sada Bukejlović. Nije mu pomoglo ni to što je, prema tvrdnjama prisutnih, bio jedini govornik koji je pobrao ovacije učesnika tog stranačkog skupa. Vrlo brzo, početkom aprila iste godine, Kucalović je napisao ljutito pismo vrhu SDS-a, u kojem je taj poraz označio kao posljedicu nekorektnih lobiranja, a priliku je iskoristio da izvuče ispod tepiha i sve anomalije u zvorničkom SDS-u. Poručio je da SDS nije više „ni srpska, ni demokratska, ni stranka“, a onda je obznanio i da napušta partiju. Prešao je u Izvorni SDS Vitomira Popovića, ali je nemogućnost te opcije da se konsoliduje značila i Kucalovićev polagani pad u zaborav.
Od tada su prošle dvije sezone, a Dobričinu zastavu generacijske pobune preuzeo je trio iz PDP-a. Jedan njegov akter je „spoljni saradnik“ Adam Šukalo, rođen 1978, koji je upravo zbog činjenice da, svojom ili tuđom voljom, nije punopravan član ove partije, hendikepiran u potencijalnim budućim kadrovskim prestrojavanjima unutar opozicije. Druga osoba je Jelena Trivić, rođena 1983, čiji kredibilitet jeste učvršćen kontinuirano suvislim ekonomskim analizama, pa i pismom Aleksandru Vučiću u postizbornim danima, kada ga je podsjetila na neostvareno „obećanje“ da će, čim prođu izbori, 7. oktobra, progovoriti o stranom miješanju u izbore u BiH. Međutim, platila je i danak neiskustvu, zalijećući se na postizbornom skupu „Pravde za Davida“ sa najavom da će se odreći poslaničkog mandata u NSRS. Što je učinio i treći perspektivni „junior“ PDP-a, Draško Stanivuković, rođen 1993, pa je vrlo brzo sam sebe demantovao, uz urnebesni smijeh medija bliskih vlasti.
Ipak, Stanivuković je prilično flegmatičan prema takvim primjedbama. Ova osporavanja nisu ga spriječila da u proteklim danima, najotvorenije do sada, progovori o planovima za budućnost.
– Da li razgovarate sa budućim predsjednikom PDP-a? Da, ali ne u ovoj godini. Do kraja godine vidjećete me kao predsjednika Gradskog odbora stranke u Banjaluci, a u neko dogledno vrijeme i kao potpredsjednika. U narednih godinu, dvije, tri, naravno da je to prirodan slijed događaja. Branislav Borenović je svoj predsjednički mandat ograničio na osam godina. Već mu prolaze četiri – progovorio je Stanivuković o prvoj opciji o kojoj razmišlja.
Ali, ne i jedinoj, pošto je ostavio otvorenim i druge mogućnosti, poput osnivanja novog pokreta.
– Možda će biti stvorena nova organizacija, novi pokret od ljudi koji su spremni da kao kolektiv podrže ovaj rad. Interesantno je da nam se javlja mnogo nevladinih organizacija, pokreta građana, koji se nisu htjeli uključivati u procese, ali su danas spremni da djeluju za dobrobit zemlje i građana – kaže Stanivuković, ostavljajući prostor i za razlaz za onim dijelovima sadašnje opozicije sklonim nagodbama sa vladajućim blokom.
Naravno, malo ko može da bude prorok, pogotovo kada je riječ o predstojećem političkom putu mladih ljudi, raspoloženijih za nepredvidive poteze od starijih stranačkih funkcionera. Ipak, nije isključeno da se, umjesto dva puta o kojima govori Stanivuković, sve završi na trećem smjeru. Onom koji podrazumijeva defanzivu i pasivnost, do potpune marginalizacije, a onda i žala za propuštenim šansama. Jer, i PDP ima dva Igora Radojičića i jednog Milorada Dodika, što se tiče odnosa prema biologiji u ličnim slučajevima. Branislav Borenović (rođen 1974) i Igor Crnadak (1972) nijednim gestom nisu pokazali da sebe smatraju potrošenim i umornim. Mladen Ivanić, kao političar stasao u SFRJ, dobro zna za rečenicu iz tog doba: „Ako ne želiš da riješiš neki problem, formiraj komisiju“. U današnjim okolnostima, ova formulacija glasi: „Ukoliko ne želiš suštinske personalne promjene u svojoj partiji, izdejstvuj da te izaberu za njenog počasnog predsjednika“.
Dakle, izbor za mlađe političare u RS prilično je sužen. Oni mogu, poput Đorđa Milićevića (rođen 1978), načelnika opštine Šamac i jedinog uspješnog funkcionera NDP-a na proteklim izborima, mirno posmatrati kako njegova rođena partija ignoriše taj važan podatak, koji ga preporučuje za nasljednika Dragana Čavića, te skromno rezonovati: „A za Dan bezbednosti, ako me se sete, sete…“
Mogu i, kao što čini već pomenuta Nina Bukejlović, da se probijaju do pozicija na karikaturalan način, „krizom identiteta“ na terenu nacionalnog izjašnjavanja, pa da 2016. budu Srbi, 2018. Bošnjaci, a 2020. ko zna šta.
Tako će biti sve dok ne spoznaju da se bližimo ambijentu u kojem će jedini realni vid vršnjačkog napredovanja za njih biti – rođenje na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ali, namjera onog ko je spreman da vlada do 2026. ili 2034, pa onda sve ostavi osobi kojoj najviše vjeruje, a to sigurno nije Radojičić, podrazumijeva i rasplet u kojem Srpska gubi predznak „Republika“. Jer, za takve prevaziđene kategorije u sistemu monarhije, dinastije i nasljeđivanja – mjesta nema.
(srpskacafe.com)
