PIŠE: Ante Tomić
Od petog siječnja, kad je Zoran Milanović pobijedio na predsjedničkim izborima, do petog srpnja, kad je SDP izgubio na parlamentarnim, prošlo je točno sedam mjeseci. Nije to dugo vrijeme i zacijelo pamtite kako je Davor Bernardić u siječnju neumjesno likovao.
Ugrabio je mikrofon kad su svi čekali Milanovićev govor i dugih deset minuta razmetao se uspjehom za koji, realno, nije imao nikakve, ili gotovo nikakve zasluge. Zaključio je, zagonetno zašto, kako je “SDP opet prepoznat kao snaga koja može predstavljati naše građane”, vikao je “Pobjeda! Pobjeda!”, u jednom se trenutku čak i rasplakao.
Dlanom je obrisao nevidljivu suzu, htijući valjda pokazati kako je dirnut povjerenjem koje su mu građani dali, a među esdepeovcima se nije našao nitko razuman da ga odvede na stranu i dobronamjerno mu, prijateljski objasni: “Bero, gle, ljudi nisu glasali za tebe, nego za Zokija.”
Njegova je častohlepna točka već i tada bila neugodna, a sad se čini upravo groteskna. Nakon što je SDP spektakularno propao na izborima za parlament, sažalite se nad slaboumnikom koji je prije samo sedam mjeseci kričao: “Pobjeda! Pobjeda!” Ali, to čovjekoljubno čuvstvo ipak ne potraje.
Ne možete zaista žaliti ni Bernardića ni SDP jer nema ništa nepravedno u njihovom porazu. Oni su dobili što su tražili. Dapače, i onaj četrdeset i jedan mandat koja su osvojili čine se veliki kad pomislite na četiri uzaludne, protraćene Bernardićeve godine, u kojima se iz najjače opozicijske stranke nije čulo baš ništa pametno, ni pošteno, ni hrabro, ni plemenito.
Bilo je trenutaka kad bismo pomislili da za izbor predsjednika Socijaldemokratske partije treba možda uvesti onaj jednostavni test kakav se nađe na nekim internetskim stranicama, kad traže da kvačicom označite fotografije na kojima se vidi stablo ili automobil ili pješački prijelaz, a kojim se utvrđuje da posjetitelj nije robot. S Davorom Bernardićem je bila nevolja da nije ostavljao utisak da je ljudsko biće, da on u nešto vjeruje, da mu je do nekoga stalo, da se zbog nečega raspizdio. Bilo je, znate i sami, u posljednje četiri godine mnogo prilika da se raspizdite.
Bilo je fašističkih divljanja, bezobzirne pljačke, bio je slom Agrokora i niz drugih svinjarija, a Bernardić se na sve samo smiješio kao mladenka. Ništa ga, naoko, nije potreslo. Nikakvu emociju taj nije pokazivao. Pa i ono kad se nakon Milanovićeve pobjede rasplakao, izgledalo je kao totalni lažnjak. U meksičkim se sapunicama uvjerljivije plače.
Ove četiri Bernardićeve godine bile su zapravo vrlo ugodne za SDP. Pogledajte napokon njihove plakate, poslušajte im slogane u kampanji za ove izbore. Tu se samo špilala odlučnost, zanos, snaga, želja da se stanje promijeni. Lijepo se moglo osjetiti da je sve to nekako mlako i napola, da ni Bernardić, ni Bauk, ni Grčić, ni Maras, nitko od toga društva ustvari nema nikakve ozbiljnije primjedbe na vladavinu Andreja Plenkovića. Da je njima HDZ kul.
Skontate to već i po činjenici da im je gospodarski program za ove izbore bio samo prepisani gospodarski program od prethodnih izbora, da se ni za koga od njih nije pričalo kako se sprema biti ministar financija ili prijeti kako će uvesti reda u policiji. Oni su se borili za vlast i molili boga da je ne osvoje.
Kako su Bernardić i SDP prethodnih godina bili nesposobni i indolentni, glasači su ih mogli i okrutnije kazniti. Četrdeset i jedan mandat nije poraz. Naprotiv, to je, po duši govoreći, možda i trideset do četrdeset mandata više nego što Davor Bernardić i SDP objektivno zaslužuju.
(Jutarnji list)
