PIŠE: Saša Bižić
Paradoksalno, iako Srbi slove za narod sklon raspredanju o tzv. krupnim temama i globalnim problemima, u ovom milenijumu nikada ih nije pretjerano zanimalo pitanje potencijalnog ulaska BiH u NATO.
Sporadične aktuelizacije te mogućnosti jesu, na momente, izazivale žučne polemike političara i analitičara, ali nisu naročito ubrzavale puls većine običnih smrtnika s lijeve strane Drine. Biće da je tako zbog raširenog uvjerenja da je čitava priča na „dugom štapu“ i da će proteći još mnogo vremena dok ne dođe u „pukovnik ili pokojnik“ fazu.
Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci „tok istorije“ se ubrzao. Na samitu NATO-a početkom decembra aktiviran je MAP (Akcioni plan za članstvo) namijenjen BiH. Iako bi bilo logično očekivati da će tek nakon formiranja većine u Parlamentarnoj skupštini i novog Savjeta ministara BiH ovdašnji stranački lideri ozbiljnije razmatrati šta ovaj korak, u stvari, podrazmijeva, to se ne dešava.
Računajući da će se proces konstituisanja vlasti na bh. nivou razvući do proljeća, u Sarajevu su požurili da situaciju prelome „preko koljena“. Federalne partije, sve odreda opredijeljene za zapadnu vojnu alijansu, hladno su preglasale srpske predstavnike u nadležnoj komisiji i progurale „Godišnji nacionalni program za NATO“ na dnevni red postojećeg Savjeta ministara u tehničkom mandatu, koji bi o ovom dokumentu trebalo da raspravlja, najvjerovatnije, 15. januara.
Sa sadržajem tog papira za sada je upoznat uzak krug osoba, pa već nastaje fama o tome šta piše u programu, za koji se u međunarodnim relacijama koristi skraćenica iz engleskog jezika – ANP. Zanimljivo je da, od predstavnika RS, o sadašnjoj fazi najviše ne govore predsjednica RS Željka Cvijanović ili Milorad Dodik, već Srđan Perišić, odnedavni savjetnik za spoljnu politiku u kabinetu srpskog člana Predsjedništva BiH. Da, upravo ona osoba tankih živaca koja je ovih dana u fokusu javnosti u RS zbog svojevrsne prijetnje opozicionaru Drašku Stanivukoviću da se pripazi, jer „CIA likvidira svoje ljude“. Kada se ne obračunava sa neistomišljenicima u Srpskoj, Perišić pronađe vremena i da kaže da je imao uvid u ANP. On smatra da program na niz načina predviđa centralizaciju BiH.
– Reforma policije je zahtjev NATO-a. To stoji u godišnjem nacionalnom programu. To sam pročitao. Ide se u pravcu jačanja Direkcije za koordinaciju policijskih tela. Vještački se povezuje ovaj slučaj sa reformom policije. Predviđeno je da se spoljna politika definiše u skladu sa interesima NATO-a. Dakle, spoljni interes Bosne i Hercegovine je interes NATO-a. A tu nema Kine. Pored reforme policije, traži se reforma obrazovanja. NATO zahtjeva reformu nauke, a znamo da je to sada pod ingerencijom entiteta. Ide se ka stvaranju zajedničkih institucija za visoko obrazovanje. Između ostalog, da Vojna akademija bude pod kontrolom Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. To vam piše između redova. Traži se da se zakonodavstvo reformiše u skladu sa legislativom NATO-a – nabrojao je Perišić.
Iako je odnedavni savjetnik, nezavisno od njegovog spoljnopolitičkog faha, u osvrtima na unutrašnju situaciju u RS pokazao da posjeduje izuzetno bujnu maštu, nema razloga da se sumnja u njegovu brzopoteznu analizu ANP-a. Međutim, u svim tim mistifikacijama, zaboravlja se da ovaj dokument nije napisan u proteklim sedmicama, već je nastao znatno ranije.
Sead Jusić, zamjenik predsjedavajućeg Komisije BiH za NATO-integracije, istog onog tijela koje je nelegalno proslijedilo ANP Savjetu ministara, bez obzira na bojkot svih članova iz RS, jasno je rekao da se radi o „ažuriranom“, a ne o tek uobličenom programu.
Zašto je upotrebio taj izraz? Pa, zato što je još 1. septembra 2010. godine Ana Trišić – Babić, tadašnja zamjenica ministra spoljnih poslova BiH i predsjednica NATO-koordinacionog tima Savjeta ministara, uručila komandantu NATO-štaba u Sarajevu, američkom generalu Dejvidu Enjirtu, nacrt prvog ANP-a, koji je i dalje u opticaju, u djelimično osvježenom i modifikovanom izdanju. Naravno, Perišić nije pomenuo koleginicu i njene „zasluge“, vjerovatno zbog toga što je gospođa, bez obzira na različitu retoriku u odnosu na vrh matične partije, i dalje članica Predsjedništva SNSD-a.
A što se ANP-a tiče, taj dokument se razlikuje od države do države, ali nigdje nije bio povod za naročitu konspiraciju, kao u BiH. Recimo, Crna Gora ga je usvajala od 2010. do prijema u NATO i svaki njen godišnji program dostupan je na internetu. Radi se o tekstovima koji su obično imali oko 50 stranica i, osim načelnih stavova, u njih su bile uvrštene i liste planiranih konkretnih aktivnosti: od preciznih iznosa finansijskih izdvajanja za vojsku, preko djelovanja s ciljem jačanja javne podrške NATO-u, do doprinosa NATO-misijama u inostranstvu.
Dakle, ako zagrizu ovu udicu, politički predstavnici RS na nivou BiH moći će da biraju između hvatanja za novčanik, agitovanja za NATO u medijima i na namjenskim skupovima, te slanja srpskog segmenta u Oružanim snagama BiH u razne izgibije na Bliskom istoku ili u Africi. Ukoliko odustanu od „linije nezamjeranja“ sa Briselom i Vašingtonom, onda će morati da pripreme jasne odgovore na tri izazova, koji stižu iz odnosa sa Sarajevom, Beogradom, ali i unutar same RS, što se tiče stava prema (ne)ulasku BiH u NATO.
U prvom slučaju, Bakir Izetbegović je dao do znanja o čemu je riječ. Naime, u finišu godine koja je iza nas, lider SDA poručio je da će prvi uslov za partnerstvo sa SNSD-om pri formiranju novog Savjeta ministara i većine u Predstavničkom domu BiH biti upravo nagodba o NATO-u. U skladu s matricom: „Mi vama Zorana Tegeltiju za predsjedavajućeg SM, vi nama realizaciju MAP-a“.
– Da li ćemo podržati Tegeltiju? Vidjećemo da li ćemo zategnuti taj konopac. Red je na Srbina, SNSD je pobijedio, Dodik sjedi u Predsjedništvu, mislim da sam vam nagovijestio odgovor – rekao je Izetbegović.
A onda je prešao na stvar.
– Mi smo za NATO i zakoni su za to isto, kao i hrvatski i građanski segment, isto kao i naši međunarodni partneri. Pa ćemo trgovati. Pitanje je kada ćemo mi zategnuti i reći ne može – kazao je Izetbegović.
U prvoj reakciji, Dodik je odbacio tu ponudu da se „cijenka“. On je poručio da „predstavnici političkog Sarajeva mogu da pričaju šta hoće, ali da neće biti ništa od ulaska u NATO, jer Srpska ima rezoluciju o vojnoj neutralnosti koje se pridržavaju njeni predstavnici u zajedničkim institucijama.“
– Srpski narod, došavši u poziciju da odlučuje o sebi, rekao je da neće u NATO iz niza razloga, među kojima je najvažniji što su bacali bombe na nas – poentirao je Dodik.
U ranim fazama ovakvih peripetija, on je i ranije pokazivao čvrst gard. Međutim, nema garancija da će ga zadržati kada se ukaže potreba za novim „cijeđenjem suve drenovine“, koje sve manje ima u Srpskoj, ali sasvim dovoljno u trezorima MMF-a, najizdašnijeg i najzlokobnijeg kreditora BiH. U takvim okolnostima, na ispitu su svi principi, pa samo milimetri razdvajaju potrebu da se dođe do novih tranši, mjerenih u desetinama ili stotinama miliona dolara ili evra, od spremnosti da se pristane na „trgovinu“ s Bakirom, koja bi obustavila petu godinu mandata Denisa Zvizdića i instalirala Zorana Tegeltiju na njegovo mjesto.
Sljedeća stavka, insistiranje svih stranaka u RS na određenju Srbije prema NATO-u kao ključnom orijentiru za buduće pozicioniranje Srpske, ostala je gotovo jedina kopča ovdašnje vlasti i opozicije, čiji su odnosi na ivici usijanja zbog poznatih dešavanja u vezi s „Pravdom za Davida“.
Istina, to je potvrđeno 14. decembra, znači, prije sukoba na banjalučkim ulicama 25. 12. i 30. 12, pa treba sačekati prvu sljedeću priliku da se testira saglasnost o 15 zaključaka o NATO-u, dogovorenih na sastanku kod Željke Cvijanović. Tada su se strankama vladajućeg bloka pridružili Perica Bundalo (PDP) i Nedeljko Glamočak (SDS) u jednoglasnoj podršci stavovima koje je izložila predsjednica RS.
– Republika Srpske neće podržati nijedan vojni savez, samim tim i NATO, i takva odluka biće na snazi sve dok se Srbija ne opredijeli drugačije, jer je ona garant Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kada je riječ o NATO integracijama, vremena su se mijenjala i donesene su razne odluke, jer su različita vremena upućivala da se drugačije posmatra to pitanje. Danas nije isti ambijent kao prije deset godina i jednostavno ne postoji saglasnost da se ide u aktivaciju MAP-a, odnosno da se preko nje stigne do članstva u NATO – rekla je Cvijanovićeva.
Kada je gurnula pod tepih prošlost, u kojoj su sve tadašnje parlamentarne stranke iz RS, osim skromnog dometa DNS-a i radikala, složno koračale u pravcu NATO-a, ona je označila neutralnost kao sadašnjost, a referendum kao budućnost Srpske povodom ovog pitanja.
– Kako će to izgledati kada se ljudi budu izjašnjavali o tom pitanju, kada dođe na red da se opredjeljuju putem referenduma ili slično, ostaje da se vidi za neko drugo vrijeme, ali Rezolucija o vojnoj neutralnosti je odluka ovog vremena, ona je za nas relevantna i obavezujuća i vjerujem da možemo da branimo taj stav – naglasila je Cvijanovićeva.
Međutim, gotovo istovremeno stigla su upozorenja, i to ne iz Sarajeva ili Brisela, već od političkog analitičara Cvijetina Milivojevića. Za njegova trezvena zapažanja sigurno se ne može reći da su „natofilska“.
– Tamo gde je NATO “bacio šapu”, tu trava, odnosno demokratija, više ne niče – rekao je Milivojević.
On je podsjetio da o tome najbolje svjedoče „režija neuspjelog referenduma u Makedoniji i zaobilaženje referenduma u Crnoj Gori, koje je sproveo NATO kako bi po kratkom postupku ugurao ove države u svoje članstvo“.
– Kad mogu da menjaju poredak u državama, na ta dva konkretna slučaja vidimo šta je poimanje evropskih vrednosti i demokratije – zaključio je Milivojević.
Tačno je, sva novija osluškivanja pulsa srpskog naroda s obe strane Drine pokazuju izrazitu i potpuno razumljivu averziju prema NATO-u. Recimo, naglašeno prozapadni i pristrasni Centar za evroatlanske studije (CEAS) utvrdio je krajem prošle godine da 11 odsto ljudi u Srbiji podržava ulazak u NATO, da se 68 odsto ispitanika tome protivi, te da je 21 odsto njih neodlučno. Takođe, NVO „Centar za lobiranje“ sredinom 2018. anketirao je 700 ispitanika u Banjaluci, Sarajevu i Mostaru. Ispostavilo se da je u Banjaluci najveća podrška za vojnu neutralnost (76 odsto), za BiH u NATO-u izjasnilo se 13 odsto anketiranih, a 11 procenata je za novi vojni blok. Anketiranje građana Sarajeva pokazalo je da je za NATO 72 odsto građana, dok je za isti vojni savez u Mostaru bilo 74 odsto građana.
Ipak, ako se imaju u vidu metode na koje je skrenuo pažnju Cvijetin Milivojević, diskutabilno je da li će taj „vox populi“ ikada dobiti mogućnost da bude verifikovan na referendumu. Za koji je, u hipotetičkoj varijanti da bude iniciran, upitna i podrška opozicije.
Jer, često se zaboravlja da je Mladen Ivanić tvorac sintagme o tome da BiH, što se tiče Srpske, može ući u NATO samo ako, i kad, u taj savez uđe Srbija. Kasnije su svi, u oba bloka u RS, prihvatili tu formulaciju, ne pominjući više njenog kreatora, naravno. Međutim, u Ivanićevom stavu postoji jedna bitna razlika u odnosu na aktuelnu verziju Milorada Dodika i Željke Cvijanović – počasni predsjednik PDP-a jeste za neutralnost, ali ne i za referendum.
– Jasniji stav od tog ne može. Svaka druga opcija podrazumijevala bi podjelu srpskog naroda. Ne trebaju nam referendumi. Tu temu zapravo ne treba ni otvarati, jer za članstvo BiH u NATO nema uslova sve dok Srbija nije u tom savezu. Naš interes jeste da imamo korektne odnose s Rusijom, kao i dobre odnose sa EU. Ako nas oni tjeraju da se odlučimo za jedne, onda taj više nije naš prijatelj – rekao je ranije Ivanić, a u međuvremenu nije korigovao ovakvo mišljenje.
A što se dinamike tiče, gotovo niko na Zapadu nije se usuđivao da pominje rokove. Osim Danijela Servera, bivšeg direktora Američkog instituta za mir (USIP) i sadašnjeg profesora na Univerzitetu „Džons Hopkins“ u Vašingtonu. Za ovu figuru može se reći da je potpuno pristrasna, u korist Sarajeva i Prištine, ali ne i da je neobavještena.
Godine 2013, taj čovjek je rekao da će do 2020. godine sve zemlje Balkana biti članice NATO alijanse.
– Srbija sada nije spremna za takav korak, ali mi “ptičica” kaže da neće proći više od par godina prije nego što se sruši taj tabu. To će biti dobar kraj priče za ratove koji su počeli pre skoro 30 godina – zaključio je tada Server svoju projekciju da će čitav region ući u NATO do početka naredne decenije.
Znači, vrijeme iz Serverovih predviđanja ubrzano ističe, a od političara u RS ne stižu odgovori na presudna pitanja: Šta ako Srbija ipak odustane od vojne neutralnosti, pa se ispostavi da doskočica lidera iz RS, zasnovana na uvjerenju da se to nikad neće desiti, i nije toliko lukava? Hoće li se, u tom slučaju, ovdašnje stranke konfrontirati sa 87 odsto protivnika NATO-a u Srpskoj ili će razmotriti opciju u kojoj Srbi sa dvije strane Drine jesu braća, ali ne i slijepi sljedbenici svake pogrešne odluke sa jedne ili druge obale rijeke? Da li će se neko tada sjetiti da je upravo takva situacija sa Njemačkom u NATO-u i neutralnom Austrijom? Dalje, koliko će posljednjih zaključaka u RS o NATO-u, od ukupno 15, „stradati“ dok Dodik, Izetbegović i Čović ne „istrguju“ novi Savjet ministara? Takođe, hoće li referendum u RS, ako neko nekada i pokrene taj mehanizam, proći u znaku još većih tenzija i podjela između vlasti i opozicije u Srpskoj od onih koje su obilježile sada već zaboravljeno izjašnjavanje o 9. januaru?
Konačno, preispituje li iko jednu od rijetkih razumnih i suvislih opservacija Jelene Milić, direktorke CEAS-a i najostrašćenije NATO-lobistkinje u Srbiji? Ona se nedavno opravdano narugala sklonosti srpskih političara da Evropsku uniju tretiraju kao neutralno rješenje, koje omogućuje nastavak balansiranja između Rusije i SAD.
– To je besmislica, EU i NATO dijele iste vrijednosti – zaključila je Milićeva.
Može se reći da je Serverova „ptičica“ od prije sedam ljeta – zlosutnica. Ali, postoji i neprijatniji rasplet od pukog slušanja neugodnih zvukova sa te adrese. A to je srljanje u usta ptice grabljivice. Koje ne mora da bude svjesno i dobrovoljno, ali je neminovno, ako nijedna stranka u RS ne ponudi odgovore na čitavu listu suštinskih pitanja. Za sada, jedino što demonstriraju pred publikom koju su zmije ujedale 1995. i 1999. jeste to da se u 2019. i guštera plaše.
(srpskacafe.com)
