Postoje djeca mala i zlobna, koja saplicu vršnjake, a onda bježe starijoj braći ili roditeljima, pa naknadno izazivaju sa sigurne distance. Ta djeca, i kad narastu, ne mijenjaju navike, pa popunjavaju beskičmenjačka radna mjesta u firmama koje znaju da iskoriste njihove talente.
Kao, na primjer, Valentin Incko. On radi za firmu koja njegovo naručeno ratno huškanje interpretira kao doprinos pomirenju u BiH. Ta firma vec zadnjih 26 godina “mokri” po Srbima, ubjeđujući ih da napolju pada kiša. Znaju Srbi da to nije obicna kiša. Obična kiša nema takav miris i boju, ali kako se sve završava na negodovanju, firma nastavlja s provjerenom taktikom.
Srpski politički profiteri, koji su dobili kišobran i neku kosku od Inckovih poslodavaca, posjeduju talenat da pred biračima povise glas, a pred Inckovim poslodavcima spuštaju glavu, jer, kako i ne bi, kad i sami zavise od njih. I tako iz godine u godinu, cirkus se nastavlja. Firma “mokri” po običnim Srbima i ruga im se iza zatvorenih vrata, dok oni stoički prihvataju “pljusak” i galame kako to nije fer. Pišu neka pisma, peticije i ankete, koje uglavnom završe kod trećeg pomoćnika Inckove sekretarice.
Za nešto ozbiljnije, kao na primjer referendum, nemaju lidera koji će ga sprovesti, a ni hrabrosti, jer nakon toliko godina stajanja pod “kišom”, čovjek se nekako navikne, jer uvijek može biti gore. A referendum, koji bi se po ugledu na Inckovu firmu opravdao kao srpski doprinos pomirenju u BiH, jeste upravo to, što treba za početak. Čisto da kažu – da li žele nezavisnu RS ili nefunkcionalnu BiH. Naravno, neko ce reći – zašto “nefunkcionalnu BiH”? Zašto ne funkcionalnu BiH? Zar BiH ne može biti funkcionalna? Da se ne lažemo – naravno da ne može.
Ako poslije Inckovog genocidnog zakona ne stigne odgovor u vidu referenduma, onda je Inckovim poslodavcima jasno da “kišu” mogu zamjeniti susnježicom, jer ce “tiranija OHR-a”, kako to kaze dr Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci,””nažalost, kao i sve ostalo nasilje ohaerizma, vremenom ovdje biti kolektivno i licemjerno prihvaćena”.
Ali referendum se neće raspisati sam od sebe. Za to treba volje i političke hrabrosti. Lakše je kisnuti i davati izjave kako “RS podržava evropski put BiH”, iako, znajuci da bilo koji put na kojem je RS u sastavu BiH, Republiku Srpsku vodi – do kraja puta. Svakim danom ostanka u BiH, RS je bliža kosovskom scenariju u kojem će nekolicina Srba, koji još ostanu oko Banjaluke, tražiti svoja prava i kukati kako nije fer, dok će Inckovi poslodavci preko Sarajeva slati poruke da je sve to što im se dešava u interesu pomirenja u BiH.
Za to vrijeme, prva stranica istorije Republike Srpske stoji prazna. Korice su tu, napisan je i predgovor, ali poslije toga – praznina. Prva stranica ne priznaje bilo koga. Nju ne interesuje koliko je jedan lider bio na vlasti, koliko je napravio para ili kuća, koliko je zaposlio rođaka, prijatelja i kumova, ili finansijski obezbjedio nekoliko narednih generacija. Ona ne priznaje namjere, niti obećanja. Time se bavi statistika, a ponekad i sudstvo. Prva stranica je rezervisana za kandidata koji će Republiku Srpsku povesti u nezavisnost. Konkurs je još uvijek otvoren. U protivnom, nedovršena knjiga će završiti na buvljaku, uz “Alana Forda” i “Veselu svesku”.
(Kostja Sukara/opcija.net)
