PIŠE: Nino Raspudić
Sudeći po našim medijima, glavni narodnjački hepening u zagrebačkoj Areni ove sezone nije koncert Lepe Brene, već kongres europskih narodnjaka. “European People’s Party” se kod nas uobičajeno prevodi s “Europska pučka stranka”, a uz to im se često tepa i kako su “obitelj europskih pučana”, valjda da zvuči arhaičnije, tradicionalnije, demokršćanskije, više na liniji Adenauera i De Gasperija, iako bi naziv te grupacije bilo bolje prevesti kao “Europska narodna stranka”, što je i ideološki primjerenije, jer su oni danas vrijednosno nešto poput briselske verzije Vrdoljakova HNS-a.
Dvodnevni 24. izborni kongres europskih narodnjaka okupio je u Zagrebu dvije tisuće ljudi iz 40 zemalja, skupljenih s koca i konopca, od Merkel do erdoganovaca iz SDA, od Berlusconija do nesretne Timošenko iz Ukrajine, od naših ćata do “braće” iz Vučićevog SNS-a. Vučić, vjerojatno na zamolbu Mutti, nije došao u Zagreb da ne stvara probleme zagrebačkom gojencu u ionako nabrušenoj hrvatskoj javnosti. Čudni su se članovi našli unutar te dekadentne obitelji, a neki koje bi čovjek tamo očekivao, ostali su izvan nje, poput poljske stranke Pravo i pravda (PiS), dok je Orbanov Fidesz bio član “narodnjaka”, ali je pod suspenzijom jer odstupa od briselskog pravovjerja pa nije imao predstavnika u Areni.
Od nekadašnjih demokršćanskih stranka očeva ujedinjene Europe danas je ostala politički ispražnjena birokratska ljuštura bez ikakvih duhovnih i civilizacijskih vrijednosti. Među njima nema mjesta za Pravo i pravdu, stranku koja druge izbore zaredom u Poljskoj osvaja apsolutnu većinu u parlamentu i zastupa vrijednosti koje su očevima EU puno bliže nego ono što danas radi Merkel ili njeni gojenci na rubu EU, ali zato ima Donalda Tuska, koji je s mjesta poljskog premijera katapultiran u vrh briselske birokracije, na čelo Vijeća EU, a sada je za predsjednika narodnjaka izabran kao jedini kandidat na “izbornom kongresu” bez stvarnog izbora.
Zašto u “obitelji stranka” koje se jako vole pozivati na europsku tradiciju, koja uključuje i pluralizam i slobodno političko nadmetanje, nema protukandidata, nego 2019. godine izbori za predsjednika te “nadstranke” izgledaju poput nekadašnjih komunističkih na kojima je bila samo jedna, partijska lista? Smisao takvih izbora najbolje je dočarao britanski poslijeratni premijer Attlee koji ih je usporedio s utrkom u kojoj sudjeluje samo jedan konj.
Izborni kongres u Areni je dakle održan po sjevernokorejskom, da ne kažem hadezeovskom modelu, jedan kandidat, jedan izaslanik, jedan glas. Ako nekoga zanima rezultat, na izborima za novog predsjednika europskih narodnjaka, na kojima je istaknut samo kandidat Donald Tusk, pobijedio je Donald Tusk. I to s 491 glasom za, 37 protiv. Dobio je, dakle, 93% glasova, čime je istaknuta partijska monolitnost.
Zašto je uopće održan taj skup? Glasovanje je ionako bilo izlišno jer je unaprijed određen jedan kandidat. Jedini s kojima je Tusk imao problema otkako je postao briselski arhićato su njegovi Poljaci – premijerka Beata Szydlo iz stranke Pravo i pravda mu je jedina uskratila potporu za drugi mandat na čelu Europskog vijeća 2017. godine. Pošto ih u Areni nije bilo, bio je miran. “Narodnjaci” su odavno odlijepljeni od naroda. Osuđuju populizam, a u biti ih iritira demokracija i glas naroda uvijek kada nije riječ o unaprijed režiranoj i kontroliranoj izbornoj igri. Sad, po najnovijem, osuđuju i nacionalizam. Oligarhijski mediji ih nazivaju strankom desnog centra, no svjetonazorski su puno više lijevo. Zabrinjava što, čak ni pro forma, nisu mogli izvući nikakvo novo, svježije lice, već recikliraju Tuska, Poljaka čija je opcija u domovini na izborima ovog listopada opet poražena. Zašto bi on bio dobar za “obitelj” ako su ga njegovi odbacili? Za razliku od izbora u “najvećoj europskoj obitelji”, na parlamentarnim izborima u Poljskoj se može birati između više opcija, a Poljaci više ne žele Tuskove, već golemom većinom biraju Pravo i pravdu.
Izbora, dakle, nikakvog nije bilo, a što se tiče izlaganja, u Areni se nije se čulo ništa novo, pa su mogli slobodno preskočiti “24. izborni kongres” i održati telefonsku sjednicu kao Andrija Mikulić u zagrebačkom HDZ-u, a ne brukati se farsom od “izbora” i pokazivati javnosti po stoti put da su potpuno depolitizirani tehnokrati bez boje, okusa i mirisa, koji u ispraznim govorima sipaju fraze koje zvuče kao da su prepisane s boce mineralne vode.
U Zagrebu, ako kojim slučajem padne i kap kiše, odmah nastaju prometne gužve. Prekjučer se tome pridodalo i dodatno čekanje u kolonama na gradskim prometnicama zbog “uglednih gostiju” što opet potiče pitanje – zašto ih nisu odveli u Opatiju ili Dubrovnik, da tamo između Tuska i Tuska izaberu Tuska, a ne da gnjave pošten svijet u Zagrebu? Uglavnom, dok stojiš u koloni na blokiranoj prometnici posebno raduje kada čuješ na radijskim vijestima kako ti je dan upropašten jer narodnjaci u Areni raspravljaju o “akcijskom planu za klimu, politikama za mlade te zapadnom Balkanu”. Falila je još samo Greta Thunberg da kadi o klimi i nabija nam krivnju što smo živi, što jedemo i dišemo, a zapadni Balkan nam već izlazi na uši još od onog ekspresnog Mesić-Račanovog summita iz 2000. godine.
Po tom pitanju, valja primijetiti kako su HDZ-ovci opet zabili autogol pred predsjedničke izbore. Na stranačkom Twitteru važno su istaknuli: “Lijepu vijest iz Arene”, pa između ostalih dimenzija te ljepote naveli i da je usvojena “Rezolucija o osnaženju europske perspektive zemalja jugoistoka Europe”. U spomenutoj Rezoluciji je napose istaknut Samit EU-Zapadni Balkan koji će se održati u Zagrebu u svibnju 2020. godine tijekom famoznog “hrvatskog predsjedanja Vijećem EU” (bezvezna birokratska rotacija koju nitko nigdje nije posebno spominjao, a koja našim ćatama predstavlja vrhunac životnog uspjeha). Pri svemu tome, ni HDZ ni Kolinda Grabar Kitarović još nisu objasnili javnosti koji je interes Hrvatske za ulaskom Srbije predvođene Vučićem u Europsku uniju? No još je mučnije i od klimatske (para)religije i od silne brige za Zapadni Balkan bilo čuti iz Arene o važnosti “politika za mlade”, u trenutku dok se hrvatsko školstvo raspalo i dok traje najduži štrajk prosvjetara u povijesti zemlje, koji premijera uopće na zabrinjava.
Djeca već tjednima ne idu u školu, a resorna ministrica Blaženka Divjak u zadnje vrijeme daje čudne izjave, kao da nema nikakve veze s Premijerom. O vlastitom odnosu prema školstvu su ionako sve rekli i on i ona. On kada je predao školstvo HNS-u, kao smokvin list za puno krupnije dealove u sramotnoj političkoj trgovini, a ona, kada je tu kost prihvatila. Ministrica, kojoj ambicija izgleda daleko nadmašuje sposobnosti i političku težinu, pristala je u navedenoj trgovini i prevari birača biti HNS-ova znanstvena maskota i zgrabiti važan resor (važan za naciju ne za vlastodršce, jer da im je važan ne bi ga dali strančici teškoj jedan postotak), pa sad lovi u mutnom između sindikata i Vlade.
Štrajk je veliki, dugotrajan i žilav, i očito je kako prosvjetari ne će lako popustiti. Ne znači da je svatko tko štrajka a priori u pravu, ali sigurno je u krivu vlast koja štrajk ovih dimenzija ne uzima zaozbiljno i koja već davno nije organizirala krizni stožer koji bi pregovarao sa sindikatima i kontinuirano informirao javnost o stanju u školama. Umjesto toga, vlast bahato ignorira prosvjetare i preko medijskih telala ih prikazuje kao lijene uhljebe. Njih ionako nije briga ni za školstvo ni za bilo što u Hrvatskoj. Sutra će, po potrebi, otići na ćatinske službe u EU, kao što je Tusk odmaglio iz Poljske, i neće se ni osvrnuti na razvaline koje su ostavili u institucijama i društvu u cjelini.
Narodnjaci predvođeni Tuskom iz Arene najavljuju borbu protiv populista. Gdje su ti populisti? Očito, svugdje tamo gdje ljudi glasuju drugačije od njihovih želja. Izgubili su Poljsku i Mađarsku, kontinuirano padaju u Francuskoj, gdje ih nagriza Le Pen. U Italiji je Berlusconi u samo godinu dana spao na to da je postao privjesak Salviniju, majušni koalicijski partner Lige. Britanija odlazi. U Njemačkoj je Merkel u sve većim problemima. Kad se sve uzme u obzir, čak i spomenuti koncert Lepe Brene u Areni djeluje kao dašak svježine i civilizacije nakon ovih političkih lešina.
(Večernji list)
