PIŠE: Muharem Bazdulj
Ubjedljivo najaktuelnija tema u političkom i društvenom životu Bosne i Hercegovine u posljednjih nekoliko dana jeste sudbina mostarskog kombinata Aluminij. Bruje o tome televizije, radi radio, gore društvene mreže, trube portali, viče štampa i svako već ima svoje mišljenje.
Ima tu zanimljivih stavova, što političkih, što ekonomskih, što licemjernih, što nacionalističkih, ali sve mi se više čini da je pogrešno posmatrati ovaj slučaj odvojeno od mnogo šireg konteksta. Ne odnosi se taj kontekst samo na BiH niti samo na nekoliko posljednjih dana, nedjelja, mjeseci, pa ni godina. Propast Aluminija samo je fusnota potpune propasti industrije, ne samo u BiH nego i u praktično cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji, sa izuzetkom Slovenije. Za razliku od kulta rada koji je postojao u SFRJ, a u BiH donekle možda i ponajviše od stvarnog Alije Sirotanovića do Avdije iz pjesme Zabranjenog pušenja, rada koji je podrazumijevao fokus na rudarstvo i tešku industriju, sada se kao ideal uspostavljaju turizam i uslužne djelatnosti.
Važnost industrije za BiH između 1945. i početka devedesetih jasno je vidljiva i iz jednog od najvažnijih simbola, odnosno iz izgleda grba. Historičar Emir O. Filipović objavio je prije desetak godina u časopisu Bosna Franciscana izvrstan i uzbudljiv naučni rad o zastavama i grbovima BiH u XX stoljeću. Naročito je zanimljiv način na koji je tadašnja komunistička vrhuška došla do rješenja koje je naposljetku izabrano za grb Narodne Republike BiH u sastavu Jugoslavije, koji će ostati grb i kada se službeno ime zemlje promijeni u Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina i koji će otići u ropotarnicu historije tek kad Predsjedništvo BiH u maju 1992. donese odluku prema kojoj se za zvanični grb BiH uzima štit sa šest ljiljana. Inicijalno je na grbu NRBiH trebala biti ruka sa bakljom obgrljena klasjem, dok bi klasje bilo vezano trakom sa ispisanim datumom 1. 7. 1944. kao datumom Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a (zanimljivo je da je u tim neposredno poratnim godinama II zasjedanje ZAVNOBiH-a očito smatrano važnijim od prvog).
Ipak, ideja je odbačena, što zbog pretjerane sličnosti sa jugoslovenskim grbom, što zbog nekih drugih razloga, između ostalog i potrebe da se nečim uspostavi kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom. Rodoljub Čolaković je poslije razgovora sa Antom Babićem dobio ideju da se taj kontinuitet najbolje može izraziti aluzijom na grad Jajce koji je bio i stolni grad bosanskih kraljeva i rodno mjesto nove Jugoslavije. Takođe, shvatilo se da bosanske i hercegovačke pejzaže više rese šume nego pšenica, pa su se grane pokazale kao bolje rješenje od klasja. Stoga je u nacrt ustava, kao član IV ušla sljedeća odredba: ”Državni grb Narodne Republike Bosne i Hercegovine predstavlja polje okruženo s lijeve strane grančicama bjelogorice, a s desne strane grančicama crnogorice, koje su dolje povezane trakama. Iznad vrhova grančica nalazi se petokraka zvijezda. U polju iznad trake su dva fabrička dimnjaka, a u podnožju leže dva snopa žita. U pozadini se ocrtava silueta grada Jajca.”
U pomenutom tekstu, govoreći o dimnjacima Filipović veli kako su oni “trebali predstavljati apologiju industrijalizacije i simbolizirati bazno-energetsku orijentaciju privrede republike za šta je Bosna i Hercegovina bila predodređena kako zbog svojih bogatih mineralnih resursa, tako i zbog geostrateških i vojnih razloga jer je bila centralna republika u jugoslavenskoj federaciji”. I zaista, umjesto da kao kolonijalne sile gleda na BiH isključivo kao na sirovinsku bazu, tadašnja vlast insistira na razvoju industrije: od željezara u Zenici, Varešu i Ilijašu, preko Boksita u Milićima i Aluminija u Mostaru, do elektrana u Kaknju, Tuzli, Ugljeviku, Gacku i drugdje. Uostalom, i iz udžbenika smo učili da je BiH čuvena po rudnom bogatstvu, da je čak prva u Evropi po rezervama boksita, da ima i dosta uglja, pa je i logično da se na tome zasniva privredni razvoj. To je tako i bilo, pa je paralelno sa ekonomskim rastom Jugoslavije kao cjeline trajao i ekonomski rast BiH kao njenog dijela. Baš onako marksistički, na materijalnoj bazi se razvijala i kultura, pa je, recimo, nekadašnji veliki uspon pozorišta u Zenici bio nezamisliv bez učešća tamošnje željezare, kao što, uostalom, i nije slučajno da je jednu od najvažnijih jugoslovenskih književnih nagrada dodjeljivala željezara u Sisku.
Treba, međutim, biti pošten i jasno reći da je “radni narod” kad mu je pružena prilika odbacio tu baštinu. Nisu na izborima 1990. u BiH pobijedili ni Nijaz Duraković ni Ante Marković kao oni koji su se pozivali na nastavak te tradicije, nego nacionalne stranke koje su pošteno obećavale da će tu tradiciju okončati. Dobro, malo su lagali kad su obećavali balkansku Švicarsku, ali šta je, tu je. Zato je danas kasno plakati za Aluminijem i naricati za solidarnošću. To je slobodno tržište i ako je u ovom trenutku aluminijum jeftin, a struja skupa, ne isplati se skup resurs subvencionirano ulagati u proizvodnju jeftinog. To je ono što je narod odavno prozvao “skuplja pita neg’ tepsija”. Vozovi su davno otišli, i oni simbolički, i oni što su ovdašnju industrijsku robu prevozili do luka da se dalje morima prenosi širom svijeta. Odustalo se od rada i eksporta, zarad šopinga i importa. Tako je kako je.
(Oslobođenje)
