PIŠE: Muharem Bazdulj
Postoji jedan problem s kojim se često susreću pisci, filmski režiseri i drugi umjetnici koji stvaraju narativna djela. Kolokvijalno govoreći: Uvijek je lakše zapetljati, nego raspetljati. Lakše je smisliti efektan zaplet, zanimljivu intrigu, nego kreirati smislen i uvjerljiv rasplet. Historija, međutim, nema taj problem. U historiji su raspleti obično barem podjednako zanimljivi kao i zapleti.
Prije nešto više od četiri godine, jednako širom svijeta kao i kod nas, ogromna pažnja je poklanjana stotoj godišnjici početka Prvog svjetskog rata. Pisane su i objavljivane nove knjige, reprintovane su neke stare, organizovani su simpozijumi i konferencije. Za nešto više od dvije nedjelje, međutim, biće stota godišnjica završetka Prvog svjetskog rata. I mada nije da uopšte nema svijesti o ovoj godišnjici, medijski i javni interes je mnogo manji. Iz lokalne (zapadno)balkanske perspektive neko bi možda pomislio da je Sarajevski atentat zbog lokacije jedan od razloga zbog kojih je sjećanje na 1914. zanimljivije od sjećanja na 1918. godinu.
Ali opet, niko ne može poreći fundamentalnu važnost 1918. godine za sve južnoslovenske narode. To je bila godina u kojoj je osnovana Jugoslavija kao država, a praktično čitav dvadeseti vijek za sve njene narode biće obilježen ovom državom. A koliko god da su pripadnici Mlade Bosne i osmislili atentat sa idejom osnivanja zajedničke jugoslovenske države, to nikako nije ni bio niti je mogao da bude zagarantovan ishod. Zapravo, tokom najvećeg dijela Prvog svjetskog rata raspoloženje velikih sila u kontekstu pitanja kako će izgledati postratni svijet više je išlo ka očuvanju cjelovitosti neke vrste reformisane Austro-Ugarske, nego ka njenom raspadu.
Razmišljam tako ovih dana o toj godišnjici, dok se, evo, poslije ravno stotinu godina dešavaju i najavljuju događaji koji se takođe krste historijskim. Po nekim spekulacijama, upravo će 11. novembra, kad se u Francuskoj bude slavila stota godišnjica kraja rata, Aleksandar Vučić i Hašim Tači svjetskim liderima neformalno predstaviti svoju verziju rješenja problema između Beograda i Prištine. A Makedonija je, evo, prije koji dan izglasala svoje novo ime i time s vrata skinula teg koji ju je kao nezavisnu državu opterećivao od trenutka kad je postala nezavisna. Uostalom, makedonska nezavisnost kao takva je bila prilično nevoljka. Da se Jugoslavija kao takva nije raspala, u Makedoniji teško da bi se razvio ikakav separatistički pokret.
A naoko paradoksalno, kad se prva Jugoslavija stvarala, dva južnoslovenska naroda koja će u Titovoj Jugoslaviji doživjeti svoj najveći uspon, najmanje su sa svojim elitama u tome učestvovala; to su Muslimani (danas Bošnjaci) i Makedonci. Jedan od razloga za to je, naravno, i činjenica da bez obzira na određenu nacionalnu svijest koju su kao etničke grupe imali, od strane susjednih naroda nisu bili prepoznati kao ravnopravni i zasebni. U Titovoj Jugoslaviji to će se, mada ne istovremeno za oba naroda, promijeniti. Ali, eto, sto godina poslije, 2018. Makedonija ima razloga da sa optimizmom gleda u budućnost, dok u Bosni i Hercegovini baš i nije tako. Dobro, jasno je da je BiH imala krvav i brutalan rat devedesetih koji je Makedonija izbjegla, ali u objema državama postoji i etnička šarolikost i neka vrsta međuetničke napetosti. Šta je to u Makedoniji drukčije nego u Bosni i Hercegovini?
Čitam ovih dana razne historijske knjige i naučne radove u 1918. godini pa mi je jedna fraza iz poodavno objavljenog rada Husnije Kamberovića o stavovima bosansko-muslimanske političke elite spram stvaranja Jugoslavije u trenu osvijetlila taj prokleti luk statusa quo koji spaja BiH od prije stotinu godina sa ovom današnjom. Pojašnjavajući zašto su, recimo, Safvet-beg Bašagić i Šerif Arnautović bili protiv stvaranja zajedničke jugoslovenske države, a u korist autonomne BiH unutar Austro-Ugarske ili čak, ako bi došlo do raspada na austrijski i mađarski dio, u sastavu Mađarske, Kamberović u jednom momentu doslovce navodi: “strah od majorizacije”. Safvet-beg Bašagić je u jednom pismu šefu Zemaljske vlade generalu Sarkotiću obrazložio kako bh. muslimani više vole da budu jedna trećina stanovništva unutar Bosne i Hercegovine nego, kako je prognozirao, jedna dvanaestina unutar zajedničke jugoslovenske države. U međuvremenu su, evo, Bošnjaci od jedne trećine stanovništva BiH narasli na oko polovine, pa više unutar BiH kao takve ne strahuju od majorizacije. Od majorizacije, međutim, u današnjoj BiH, strahuju Hrvati te (nešto manje) Srbi.
Emil Cioran je pisao da se stalnost krvave historije objašnjava time što ne dolazi svim narodima u isto vrijeme čas zločina. U Bosni i Hercegovini je malo drukčije: prokletstvo njene historije je u tome što se sve mijenja i sve nestaje, a kao jedina konstanta ostaje “strah od majorizacije”. Kao virus, malo se naseli u jedne, malo u druge, malo u treće, ali je uvijek tu i određuje političke prioritete. Djeca u Bosni i Hercegovini ne bi toliko trebali da se boje Drekavca i drugih folklornih čudovišta koliko bi trebali da se boje straha od majorizacije. Ničega se ne treba toliko bojati kao straha od majorizacije. Strah od majorizacije je gori od majorizacije same. Treba majorizirati strah od majorizacije. To su, hajde barem da maštamo, možda uradili u Makedoniji. Traži se takva majorizacija.
(Oslobođenje)
