Projektovana višesmislenost Daytona

PIŠE: Muharem Bazdulj

Prije nekoliko dana, Dragan Markovina je podsjetio na još jednu godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma potencirajući tezu da je osim zaustavljanja rata, ovaj mirovni sporazum sadržavao i barem još dvije pozitivne stvari. Tu kao prvo navodi to što su sporazum uz zvaničnike Bosne i Hercegovine, potpisale i Hrvatska te ondašnja SR Jugoslavija, a zatim i famozni Aneks 7, odnosno dio sporazuma kojim se garantuje povratak izbjeglica.

Iako smo svi svjesni da povratka, naročito onog “dvosmjernog” kako se u onim godinama neposredno nakon završetka rata govorilo, i nije bilo u najvećoj mjeri, ljudi su ipak došli do svoje imovine, pa su je ili prodali ili im služi za povremene dolaske. I što je naročito važno, imamo li u vidu da se decenijama prije rata živjelo u socijalističkom sistemu, kad je o povratku imovine riječ, bilo je praktično izjednačeno “klasično” posjedovanje stana ili kuće sa takozvanim stanarskim pravom. Do devedesetih, broj ljudi koji su bili u vlasništvu nekretnina, naročito u gradovima, bio je zapravo mali u odnosu na one koji su stanovali u stanovima obično nazivanim “društvenim”. Ako ništa, zbog vraćanja stanova ljudima koji su imali stanarsko pravo, priča o povratku je u Bosni i Hercegovini poštenije provedena nego, recimo, u Republici Hrvatskoj.

Gledano iz neke historijsko-komparativne perspektive, apsolutni povratak izbjeglica je u praksi praktično nemoguć. U tom smislu, i oni rezultati koji jesu postignuti nisu potpuno zanemarljivi. Uostalom, jedan od ciljeva zbog kojih je rat i pokrenut jest promjena etničke karte zemlje, pa nije čudno da je povratak i aktivno obeshrabrivan. Ima to veze sa činjenicom da je Dejtonski mirovni sporazum svjesno iskonstruisan kao dokument podložan vrlo različitim interpretacijama. Skoro da bismo mogli reći da je on od samog početka predstavljao neku vrstu praznog označitelja koji je još onomad svakom od bh. konstitutivnih naroda prenio različitu poruku.

Bo­šnja­ci su tu poruku či­ta­li ot­pri­li­ke ova­ko: “Sa­ču­va­li ste je­din­stvo i cje­lo­vi­tost Bo­sne i Her­ce­go­vi­ne kao ne­za­vi­sne dr­ža­ve. En­ti­te­ti su nu­žno zlo ko­je će vre­me­nom da se pre­tva­ra u pra­znu lju­štu­ru jer će po­li­tič­ka ko­he­zi­ja i lo­gi­ka sva­ko­dnev­nog ži­vo­ta po­go­do­va­ti ja­ča­nju sa­ve­zne dr­ža­ve. A u sa­ve­znoj dr­ža­vi vas ima naj­vi­še”. Sr­bi su istu po­ru­ku ova­ko či­ta­li: “Do­bi­li ste svoj ko­mad Bo­sne, i to veliki­, prak­tič­no jed­nu po­lo­vi­nu. Na nje­mu ima­te svo­ju auto­nom­nu dr­ža­vu ko­ja ima skoro sve pre­ro­ga­ti­ve ne­za­vi­sne dr­ža­ve osim me­đu­na­rod­no­prav­nog su­bjek­ti­vi­te­ta. Bosna i Her­ce­go­vi­na je nu­žno zlo ko­je je pra­zna lju­štu­ra, a ka­ko vrije­me bu­de pro­la­zi­lo, sve ma­nje će bi­ti i to dok potpuno ne ne­sta­ne”.

Hr­va­ti su, me­đu­tim, tu istu po­ru­ku či­ta­li na ovaj na­čin: “Mo­ra­li ste da po­pu­sti­te u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni da bi Tuđ­man, otac domovi­ne, u Hr­vat­skoj do­bio sve što je htio. Ni­ste, me­đu­tim, ni u BiH skroz lo­še pro­šli. Isti­na, ne­ma­te en­ti­tet ko­ji je vaš kao što ga ima­ju Sr­bi, u Fe­de­ra­ci­ji ste ma­nji­na u odnosu na Bo­šnja­ke, ali ima­te ne­ko­li­ko svo­jih kan­to­na kao što ima­te i na­sla­nja­nje cije­le Fe­de­ra­ci­je na Hr­vat­sku, a ako se Fe­de­ra­ci­ja i Hr­vat­ska gle­da­ju kao cje­li­na, tu ste vi Hrva­ti u od­no­su na Bo­šnja­ke iz­ra­zi­to ve­ćin­ski”.

Kako je vrije­me pro­la­zi­lo, pokazalo se da ni­jed­no od ovih “či­ta­nja” ni­je ni sa­svim ispravno ni kao sa­svim pro­ma­še­no i to biv­še za­ra­će­ne stra­ne u raz­li­či­tim si­tu­a­ci­ja­ma ma­nje ili vi­še fru­stri­ra. Ne­ma svije­sti o to­me da je cilj ta­ko sro­če­nog Usta­va bio upra­vo to da mogu da ga pri­hva­te tri stra­ne ko­je su pret­hod­nih go­di­na pro­la­zi­le kroz kr­vav i okru­tan rat, tri stra­ne ko­je su ima­le di­ja­me­tral­no su­prot­ne po­gle­de na bu­duć­nost Bo­sne i Her­cego­vi­ne, tri stra­ne ko­ji­ma je vje­ro­vat­no je­di­na za­jed­nič­ka tač­ka uoči zi­me 1995. godi­ne bi­la ta što su sve u tom tre­nut­ku pri­želj­ki­va­le mir.

Uostalom, i po riječima Richarda Holbrookea, glavnog arhitekte cijelog sporazuma, cilj Daytona je prvenstveno bio mir, a u miru će stvari, računalo se, lakše da se rješavaju. U tom smislu, ne treba smetnuti sa uma da je figura visokog predstavnika, što bi se reklo – fabrički, ugrađena u strukturu takvog mirovnog sporazuma. On bi trebao da bude kao neka “reset” tipka na kompjuteru, kad program “zabaguje”, kad se ekran “zaledi”, da se mašina vrati u funkcionalno stanje. Visoki predstavnik kao ličnost i kao karakter tu je manje bitan (mada ne nebitan, naravno), bitniji su odlučnost i jasan plan međunarodne zajednice koju on tu ionako predstavlja.

Ovo što danas imamo je kako Dejtonski mirovni sporazum funkcioniše bez ovog korektiva. Istini za volju, Valentin Inzko je još uvijek tu, ali već i dužina njegovog mandata jasno pokazuje da se tu radi samo o inerciji. To je još jasnije ako se pogledaju rezultati rada njegovog Ureda koji su skoro pa nepostojeći. U moru novih kriza, za međunarodnu zajednicu je jedino važno da se u Bosni i Hercegovini, kako se to kaže, ne puca. Sam Dayton je nemoguće mijenjati bez unutrašnjeg bosansko-hercegovačkog dogovora ili bez snažnog angažmana već pominjane međunarodne zajednice. Koliko god prvo izgledalo utopijski, u aktuelnim globalnim okolnostima, kratkoročno je realističnije negoli ono drugo.

(Oslobođenje)