Rizikujući i sopstvene živote i radeći i po nekoliko smjena, zapostavljajući pri tom neprestani osjećaj iscrpljenosti i umora, a sve sa ciljem spašavanja života i u skladu sa očekivanjima koja pred njih postavlja humana profesija, ljekari sa Klinike za infektivne bolesti UKC RS u ovim teškim danima heroji su i ponos cijele Republike Srpske.
O trenutnom stanju na Klinici, kao i aktuelnim pitanjima u vezi sa pojavom i širenjem virusa korona na našem području za portal banjaluka.net govorila je načelnica Klinike za infektivne bolesti, prof. dr Antonija Verhaz.
Kakvo je trenutno stanje na Klinici za infektivne bolesti? Koliko uspješno i na koji način su se ljekari, tehničari i kompletno osoblje ove klinike prilagodili novonastaloj situaciji?
Klinika za infektivne bolesti UKC RS Banja Luka je jedina klinika za infektivne bolesti u Republici Srpskoj. Ostale opšte bolnice u RS obično imaju jednog infektologa i manje odjeljenje, tako da smo, u ovim danima kada je proglašena pandemija COVID-19, odnosno pojavom infekcije virusom korona, prilagođeni i sav svoj rad podredili dijagnostici, liječenju i tretmanu oboljelih od novog korona virusa. Potpuno smo u funkciji liječenja ovih pacijenata. U ovoj nedjelji osjetan je porast broja oboljelih koji se javlja na kliniku i to je nešto što smo i očekivali. Pratimo epidemiološku situaciju u regionu, prije svega nama najbližih zemalja i očekivali smo takvu situaciju, jer virus ne poznaje granice. Početkom marta smo imali prvog zaraženog, a onda u ovoj nedjelji imamo javljanje većeg broja pacijenata. Klinička slika kod infekcije novim virusom podsjeća na gripu, a to je povišena temperatura, grebanje u grlu, bol u mišićima, kašalj, curenje iz nosa, kod pacijenta je primjetna respiratorna simptomatologija. Početkom decembra, kada su kineski ljekari prijavili ovo oboljenje, kada je i objavljena epidemija u Kini mi smo počeli da pratimo šta se tamo događalo, a kada je okončana epidemija u Kini, ona se premjestila na evrropsko tlo i sada vidimo šta se dešava u Italiji i Španiji, sada i u Francuskoj i Njemačkoj. Brojke su pomalo deprimirajuće, kada je u pitanju broj oboljelih i smrtnih slučajeva. Ovakva jedna epidemija, pandemija je veliki udarac za bilo koji zdravstveni sistem, pa tako i naš.
Da li je UKC i Klinika za infektivne bolesti spremno dočekala pojavu virusa korona? Na koji način se izvršena reorganizacija kadra na UKC i sa koliko specijalista, tehničara i ostalog kadra trenutno raspolaže Klinika?
Na početku su infektivne bolesti bile bolesti za koje se smatralo da su stvar prošlosti, da zahvaljujući vakcinaciji i moćnim antibioticima više nećemo sa njima da se susrećemo. Primat imaju onkološke i kardiovaskularne bolesti, dijabetes i to su hronične bolesti modernog doba. Niko nije računao da će se u današnjim uslovima pojaviti “kuga savremenog doba”. Mi smo i ranije imali problema sa epidemijama, kao što je epidemija morbila, parotitis, a prije njih 2009. godine imali smo i pandemiju novog gripa. Kada se pojavi zarazna bolest, napravimo redefinisanje unutar klinike, a ako treba i unutar bolnice. To podrazumijeva prvo da kapacitete Infektivne klinike stavimo na raspolaganje samo za liječenje te bolesti, a ako je potrebno onda i rezervne kapacitete. Imamo rezervni kapacitet i on se nalazi na staroj lokaciji pulmologije u Banjaluci. Na toj lokaciji liječimo pacijente sa blažom do srednje teškom kliničkom slikom. Što se tiče ljudskih resursa i oni moraju da budu stavljeni u funkciju. Kompletan tim Klinike za infektivne bolesti, koji broji svega oko osam infektologa specijalista i nekoliko specijalizanata, čiji broj je takođe skroman, stavlja se u funkciju liječenja samo ove bolesti, ali naravno to u ovom trenutku nije dovoljno. Iz tog razloga nam kolege iz srodnih grana, kao što su konzervativne grane i interna, ali prije svega pulmologija, a onda i intenzivisti zbog pacijenata koji zahtijevaju potporu respiratora, priskaču u pomoć, kao i sestre i pomoćne radnice. Može se reći da je glavni zadatak kompletnog UKC-a da se bavi stavljanjem ove epidemije pod kontrolu i odgovori na ovaj izazov liječenja i zbrinjavanja pacijenata zaraženih novim korona virusom.
Na koji način se zaposleni štite od infekcije? Da li UKC raspolaže sa dovoljnim količinama medicinske i zaštitne opreme za ovakve slučajeve? S obzirom na bliski kontakt ljekara, da li su bezbjedni ostali pacijenti?
Zdravstveni radnici su se testirali, trenutno nemamo veliki broj zaraženih zdravstvenih radnika. To ne znači da se taj zdravstveni radnik zarazio u bolnici, moguće je da je imao i druge društvene i socijalne kontakte gdje se mogao zaraziti. Konkretno, na Klinici za infektivne bolesti nemamo nikoga da je zaražen, nemamo čak ni bolovanja, međutim umor sustiže osoblje, jer ovo već traje duže vrijeme, a pojavi virusa korona je prethodila i manja epidemija sezonskog gripa. Zaštitna oprema se sada puno troši i to se rješava na dnevnom nivou, što znači da su nam potrebne zaista velike količine, jer nju ne nose samo ljekari i medicinske sestre, nego i pomoćni radnici, vozači koji dovoze pacijente, radiološki tehničari koji rade sa pacijentima. Ko god da je u bilo kakvom kontaktu sa zaraženim pacijentom mora nositi zaštitnu opremu. Iz tog razloga, zaštitna oprema, maske i odjela troše se u enormnim količinama. Rijetko smo u potpunosti spremni za tako masovnu epidemiju, koja ima nagli uzlet u kratkom vremenskom periodu. S druge strane, ovo je bolest koja zahtijeva od zdravstvenih radnika da se štite i imaju zaštitnu ličnu opremu. Samo oblačenje zaštitne opreme traje 20-ak minuta jer se mora ispoštovati određena procedura i redoslijed. Zaštitna oprema obuhvata nošenje zaštitnog odjela, kaljača, kapa, maski, respiratornih posebnih maski, dvoje rukavica, naočara i vizira. Sa takvom opremom limitirani su u kretanju i radu i ona ponekad umije da bude neudobna i prouzrokuje dehidriranje. Skidanje je još delikatniji posao, jer kada se izlazi iz mjesta gdje se liječe pacijenti u izolaciji, po tačno određenom redoslijedu i pravilu se mora skidati, da se izbjegne kontaminacija. Ovo daje kompleksnost, usporava proces rada sa pacijentima i fizički je naporno za osoblje. Sa druge strane, mi se moramo ovako oblačiti, koristiti zaštitnu opremu, biti oprezni i odgovorni, prvo prema sebi jer, kao što možemo svakodnevno čuti, veliki broj zdravstvenih radnika je obolio, neki su završili i sa smrtnim ishodom. Problem jeste što je zdravstveni sistem napadnut na taj način, ne samo da imamo veliki broj pacijenata koje moramo zbrinuti, nego se troši i mnogo zaštitne opreme, a svjedoci smo i možemo čuti iz medija da više niko nikome ne može da uputi pomoć, jer su svi više-manje u istoj ili sličnoj situaciji.
Dosta se spekulisalo u proteklom periodu. Koji su to simptomi koji se ispoljavaju kod pacijenata sa težom i srednje teškom kliničkom slikom i zahtjevaju hospitalizaciju? Još uvijek ne postoji zvanični lijek protiv ovog virusa, kako izgleda proces oporavka?
Neki kriterijumi za hospitalizaciju pacijenata jesu da se zbrinjavaju pacijenti koji imaju tešku kliničku sliku, a to podrazumijeva temperaturu koja traje danima, suhi ili produktivni kašalj, grebanje u grlu. Imamo pacijente kod kojih se to ne smiruje danima. Pacijente sa upalom pluća i one koji sa svojim komorbiditetnim stanjima ulaze u rizičnu skupinu i čiji bi opravak mogao da ima rizični tok obavezno hospitaliziramo. Kada pacijentu padne temperatura i ima dobre laboratorijske analize, ako nema upale pluća i ako su dva kontrolna PSA testa u razmaku od 48 sati negativna, možemo reći da je pacijent ozdravio, nakon čega ga otpuštamo iz bolnice uz obavezu javljanja svom epidemiologu, jer on zna koliko tačno ta osoba mora da provede u izolaciji. Postoje osobe koje će imati srednje tešku kliničku sliku, a pacijente koji mi danas tretiramo na Klinici su obično pacijenti koji imaju komplikaciju u smislu upale pluća. Te upale pluća su virusne, obostrane i obično se javljaju kod osoba starije životne dobi i osoba sa nekim komorbiditetnim stanjima, kao što su ranije plućne bolesti, srčani bolesnici, osobe sa povišenim pritiskom, osobe sa šećernom bolesti, a u posebno su u opasnosti osobe koje zbog prirode svog osnovnog oboljenja moraju da primaju određene terapije, na primjer kortikosteroide. Kod njih očekujemo teži klinički tok i zbog toga ti pacijenti obično budu hospitalizirani. Pratimo njihove vitalne znakove, posebno plućnim oksimetrom, mjerimo krvni pritisak, temperaturu, pratimo laboratorijske analize i rengenske snimke pluća. Ono čega se plašimo jeste da se kod bilo kojeg pacijenta ne razvije zatajenje pluća, repiratorna insuficijencija, onda on mora imati potporu respiratora i liječiti se na intenzivnoj njezi. U ovom trenutku imamo šest takvih pacijenata. Njihovo liječenje je kompleksno, neizvjesno i naravno da kompleksnost liječenja ovakvih pacijenata predstavlja i to što mi za ovaj virus znamo tek unazad nekoliko mjeseci.
Da li se javlja ponavljanje virusa u organizmu, recidiv?
Sve što smo do sada čuli o ponovnom javljanju virusa u organizmu nema medicinsko uporište, tako da se o tome u ovom trenutku ne može govoriti. Ovo je kratak period da bismo govorili o takvim stvarima, ali mislim da nema ponavljanja.
Kakve su Vaše prognoze, koliko će biti potrebno da se RS izbori za ovim virusom?
To je jako teško reći, jer se sa ovakvom pojavom prvi put susrećemo. To možemo da govorimo u slučaju morbila ili neke druge bolesti koju smo već imali epidemije i sezonski grip u tom slučaju bismo mogli prognozirati. Moja predviđanja su da ćemo ovu bolest imati do juna, ali nikad se ne zna. Ukoliko se ljudi budu pridržavali mjera koje nadležne institucije propisuju, nadam se da će se ta epidemija što prije staviti pod kontrolu.
(Nevena Stanojević/ banjaluka.net; foto:Srpskainfo)
