Da život priča čudne priče na koje ne možemo da utičemo pokazuju nam brojni primjeri, a u vrijeme korona virusa neobičnu priču zabilježili smo među radnici naše kompanije koji dva mjeseca nisu bili sa svojim porodicama koje žive u Srbiji. Kada je sredinom marta, u Srbiji proglašeno vanredno stanje, više od 120 radnika fabrike, bilo je spriječeno da dolazi na posao.
Neki od njih, ipak, koji potiču sa ovog područja, a žive na teritoriji Malog Zvornika i Loznice, prije svega, odlučili su da ostanu na lijevoj obali Drine i privremeno život organizuju na ovim prostorima. Među njima su i Jelena Lazarević i Zoran Radić, koji su ostali da rade u fabrici, ali jedva čekaju da pređu granicu i tako ponovo osjete porodični zagrljaj.
Jelena kaže da i njen suprug radi u „Alumini“, te da su zbog pandemije korona virusa odlučili da on ostane sa djecom u Loznici, a da ona radi i boravi kod svojih roditelja u Donjem Šepku.
– Nije nam bilo lako. Imamo dvije djevojčice, jedna ima pet, a druga sedam godina. Odlučili smo da suprug bude sa njima, a da ja ostanem na poslu. Mislili smo da ovo neće dugo trajati, a odužilo se skoro dva mjeseca. Redovno se čujemo, ali se dugo nismo vidjeli. Ja sam inače kao Japanac posvećena poslu jer znam da kada radim onda nečemu i mogu da se nadam. Nama je ovaj posao bukvalno sve jer od njega živimo – kaže ova tridesetsedmogodišnja vrijedna žena koja po smjenama tri i po godine radi u „Alumini“ na poslovima pomoćnika rukovaoca na objektu HPV-e.
– Radim na dekarbonizaciji i doziranju kreča u reaktoru, odnosno na omekšavanju vode uz pomoć kreča što je jako interesantan posao jer sam hemijski tehničar po struci. Ne pada mi teško da stalno nosim šljem, rukavice i drugu opremu. Upravo zato što volim svoj posao sam i ostala jer mislim da mi ne treba da samo pitamo šta fabrika može da da nama, nego šta mi možemo da damo njoj. Svi treba da cijenimo ovo što imamo i da unapređujemo proces rada u fabrici od koje živimo – ističe Jelena Lazarević.
Zorana Radića je odluka o uvođenju vanrednog stanja u Srbiji, a samim tim i zabrana pelaska granice jer ima samo državljanstvo BiH, zatekla u trećoj smjeni na Energani. Radić živi u Malom Zvorniku sa surpugom koja je medicinski radnik, te dvije kćerke koje su studenti pete godine medicine, odnosno četvrte godine molekularne biologije, a sin je prvi razred srednje elektrotehničke škole u Zvorniku. Imao je opciju da ostane da radi ili da ide u karantin i kasnije čeka ponovni trenutak da se vrati na posao.
– Oni su ostali u Malom Zvorniku, a ja da radim. Mislim da sam potrebniji fabrici u ovo vrijeme. Svi radnici koji nisu mogli da se vrate na posao imaju plaćene sve obaveze i plate, tako da sam i ja mogao tako da postupim, ali sam odlučio da ostanem i radim svoj posao. Imam kuću na roditeljskom imanju u Tabancima tako da tu sada boravim. Nismo mislili da će sve ovo dugo trajati i sada čekam potvrdu da pređem granicu, te da ponovo vidim suprugu i djecu – kaže ovaj mašinista parnih turbina koji već 33 godine, takođe po smjenama, radi u fabrici.
Radić dodaje da je bilo važno da svi koji su bili u mogućnosti ostanu da rade kako bi se radni proces obavljao bez problema.
– „Alumina“ je odlično reagovala u periodu korona virusa i mi nismo imali nikakvih problema u radu. Radnici koji su bili u procesu rada su mijenjali one koji nisu bili u mogućnosti da zbog zabrane prelaska granice dođu na posao tako da smo uspješno izdržali sve napore u ovom periodu – kaže Zoran Radić i dodaje da mu teže pada odvojenost od porodice nego smjenski rad koji obavlja sa puno odgovornosti.
(Bilten Alumine)
