PIŠE: Nedžad Latić
Jedinu nagradu koja mi je zvanično bila dodijeljena, a nisam je primio, bilo mi je dodijelilo muslimansko dobrotvorno društvo „Merhamet“. Zaslužio sam je bio, prema ocjenama tadašnjeg menadžmenta ove humanitarne organizacije, zbog teksta: „Ne dirajte mi Merhamet“, objavljenog u Dnevnom avazu prije desetak godina.
U tom tekstiću sam branio Edaha Bećirbegovića, prvog predsjednika „Merhameta“, koji je tada bio na smrtnoj postelji. Zbog nekakvih trvenja i raskola u tadašnjem menadžmentu „Merhameta“, u medijima su se pojavili napisi o teškim finansijskim malverzacijama za koje je jedna odmetnuta grupa iz ove humanitarne ustanove teško optuživala i Bećirbegovića. Poznavajući dugo godina Bećirbegovića, koji je u vrijeme komunizma kao ugledni sarajevski advokat nesebično hizmetio Islamskoj zajednici, nisam mogao povjerovati u njegovu kriminogenu karakternu crtu, te sam stoga stao u njegovu odbranu. Ali, tekst je imao u sebi i jednu vrlo emotivnu notu, sam naslov asocira na pjesmu „Ne dirajte mi ravnicu“, u kojoj sam rekao da je merhamet, kao bitna karakteristika i odlika mentaliteta bosanskih muslimana, nešto posljednje što se mora braniti i ne smije kriminalizirati.
Bećirbegović će samo nekoliko dana poslije tog mog teksta preseliti na Ahiret. Navodno, kako mi je rekla jedna njegova rodica, Edah je pročitao taj moj članak i držao ga pod jastukom na kojem je ispustio posljednje nefese duše.
Stjecajem okolnosti nisam bio prisutan na ceremoniji dodjeljivanja nagrada, što „Merhamet“ prakticira svake godine, ali je moje ime bilo objavljeno i u novinama među dobitnicima nagrada. Danas vjerujem da me sam Dragi Bog čuva od takvih iskušenja, jer je Njegovom voljom i odredbom nisam nikad primio ni tu, niti bilo koju drugu nagradu.
Nekoliko godina kasnije nazvat će me Osman Pekarić, jedan od suradnika Bećirbegovića i ustvrditi kako desetak godina određen broj ljudi iz Saveza dobrotvornih društava Merhamet BiH pokušava dokazati kriminal kojim su se bavili prvi ljudi sarajevskog „Merhameta“ na čelu sa Hajrudinom Šahićem, te da on ima valjanu sudsku dokumentaciju o tome. Objavili smo na ovom portalu nekoliko tekstova o tome sa dokazima o višemilionskim pronevjerama u ovoj humanitarnoj ustanovi. I pored sudskih presuda, nikad niko nije odgovarao za taj kriminal. A, kako mi se čini, „pala je i nagodba“ između posvađanih strana, tako da je sve zataškano.
Isto tako smo na ovom portalu objavili šokantne tvrdnje o milionskim transferima u sklopu akcije uplata vjernika za kupovinu i klanje kurbana preko institucija Islamske zajednice u dijaspori, u kojima su profitirale male grupice promućurnih imama i mutevelija.
Ne znam da je neko zvanično reagirao na takva pisanja medija. I tek kad se prvi put u medijima skrenula pažnja na stanje u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, ukazano je i na malverzacije sa kurbanskim mesom, da bi na kraju priče zastupnica u Parlamentu FBiH Sabina Ćudić objavila jezive fotografije iz ovog Zavoda, nacija se šokirala!
Ovoj jezivoj priči prethodio je incident na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, kada je jedan od roditelja pacijenta prijetio ljekaru, šefu Pedijatrijske klinike, nezadovoljan uslugom i tretmanom njegovog djeteta. Incident se pretvorio u još jednu od mnogobrojnih afera koje su izbile na ovoj zdravstvenoj ustanovi od kada njome vlada prva dama bošnjačkog pijemonta Sebija Izetbegović.
Faktički, priče se nadopunjavaju jer su obje postale vrh jezivog ledenog brijega koje govore o kolektivnoj mentalnoj dubiozi nacije. U oba slučaja tragičari priča su bespomoćna djeca ostavljena na milost i nemilost stranačkih uhljeba i/liti uhljupa, kakvim su se pokazali u ovim ustanovama čija je svrha i namjena humanističke naravi.
Nakon svega uopće ne treba biti posebno školovan i obrazovan, niti se treba pozivati na svjetske umove poput Platona, Hegela ili Habermasa, kako to čine islamski vjerski luciferi u svojim javnim nastupima, da bi objasnili životnu, odnosno političku zbilju koju preživljavaju bosanski muslimani kao nacija. Svak’, ama baš svak’, i onaj dedo i nana iz džamije, kao i šofer, portir, ili rudar u rudniku, pa tako i sva butum vjerska i laička inteligencija, može razumjeti i spoznati šta se dešava u Pazariću, u „Merhametu“ ili na KCUS-u. Jasno se vidi ko su žrtve i ko su krivci. Kao što je svima jasno koja stranka i koji ljudi vladaju i kako vladaju već evo tridesetak godina.
Ako narod i ne može shvatiti zbog čega i kako je došlo do toga da imaju ovakvu sakatu državu, jer je to zaista „visoka politika“ za njih, i imaju samo privid slobode izbora, ovo je sasvim razumljivo i shvatljivo za svakoga kakva vrsta ljudi je došla na položaje, zbog čega i u ime čega vlada njihovim sudbinama.
Zato mislim da je besmisleno da više pišem kolumne u kojima, najčešće, pokušavam objasniti političke devijacije i stranputice, te političke manipulacije masama u svrhu koristoljublja određene kaste ljudi koji su se narodu natovarili na grbaču nakon pada komunizma. A ako je narodu bar sad sve jasno, bojim se, istinski se bojim da su pred velikom Božijom kaznom, jer nemaju više izliku, bar ne mogu reći da nisu znali, ako opet budu glasali za stranačke uhljebe i uhljupe. Sigurno će ih stići Božija kazna u vidu nekog taksirata, belaja i ukubeta. Ili smo već, ovakvi kakvi jesmo, dovoljno kažnjeni samim tim što nas je Bog prepustio ovakvim vlastodršcima?!
(The Bosnia Times)
